Sinodalnost je oblik i stil života i odlučivanja rane Crkve. Sinoda 2021.-2023. stoga je u određenom smislu povratak izvorima. Tijekom ove dvije godine sinodalni hod ili put, nazvan Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, želi obuhvatiti čitavu Crkvu kako bi u zajedništvu i kroz sudjelovanje svih, razmišljala o svom poslanju u današnjem prostoru i vremenu. Sinodalnost nosi sve teme Drugog vatikanskog koncila koje Crkvu potiču na hrabre korake naprijed.
Vjernici – subjekti svoje Crkve
Prema Koncilu, Crkva je putujući narod Božji, no ipak pojmovi sensus fidei i sensus fidelium ni danas nisu toliko prisutni i općepoznati kao pojam hijerarhija. Krist, naime, ispunja svoju proročku službu i po laicima, koje je učinio svjedocima te im je dao osjećanje vjere [sensus fidei] i milost riječi da snaga evanđelja sjaji u svakodnevnom obiteljskom i društvenom životu (Lumen gentium 12 i 35). Zajednica vjernika odgovorna je za svoju vjeru i vjeru svoje Crkve. Papa Franjo sinodalnošću hoće da svi vjernici postanu subjekti svoje Crkve.
U konstituciji o Crkvi Lumen Gentium poglavlje o narodu Božjem prethodi poglavlju o hijerarhiji. U njemu je vrlo snažan naglasak na djelovanju Duha Svetoga unutar zajednice. Sukladno tome, narod Božji i svaki krštenik mjesto je gdje možemo tražiti istinu Božju. Novost aktualne sinode, uočljiva već u godinama u naslovu, jest ta da je nekad preliminarna faza sada postala dio same sinode. Sinoda počinje u biskupijama, a i ta je činjenica izraz koncilskog nauka da Crkva živi u i po mjesnim Crkvama.
Čuti i prihvatiti Božju Riječ
Drugi vatikanski koncil objašnjava da Bog razgovara s ljudima kao prijateljima i živi među njima kako bi s njima stupio u zajedništvo (Dei Verbum 2). Objava je susret ljudi s Bogom i događa se riječju i djelom. Duh Sveti svakoga vodi u relaciju i razumijevanje (Dei Verbum 5). Prema tome, od presudnog je značenja da zaređeni članovi Božjeg naroda i svi vjernici, oni za koje nespretno kažemo laici ili obični vjernici, čuju i prihvate Božju Riječ. Zato narednih mjeseci moramo naučiti slušati jedni druge, razlučiti što nam Riječ Božja govori, ovdje i sada. I onda razlučiti kamo i kako ići dalje.
Bog nadilazi naše granice
Pozvani smo, nadalje, slušati sve ljude bez obzira na vjersku pripadnost, jer “nitko ne bi smio biti isključen iz mogućnosti dijeljenja vlastitih stavova i iskustava u mjeri u kojoj želi pomoći Crkvi na njezinome sinodalnom putu traženja onoga što je dobro i istinito”, kaže se u sinodalnom priručniku za mjesne Crkve. Slušanje, dakle, ima i ekumensku dimenziju u najširem smislu. U pripremnom se dokumentu navodi i primjer dvostruke dinamike obraćenja satnika Kornelija i apostola Petra. Obojica uključuju druge ljude na svoj put obraćenja, čineći ih suputnicima (Dj 10). Bog upravo preko čovjeka koji nije član Petrove zajednice, ni Židov ni kršćanin, želi doći do Petra i uputiti mu važnu poruku, obratiti ga. Petar prepoznaje da mu Gospodin govori, ali mu se suprotstavlja jasnim odbijanjem, jer ta naredba ruši propise Tore kojih se ne može odreći zbog svoga vjerskog identiteta. Nakon nekog vremena shvaća “da Bog nije pristran, nego da je njemu u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” (Dj 10,34-35). Čini se, ipak, da ni mnogim današnjim kršćanima nije prihvatljiv Bog koji nadilazi naše etničke, religijske, lokalne, institucionalne ili “šengenske”, a uvijek navodno stroge identitetske granice.
Obraćenje za sinodalnost
Zato trebamo obraćenje za sinodalnost. Takvo obraćenje prije svega znači naučiti slušati glasove u Crkvi i društvu koji su nepravedno cenzurirani ili ignorirani. I ne samo slušati, nego i stati u obranu njihova dostojanstva i njihovih prava. Promatrajući danas na ovim prostorima većinski uvriježene stilove komunikacije ljudi iz Crkve, na prvu je uočljivo da postoji grč ili neka druga kočnica koja priječi slobodniju komunikaciju i milosrđe nadahnuto evanđeljem. Primjerice, u nasljedovanju Isusovog Samarijanca (usp. Lk 10,25-37) koji strancu nesretniku u potrebi bezuvjetno pomaže, iako se i sam poput drugih prolaznika mogao lažno pozvati na svoj vjerski identitet, a ne na identitet čovjeka brata svakom čovjeku.
