Proslava je započela u četvrtak, 1. listopada u katedrali pjevanjem svečane večernje, koje su izvodili članovi crkvenih zborova: hvarskog katedralnog zbora i zbora sv. Cecilije iz Jelse. U toj prigodi izložene su moći sv. Stjepana, a don Ivan Jurin, kancelar Hvarske biskupije, održao je homiliju koju donosimo u cijelosti:
Jedna prekrasna rečenica konstitucije Lumen gentium II. vatikanskog koncila govori: »Crkva žurno ide naprijed hodajući između progona svijeta i utjeha Božjih, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26)«.
I svaki dio ove rečenice nosi u sebi bremenitu poruku. Prvi dio koji nas tjera na preispitivanje kaže da »Crkva žurno ide naprijed«. Ide li Crkva žurno naprijed? Želimo li mi kao živi udovi Crkve u budućnosti igrati važnu ulogu ili nam je bliža nostalgija za Crkvom neke idealizirane prošlosti? Želja za trijumfalnom Crkvom koja preuzima sve pore društva ne čini da hrabro gledamo u budućnost u kojoj žive i oni drugi i drugačiji.
Današnje vrijeme stvara kulturu izbora u kojoj moramo pronaći svoje mjesto i shvatiti: društvo koje je potpuno obojano kršćanskom kulturom više ne postoji. Ako želim danas biti vjernik, tada to postajem vlastitim odabirom.
Ta, što sa onima koji su odustali, koji traže i ne vide više Crkvu kao odgovor na nova pitanja i traženja? Naš sv. Stjepan se kao papa našao u teškoj situaciji: što sa onima koji su otpali od vjere i koji lutaju? Neki su bili prema otpalim kršćanima bili prestrogi, gotovo da su im zatvorili vrata Crkve. A sv. Stjepan je prema otpalima zauzeo blag stav, tražeći za povratak u Crkvu samo kajanje i pokoru. Smatra Stjepan, postoji nešto što je za Crkvu gore od toga da netko od nje otpadne, a to je Crkva zatvorena u sebe, u vlastite interese i paralelni svijet koji se ne tiče čovjeka, njegovih radosti i nada, žalosti i tjeskoba.
Ako nam se to započne događati, mogući razlog se nalazi u drugom dijelu rečenice s početka. Ili bolje rečeno, u pomiješanim riječima te rečenice. Moguće je da je nama svima zapravo – dobro. Moguće je da ne hodamo između »progona svijeta i utjeha Božjih«, već između »utjeha svijeta i progona Božjih«. Zvuči suludo? Zapitajmo se: gdje nalazimo svoju sigurnost i utjehu? Što je ono što nas nadahnjuje, oko čega brinemo i što nikako ne želimo izgubiti?
Kad me nije briga da sve dublje ulazim u vjeru kao nikad dovršenu stvarnost, da rastem i sazrijevam, kad je jedino što želim od svoje Crkve to da bude prostor u kojemu ću se ugodno osjećati ili biti prostor prepričavanja starih priča, može li mi to pružiti utjehu u onim graničnim trenucima života? Ako mi, službenici Crkve postanemo rutineri zabrinuti samo za ugled institucije i njezin dobar položaj u društvu, može li Crkva hrabro gledati u budućnost?
Tako ono što nazivamo vjerom postaje »svjetovna duhovnost« koja paralizira život Crkve. Kaže papa Franjo: »Moramo to izbjegavati, a to ćemo uspjeti ako budemo uvijek poticali Crkvu da izlazi iz same sebe, da u središtu njezina poslanja bude Isus Krist i zauzimanje za siromašne. Sačuvao nas Bog svjetovne Crkve površnog duhovnog ili pastoralnog sjaja! Ta zagušljiva svjetovnost može se jedino liječiti udisajem čistoga zraka Duha Svetoga, koji nas oslobađa usredotočenosti na same sebe skrivene pod plaštem izvanjske pobožnosti lišene Boga«.
Izabirući utjehe svjetovne duhovnosti, odabiremo progon Boga iz svojega života. Ako Bog on nije u središtu svoje Crkve, onda postaje uljez. Kad god Crkva misli da je nedodirljiva i moćna, treba se jednostavno vratiti jednostavnosti evanđelja i otkriti da je u bogočovjeku kojega je sprega političke i religiozne moći potpuno ogolila i učinila bespomoćnim osuđenikom na križu, zasjala pobjeda Istine.
