Homilija mons. Ivana Štironje, biskupa kotorskog, na blagdan sv. Prošpera, suzaštitnika grada Hvara i Hvarske biskupije

Hvar, 10. svibnja 2022.

Dragi biskupe Ranko, braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi, braćo i sestre u Kristu Gospodinu!

Prošle godine ova je drevna i časna biskupija proslavila  350 godina od dolaska relikvija sv. Prošpera. Sv. Prošper ne samo da je našao mjesto u vašem gradu i biskupiji nego ponajprije u srcima ljudi, u dušama naših djedova i pradjedova. Zahvaljujući vjeri naroda ovoga grada i biskupije, podignuta je crkva u kojoj su relikvije sv. Prošpera našle svoj oltar. Tijekom stoljeća svetac je bdio nad ovim gradom i biskupijom, svojim mučeničkim primjerom života poticao na kršćanske vrijednosti i svjedočanstva vjere, pomirivao i pozivao na ljubav i praštanje, zagovarao, branio i štitio od kolere i raznih drugih nedaća. Odgajao je generacije i pozivao na vjernost Uskrslom Gospodinu za kojega je podnio mučeništvo. I danas poziva na te iste vrijednosti zajedništva i milosrđa, kršćanske vjere, nade i ljubavi.

Kamo plovi naš brod?

Svaki jubilej kao i godišnjica prigoda je da se zastane i pogleda kompas kretanja: Kamo plovi naš brod? U kom pravcu se kreće društvo, kultura i uopće život ljudi grada, otoka, biskupije, Crkve i naroda. Isto tako je to prigoda da se sjetimo biskupa Ivana Andreisa koji je 1671. donio relikvije sv. Prošpera u Hvar kako bi „ojačao slogu među stanovnicima grada i otoka Hvara“. Sloga i zajedništvo vrlo su važne i prijeko potrebne molitvene nakane i vrlo važan orijentir za svaku zajednicu. Djela apostolska donose jednu od najljepših oznaka prve Crkve koja bijaše „jedno srce i jedna duša“ a o prvim kršćanima kažu da im je sve bilo zajedničko (usp. Dj 4,32).

Kako se veseli biskup kada u biskupiji vlada sklad između klera, redovništva i laika? Tako se isto veseli župnik kada svi župljani i sva župna tijela doprinose za zajednicu. Tako je u obitelji, u radnom kolektivu, u gradu, općini, županiji, narodu, Crkvi i Zemlji. Koja je to ljepota kada svatko svira svoj instrument usklađen prema zajedničkom temeljnom tonu. Na tom principu funkcionira simfonijski orkestar i samo tako je moguća skladna simfonija.

Zajedno s vama, dragi vjernici, zahvaljujem Bogu za tu dugu tradiciju izgradnje i brige, molitve i vjere, kao i ostvarenja kršćanskih vrijednosti koje su najveće bogatstvo i jamstvo svijetle i sretne budućnosti kako Crkve tako i Domovine. Ujedno molim Trojedinoga Boga da po zagovoru sv. Prošpera i dalje jača duh zajedništva i ljubavi, među vama i s Bogom.

Mučeničko svjedočanstvo sv. Stjepana   

Prvo liturgijsko čitanje iz Djela apostolskih (Dj 7,55-69) govori o mučeničkom svjedočanstvu sv. Stjepana, prvomučenika. Promatrajući taj tekst uočavamo tri vrlo važne stvari:

  1. Snagu za svjedočenje i propovijedanje vjere Stjepan crpi u Duhu Svetomu. Duh Božji je pokretač i izvor njegove djelatne i svjedočanske snage.
  2. Stjepan do u sitnice nasljeduje primjer Krista Gospodina. Kao što Isus moli za svoje progonitelje, tako isto čini i Stjepan: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh. Razlika je samo u tomu što Isus adresira na Oca, a Stjepan na Isusa. Isus svjedoči: Ja i Otac, jedno smo, a sv. Stjepan:“Ja i Isus, jedno smo“.
  3. Strašno kamenovanje završava savršenom mirnoćom. Stjepan na strašnu i bolnu smrt odgovara mirnom molitvom za oproštenje grijeha krvnicima a potom mirnim usnućem napušta ovaj svijet. Praštanje donosi mir i spokoj. Pomirenje je najkraći put do smiraja i potpunoga mira.