Od verbalnog nasilja do Crkve otvorenih vrata
Nadalje, vraćajući pogled u naše vrijeme, besmisleno je i nadasve štetno, kako za Crkvu tako i za cijelo društvo, iznovice ponavljati naučene i mnogima iritantne klerikalne floskule i fraze, zatvarajući se u rječnik zastarjelih priručnika koji je neprikladan suvremenom čovjeku. Osim toga, govor nekih crkvenih ljudi često je dvoznačan govor, neistinit ili nejasan, govor nekih crkvenih i katoličkih medija samoljubiv, autoviktimizacijski, površan ili ratoboran, ponekad i mrzilački, s “verbalnim nasiljem” prema svijetu i sekularnoj kulturi, drugim mišljenjima… Izbjegava se govoriti onako kao što Isus tražio: “Vaš govor neka bude: da, da – ne, ne! Što je više od toga od zloga je” (Mt 5,37). Očito je da često postoji jaz između trenutno prevladavajućeg stila komunikacije u Crkvi i onoga kakav bi on trebao biti u sinodalnoj Crkvi koja izlazi, Crkvi otvorenih vrata (EG 46) koja se ne boji susreta s drugim, novim i drugačijim.
Živa crkvena zajednica postavlja pitanja i sluša
Nije slučajno da sinodalni priručnik za slušanje i razlučivanje u mjesnim Crkvama kaže da se poglavito valja pobrinuti da se uključi one osobe koje su u opasnosti da budu isključene: žene, osobe s invaliditetom, izbjeglice, migranti, stariji, oni koji žive u siromaštvu, na periferijama obitelji, institucija i društva, katolici koji rijetko ili nikada ne prakticiraju svoju vjeru itd. Treba iznaći kreativna sredstva kako bi se uključilo djecu i mlade. Neki od njih znaju postavljati pitanja koja većina drugih zapostavlja jer su navikli na status quo i komfor crkvenih funkcija i privilegija.
Živa crkvena zajednica je ona koja postavlja pitanja i sluša, oni koji to ne čine trebaju nas zabrinuti. Sve ovo bi nas trebalo voditi tome da sinodalnost, koja je suprotnost autoreferencijalnosti, postane trajni stil Crkve: biskupije, dijecezanskih vijeća, župe, župnih vijeća, redovničkih i drugih zajednica. To znači poticati različitost, pluralnost, unatoč tome što znamo da je redovito lagodnije raditi sa sličnomišljenicima. Uz slušanje postoji još jedan aspekt koji se odnosi na vodstvo: izrazito je frustrirajuće i krajnje nepošteno tražiti od ljudi da izraze svoje mišljenje, a zatim djelovati posve ignorirajući ono što je izrečeno i dogovoreno ili čak i ono što je zajednica odlučila.
Liječiti rane čovječanstva
Zajedno i u molitvi moramo pokušati izliječiti rane čovječanstva, uvijek svjesni da se ni Bog nije utjelovio da osudi svijet, nego da ga spasi (usp. Iv 12,47). Mentalitet lijenosti, klerikalizma, ismijavanja ili ignoriranja sinodalnosti suprotan je evanđeoskom Isusu koji je uvijek znao susretati, hoditi i biti s drugima, slušati, suosjećati i prihvaćati te je poznavao tjeskobe i napetosti pojedinaca i obitelji, osobito siromašnih i drugih u društvu zanemarenih osoba. Pogledi i promišljanja onih koji su povremeno ili čak trajno marginalizirani u Crkvi i društvu, najviše mogu pomoći u prosudbi onoga s čim trebamo prestati, onoga što je već dobro ili što treba poboljšati, kao i onoga što valja započeti u našim biskupijama i mjesnim Crkvama. Istina, nemaju sve osobe vokabular kojim bi izrekli sve ono što nadahnuti osjećaju. Teolozi, teologinje i pastiri su ti koji, slušajući sve, trebaju pošteno i pažljivo formulirati ono što zovemo sensus fidei te razlučiti što Duh govori Crkvi.
(Objavljeno u Vjesniku Hvarske biskupije, br. 4, 2021.)