SVETI ROK
Stari Grad, 16. kolovoza 2019.
1. Slavimo sv. Roka, zaštitnika ovoga grada. Trenutak je ovo ne samo slavlja, nego i povezanosti i molitve za zajedništvo i jedinstvo svih građana ovoga grada, ali i našega otoka, naše biskupije koja se proteže na tri otoka i cijele naše Domovine.
Upravo zbog zajedništva i jedinstva ovoga grada i svih njegovih ljudi, važno je imati zajedničko uporište, nit koja nas povezuje, koja nas potiče u zauzimanju za zajedničko dobro. I stoga je dobro slaviti blagdan sv. Roka, čovjeka, čije je kreposti i zasluge Crkva prepoznala i proglasila ga svetim i na taj način stavila kao uzor svima nama. Niste jedino mjesto koje za zaštitnika ima sveca. Postoje tolika mjesta u našoj Domovini, Europi i svijetu koji ne samo da imaju nebeske zaštitnike, nego i mjesta nose ime po njima. A što bismo mi bez sv. Roka u Hrvatskoj? Kroz Velebit ne bismo sigurno.
U današnje vrijeme, osobito kod nas u Europi, kad u mnogočemu nedostaje i nestaje uporišna točka i orjentir života, ovakva slavlja su prigoda nama vjernicima, kršćanima da se odupremo „svojevrsnom getu na koji smo sami pristali dopuštajući da sekularizam svede religiju na privatnu stvar“ kako reče židovski mislioc Weiler.[1] Mi smo, međutim, kao kršćani pozvani biti „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ i ne bi se u našem životu smjelo događati da su samo nedjelja ili ovakva slavlja osigurana za vjeru, a ostali dio tjedna za ostalo.
Slavlje blagdana sv. Roka i njegov životni primjer nam mogu pomoći kako izbjeći nedosljednosti i nesklad u svome vjerničkom životu.
2. Dvije su poruke života ovoga sveca: povezanost s Bogom i Božje prvenstvo u njegovom životu i ljubav prema potrebnima – caritas.
Sveti Rok je živio u 14. stoljeću. Rano je ostao bez roditelja. U 20. godini prodao je svoja dobra, razdao siromasima i uputio se na hodočašće prema Rimu. Na svome hodočašću dao se na njegu okuženih bolesnika u gradovima koje je pohađao. Dok je boravio u Piacenzi i sam je obolio od kuge. Bio je izgnan iz grada, ali nije se predavao. Utjehu je pronalazio u Božjoj providnosti i promišljajući o Kristovoj napuštenosti na križu. Životopisci kažu da mu je jedan pas donosio svaki dan komad kruha i stoga ikonografija sv. Roka prikazuje s psom. Iako je ozdravio, umro je u 32. godini zarazivši se ponovno kugom.
3. Čuli smo Isusove riječi o posljednjem sudu. Iako o ovome evanđeoskom odlomku govorimo kao o odlomku o posljednjem sudu, mogli bismo ga nazvati i odlomkom o bratskoj ljubavi.
Isusove riječi su na prvu jasne: tko čini dobro, ide u nebo, tko čini zlo, ide u pakao. Međutim, možemo uočiti da one s lijeve strane Božjega prijestolja Isus ne osuđuje jer su činili zlo, nego jer su propustili učiniti dobro: „Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ Njima se ne predbacuju njihovi grijesi i nepodopštine, nego dobro koje su mogli učiniti, ali nisu učinili. Uočavaju preko kojega su dobra za sebe i svoje bližnje oni prešli samo tako.
Da bi se postiglo nebesko blaženstvo, ne traže se od nas nadljudski napori, da bismo u trenutku susreta sa svojim Stvoriteljem mogli prikazati poveći popis dobrih djela. Ni svi oni s desne strane prijestolja Božjega neće biti u stilu sv. Majke Terezije. Isus osobno navodi šest slučajeva: Bio sam gladan, žedan, stranac, gol, bolestan i u tamnici.