Mučeničku smrt, koja je najveći stupanj svjedočanstva vjere, ne može se protumačiti niti shvatiti bez pomoći Duha Svetoga. Zapravo ni kršćanski život kao takav, ne može se razumjeti bez Boga. Da je to tako potvrđuje činjenica da je Isus poslao Duha Svetoga nad apostole na dan Pedesetnice. Crkva taj dan – svetkovinu Duha Svetoga obilježava kao svoj rođendan, pučki ga nazivamo Duhovi. Ne misli se, zapravo na neki veći broj duhova, nego se misli na dane Duha Svetoga – Duhovi dani. Uz to, kršćani uz primljene darove na dan svoga krštenja, u sakramentu svete potvrde primaju puninu darova Duha Svetoga, među kojima se nalazi dar jakosti. Drugo je pitanje koliko mi kršćani surađujemo sa tim darovima i koliko smo shvatili da to nisu darovi za police i vitrine nego darovi koji se trebaju razvijati poput talenata i sposobnosti od kojih nema ništa ako ih se ne iskoristi. Živimo u svijetu koji nas mami da umjesto sedam darova Duha Svetoga izaberemo sedam glavnih grijeha.

Mučenici su istinski razvili dar jakosti koji im je omogućio da u prvi plan stave dušu a ne tijelo, te na svojoj vlastitoj koži osjete istinitost Gospodinova obećanja: „žalost će se vaša okrenuti u radost“ (Iv 16,20). Mučenici su se čvrstom vjerom i nadom otvorili daru savjeta Duha Svetoga te otkrili beskrajno blago i bogatstvo mudrosti i razuma, znanja i jakosti, pobožnosti i strahopoštovanja. Zato nitko ne časti njihove mučitelje i krvnike, nego se časti njih, te svete Božje ugodnike koji su, gledano ljudskim očima, sve izgubili ali su kod Boga, svoga Oca dobili sve, osobito prva mjesta u kraljevstvu njegovu.

Svetački primjer sv. Prošpera    

Već od prvih stoljeća kršćanstva, osobito u vrijeme Rimskoga carstva, temelji Crkve Kristove zaliveni su krvlju kršćana. Snaga te kršćanske mučeničke krvi već više stoljeća osjeća se na ovim prostorima koje svete relikvije posvećuju i približavaju Bogu i kraljevstvu Božjemu. Sv. Prošper svojim mučeničkim svjedočanstvom vjere utjelovljuje Krista i njegove riječi: Ako tko hoće služiti mi neka ide za mnom. Nije to uvijek mučeništvo nego ponajprije čestitost i mudrost života koji pokazuje Gospodin koji je Put, Istina i Život.

Sv. Prošper uprisutnjuje Krista i Kristovu riječ. On je putokaz u nebo i zagovornik na putu prema nebu. Svojim zagovorom i primjerom pokazuje gdje je naša kršćanska snaga i uporište. Poziva nas da vjerno i neustrašivo nasljedujemo Krista Gospodina, sve do smrti koja nije kraj nego početak novoga života.

Da, smrt je početak a ne kraj. Isus je nihilističku paradigmu pretvorio u kršćansku kao što je i križ tu spravu za mučenje, poniženje i smrt pretvorio u znak pobjede i uskrsnuća. O tomu svjedoči i sveto Evanđelje (Iv 12,24-26) koje smo danas čuli: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod.

Životni primjer mučenika Prošpera istinsko je zrno koje je palo u zemlju ali ne da istrune i ostane samo nego da donese obilat rod, upravo onako kako je to Isus navijestio. Crkva se rađala i širila upravo na svjedočanstvima života prvih mučenika kao i na njihovim grobovima gdje su se okupljali kršćani. Mučenički grobovi su postajali prvi centri okupljanja i rađanja novih zajednica.

Mjesto kamenovanja sv. Stjepana bilo je i posebno mjesto u životu mladića koji se zvao Savao. Zasigurno kao rodoljub koji je revnovao za židovski zakon, Savao nije ostao ravnodušan Stjepanovim kršćanskim primjerom. Molitva sv. Stjepana i primjer praštanja morale su ostaviti trag u Savlovu životu.

Neka i ova Presveta Euharistija i ova proslava blagdana sv. Prošpera zaštitnika grada Hvara i Hvarske biskupije ostavi trag u našem kršćanskom i vjerničkom životu. Neka nas njegov primjer vjere i mučeničko svjedočanstvo života pomogne kako bismo i mi puni Duha Svetoga hrabro i odvažno svjedočili vjeru u Uskrsloga Gospodina. Neka nas njegov zagovor čuva i štiti kako nas ni nevolje, ni tjeskobe, ni progonstvo, ni glad, ni golotinja, ni pogibao ni mač (Rim 8, 31b-39), nit ikoja druga ovosvjetska sila: moda, hedonizam, konzumizam ni turizam, ne rastave od ljubavi Kristove i vjere u Isusa, jedinog otkupitelja svijeta. Amen!