Oh, kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha! – uzdahnuo je Mojsije kad su mu dojavili da neki prorokuju u taboru (usp. Br 11,29). Ta Mojsijeva želja ispunila se u Isusu koji je Krist i u silasku Duha Božjega na svakoga krštenika. Po Kristu smo svi mi proroci. Kršteni smo u njegovu kraljevsku, svećeničku i proročku službu.
Poziv na sinodalni hod je poziv da živimo svoje kršćansko poslanje. No za to je potrebno nadići prepreke koje nam se nalaze na putu.
Hvarani
Kad se pogleda u Rječnik hrvatskoga jezika nađe se da su Hvarani stanovnici Hvara. I postoji poveznica na riječ Hvar za one koji ne znaju što je to. A tamo piše, pod br. 1, da je Hvar otok u skupini srednjodalmatinskih otoka površine 299,6 m². a pod br. 2 piše da je Hvar grad i luka na istoimenom otoku.
U Hrvatskoj enciklopediji piše puno opsežnije o Hvaru, a tamo se mogu pronaći i zapisi o nekim znamenitim Hvaranima. Ali nas u ovom trenutku ne zanima dična prošlost niti značajni ljudi. Stare slave djedovina je nešto čime se s pravom dičimo, ali, budući da živimo u konkretnom vremenu, valja nam promisliti o sadašnjosti.
Zato bih usmjerio našu pozornost na dvoznačnost pojma Hvaranin, budući da sam se i sam, kao Hvaranin, susretao sa zbunjenošću onih koji bi prvi put čuli da sam Hvaranin. (To se, dakako odnosi i na Višane, ali zadržimo se ipak na Hvaru.) Ja sam, dakle, Hvaranin. Ljudima onda moram odgovarajući na pitanja tumačiti da, premda jesam Hvaranin ipak nisam Hvaranin. Jer Hvarani nisu samo Hvarani, nego su Hvarani i oni koji nisu Hvarani. Što ne znači da su Hvarani baš svi koji nisu Hvarani, nego da postoje i Hvarani koji nisu Hvarani. I to što je netko Hvaranin iz Hvara nije ništa više Hvaranin od nekoga tko je Hvaranin sa Hvara. Ja, Hvaranin iz Zastražišća, ništa se manje ne osjećam Hvaranin od Hvaranina iz Hvara ili bilo kojeg Hvaranina iz bilo kojeg hvarskog mjesta.
Moj punac, Bog mu dao pokoj duši, rođen je na granici Like i Gorskoga kotara. Premda su ga administrativno smještali u Gorski kotar on je i živio i umro u uvjerenju da je Ličanin. Na Hvaru je potpuno jasno tko je Hvaranin, budući da je Hvar otok. No ni na otoku nisu svi otočani kao što ima otočana, poput mene, koji više nisu na otoku. Što Hvaranina čini Hvaraninom? Rođenje na Hvaru? Življenje na Hvaru? Osjećaj pripadnosti Hvaru?
Neka mi se ne uzme za zlo što ću ovu zavrzlamu okarakterizirati riječima koje je zapisao sv. Pavao u poslanici Efežanima: Otajstvo je to veliko (usp. Ef 5,32), jer je u nastavku tih riječi napisao ono što objašnjava ovaj govor o Hvaranima. Sv. Pavao piše u nastavku: Ja smjeram na Crkvu.
I ja, govoreći o dvoznačnosti pojma Hvaranin govorim o dvoznačnosti pojma Crkva. I pitam se: Tko je Crkva? Što mi čujemo kad se spomene pojam Crkva? Ne teoretski. Jer teoretski svi znamo tko je Crkva. Svi smo naučili na vjeronauku i sličnost i razliku između općeg i ministerijalnog svećeništva. Pitanje je: Na što asociramo kad čujemo da se, na primjer, napada Crkva? Ja često susrećem ljude koji misle da sam svećenik zato jer sam katolički vjeroučitelj kao da bi crkvene stvari bile samo stvar Crkve. Dakako, sada sam pojam Crkva upotrijebio samo u smislu Crkve, ne misleći na Crkvu. Jer ima Hvarana koji jesu Hvarani i Hvarana koji nisu Hvarani, a jesu Hvarani.
Srećom, u našim hvarskim glavama, ne postoji ipak tolika pomutnja oko pojma Hvaranin i pripadnosti Hvaru kao što sam je ja htio ovdje prikazati. Ali sam je karikirao da bi, nadam se, bilo jasnije kolika je pomutnja u našim glavama kada se govori o tome tko je Crkva i osjećaju pripadnosti Crkvi.
Zato je svaki govor o djelotvornosti sinodalnog hoda beskoristan dok se ne razvije svijest da smo svi mi krštenici Crkva i da je poslanje Crkve naše zajedničko poslanje. Zato nam se valja primiti posla i izgrađivati novi mentalitet. Mentalitet Novoga Saveza. Mentalitet u kojem doista jesmo svi proroci i dionici proročke službe.