Što su učinili blagoslovljeni? „Dadoste mi jesti, dadoste mi piti, primiste me, zaodjenuste me, pohodiste me i dođoste k meni.“
Pomoć, koju su pravednici pružili, nije bila u djelu nekog Herkula ili u magičnom poboljšanju uvjeta. Blagoslovljeni se nisu trudili da nestane gladi s ovoga svijeta, da bolesti iščeznu, da više nema zatvora, nego su u postojećim uvjetima pokazivali vlastitu naklonost potrebnima. To je pomoć, koju i najobičniji čovjek može pružiti: dati jesti, piti, odjenuti, pohoditi. Isus Krist ne traži od tebe da nahraniš desetoricu, stotinu ili tisuću, nego jednostavno kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“
Isus je u više navrata dao odgovor na pitanje tko je njegov brat i sestra i tko je najmanji.
„Onaj tko vrši volju Oca mojega na nebesima“ i svatko tko je u potrebi, onaj najmanji.
Isus govori u današnjem evanđeoskom odlomku o vječnoj muci, o paklu. Ovakav Isusov govor je upozorenje i poziv na obraćenje, u nadi da će se ljudi obratiti, da će mu povjerovati i služiti ljudima, koji su mu na srcu. Isusova je želja da nitko ne propadne, nego da se spasi, da se obrati i pronađe put u život.
4. Sveti Rok je toliko ljubio Boga, da je u svakom čovjeku, a osobito u potrebnom i bolesnom prepoznavao utisnutu Stvoriteljevu sliku. Prodao je sve, razdijelio siromasima da bi mu srce bilo slobodno i spremno za služenje. Kad je otkrio Boga, ostavio je sve i krenuo na put. Sveti Rok nam svjedoči da život ima smisao samo ako Bog nije isključen iz svakidašnjice, iz našega osobnoga života, iz života naših obitelji, iz vrjednota koje prenosimo budućim generacijama.
Ne bismo, barem mi u Europi, smjeli zaboraviti da Europa počiva na leđima triju osoba s dubokim kršćanskim uvjerenjem: Adenauera, De Gasperija i Schumanna, koji su se zauzimali ne samo za Europu ujedinjenu na ekonomskim i političkim principima, nego su promovirali kršćansku sliku čovjeka, sa svim onim što čovjek u sebi jest. Za dvojicu od njih se vode postupci za proglašenje blaženima (De Gasperi i Schuman).
Otvarajući svoje srca Bogu i prihvaćajući ga u svoj život sv. Roko je shvatio da je ljubav sve i da se u ljubavi ostvaruje sve. Jer, ljubiti Boga i bližnjega je ispunjenje svega Pisma i Zakona. A ljubav se ostvaruje i pokazuje u mnogim jednostavnim oblicima svakidašnjice.
Ne smijemo zaboraviti da nas Bog ljubi bez ikakvih naših zasluga. Rekao bih da smo mi dužnici ljubavi prema Bogu i prema bližnjima.
5. Na našem se otoku s pravom ponosimo mnogim osobama i vi se u ovom mjestu s pravom dičite mnogim znamenitostima. Poznati dvorac pjesnika Hektorovica Tvrdalj ima nekoliko desetaka napisa. Iako je pjesnik dvorac gradio za sebe i svoje prijatelje, dva natpisa pokazuju da mu srce nije bilo zatvoreno u sebe: i putnicima (PRO ITINERANNTIBUS) i siromasima (PRO PAUPERIBUS) bila su otvorena vrata njegova dvorca.
U ovim izričajima kriju se i dvije važne osobitosti nas ljudi: putnici smo i siromasi smo.
Putnici smo ovom zemljom i naše će životno putovanje jednom završiti. Kakav će mu kraj biti, ovisi o nama samima i o našem ponašanju.
Unatoč posjedovanju, često smo siromasi. Nedostaje nam ljubavi, razumijevanja, otvorenog srca za druge.
Slavimo euharistiju. Za svakoga onoga tko ju slavi i blaguje Isusovo tijelo – kruh života ona je zalog da ćemo stići vječnom cilju i da će se naše siromaštvo preobraziti u bogatstvo.
Molimo
sv. Roka i njegov zagovor da budemo iz dana u dan sve više Božji i otvorena
srca za potrebe braće i sestara. Amen.
[1]https://www.bitno.net/academicus/filozofija-academicus/bijeg-iz-geta-u-koji-nas-je-stjerao-militantni-sekularizam/