Balote
Priča veli da su tri dokona mladića, pijući pivu ispred dućana, odlučili da trebaju nešto napraviti u životu. Dogovorili su se da će jedan od njih postati izabrani saborski zastupnik, drugi redoviti član Akademije, a treći će ući u ekipu penzionera koji igraju balote na ledini iza zgrade. Na kraju je prvi doista postao sabornik i drugi akademik, ali treći se nikako nije mogao ugurati među igrače na balote. Igrači na balote su se pokazali kao neosvojiv bastion u koji nitko nije mogao ući.
Crkva prečesto sliči na penzionersko igranje na balote. Mali, zatvoreni svijet u koji je teško prodrijeti, a oni koji su u njemu rekreativno se bave svojom aktivnošću, uglavnom nerazumljivi drugim ljudima. Nerazumljivo je i njihovo igranje i njihova pravila i njihove povremene prepirke. A oni koji su unutra valjaju svoje balete sad na jednu, sad na drugu stranu.
Skupina ljudi zatvorena u svoju samorazumljivu samodopadnost nikoga ne može oduševiti. I nikoga ne može privući svojom neshvatljivom samodostatnošću.
Nakon što odgovorimo na pitanje tko je Crkva, valja nam se upitati koje je poslanje Crkve, odnosno kome je Crkva poslana. Koji je to bulin kojemu se želimo što više približiti? Ako se uopće kome želimo približiti. U našoj biskupiji kao da se jače osjeća muka zapletenosti u običaje i tradicije. Zajednica ljudi koji bi trebali biti svjedoci evanđeoske novosti pretvorila se u čuvare struktura i izvršitelje (para)liturgijskih obreda.
Sve kad bi se nekome i pružila prigoda da zaigra sa starim iskusnim igračima morao bi odjednom pokazati da je toliko dobar igrač da je dostojan biti u njihovom društvu, a to je nemoguće bez iskustva. Zato se svaki pokušaj brzo uguši i potencijalni igrači nakon nekog vremena odustanu od nastojanja znajući koliko su im šanse minimalne. Jedina je mogućnost da nađu neku svoju ledinu na kojoj će stvoriti paralelni svijet igrača na balote. A, nažalost, takve paralelne duhovnosti samo se množe sa sve radikalnijim i čudnijim tumačenjima vjere i Evanđelja.
Crkva, naša stara Crkva, zaboravila je blagoslov otvorena i strpljiva dijaloga. Znamo govoriti, ali ne znamo razgovarati. Znamo propovijedati i savjetovati, ali ne znamo šutjeti i biti zajedno. Svedeni na formu službenika i uloge zaboravljamo da je pred nama čovjek, a ne korisnik usluga.
Za rast je potrebno vrijeme. Za odgovornost je potrebna zrelost. Za aktivno sudjelovanje je potreban prostor slobode. I sve to je potrebno za sinodalni hod. To nije hod jednakih, nego zajednički hod ujedinjenih. Ujedinjenih u vjeri oko euharistijskoga stola.
Mjesto u prolazu
Sinodalni hod će biti puko tapkanje na mjestu ako sebi ne odgovorimo na pitanje tko je Crkva te ako ne budemo spremni za otvoreni dijalog svih krštenika ne bojeći se nespretnosti i nedorečenosti. Spremnost na drugačiju perspektivu je treća stvar koja nam je potrebna. Tek tada rad na Sinodi ima smisla i može biti učinkovit, prepuštajući se Duhu Svetomu da čudesno umnoži naša nastojanja.
Bio sam jedan od sudionika Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Vjeroučitelji su me izabrali kao jednog od svojih predstavnika. Bio sam zahvalan Bogu što mogu sudjelovati u tom važnom događaju mjesne Crkve u kojoj sam izabrao živjeti. A Sinoda nas je natjerala da promijenimo perspektivu, da započnemo dijalog i da postavimo ključna pitanja tražeći na njih odgovore.
Tijekom sinodalnih zasjedanja se događalo nešto što je bilo rječitije od mnogih izrečenih stvari i sve nas nazočne je odgajalo za pravu eklezijalnu sinodalnost. Netko se mudro dosjetio da sudionike u dvorani smjesti po abecednom redu prezimena. Jedni pokraj drugih sjedili su klerici i laici. Nositelji službi i titula sjedili su pokraj tzv. običnih vjernika. Oni koji su nam se do jučer nalazili s druge strane sada su odjednom bili među nama i mi među njima. Više nisu postojali ovi i oni, nego smo svi bili zajedno.
Kako je moje prezime negdje po sredini abecede tako sam ja sjedio po sredini dvorane. U središnjem prolazu. I s toga mjesta sam dobro vidio čudo sinodalne Crkve. Crkve koja sjedi zajedno. Zajedno se sluša i uvažava.
Naime, svi govornici su bili vremenski ograničeni i svatko je imao mogućnost i govoriti i slušati. A kad bi ljudi progovarali vidjelo se da Duh Sveti doista sam bira na koji način će progovoriti i da svi mogu svojim riječima potaknuti druge na razmišljanje i djelovanje.
(Objavljeno u Vjesniku Hvarske biskupije, br. 4, 2021.)