Zato Bog od svoje Crkve ne odustaje. Pokazao je to u Stjepanu, pokazao je u tolikima koji su živjeli od temeljne svijesti: ma makar bili progonjeni, živjeli u nevoljama, progonstvima i gladi, makar izgubili svoj utjecaj i ulogu, hramove i moć, mi tada u svemu nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi, jer smo tada njemu najsličniji.
Crkvi se potpuno legitimno možemo diviti ako uspijemo izoštriti vid i uočiti da ona, možda čak zahvaljujući vlastitim greškama zauvijek ispovijeda Božje bezgranično milosrđe. U njoj oduvijek žive i oni ljudi koji joj daju neuništivu vjerodostojnost, jer Crkva im je put do Krista, do boljega i drugačijega života kojega nitko ne može uništiti, jer u Kristu pronalazi svoju utjehu.
I zato ne možemo odustati od svoje Crkve, jer ona nam je, uvijek svjetovno najkrhkija i uvijek evanđeoski najmoćnija, vječni znak da nas ništa neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu. I u njoj, u pratnji sv. Stjepana želimo širom otvoriti vrata, izići iz sebe i žurno ići naprijed hodajući između progona svijeta i utjeha Božjih, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe.
Pred završetak svečane večernje, biskup Palić je objavio imenovanje don Stanka Jerčića kapelanom Njegove Svetosti, s naslovom monsinjor.
Na svetkovinu sv. Stjepana I. je u hvarskoj katedrali slavljena je svečana misa, koju je predvodio splitsko-makarski nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša s kojim su koncelebrirali mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske i Hvarske biskupije Petar Palić, umirovljeni hvarski biskup Slobodan Štambuk, dubrovački biskup Mate Uzinić, šibenski biskup Tomislav Rogić, generalni vikar Hvarske biskupije mons. don Stanko Jerčić, hvarski župnik don Toni Plenković i nekoliko redovnika i svećenika Hvarske biskupije.
U propovijedi nadbiskup Kutleša govorio je o smislu mučeništva, odnosno zašto Crkva na poseban način štuje mučenike. Odmah na početku propovijedi odgovorio je vrlo jednostavno: štuje ih zato jer su bili spremni za Isusa Krista dati najvrjednije što imaju – svoj život.
Progonili su ih stoga jer su bili drukčiji, i to ne samo zato što nisu slavili „službene“ bogove, nego i stoga što nisu poštivali svjetovne i materijalne vrijednosti, već su im na prvom mjestu bile duhovne i ljudske vrednote. Upravo je tu činjenicu mons. Kutleša povezao s ljudima našeg vremena naglasivši da se kod nas pojedini ljudi, koji se smatraju kršćanima, boje javno biti „drukčiji“ i to stoga da ih se ne bi proglasilo konzervativnima i nazadnima. Nadbiskup Kutleša je istaknuo da su svi mučenici za nas veliki, jer su se odrekli sebe radi Krista, međutim kršćani u svakodnevnom životu ne moraju ostvarivati velika djela da bi bili veliki, jer se i u „malim“ stvarima može ostvarivati svetost ako se djeluje iskreno iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Osobito je važno da u svemu što radimo svjedočimo svoju vjeru imajući na umu da svojim dobrim djelima budućim naraštajima u nasljeđe ostavljamo istinske kršćanske i ljudske vrednote. Nažalost mnogi naši suvremenici čitav život provedu u stjecanju materijalnog bogatstva zanemarujući temeljni smisao i svrhu života – spas svoje duše, naglasio je splitsko-makarski nadbiskup koadjutor. Zaključujući propovijed mons. Kutleša je istaknuo „da se ne smijemo bojati ako nas progone, jer je kroz čitavu povijest kršćanstva posvjedočeno da se Crkvu progonilo uvijek kad je dobro radila“.
Na kraju je preporučio „da slijedimo primjer sv. Stjepana koji je životom i smrću ukazao na istinski smisao i svrhu života i zato ga i danas slavimo“.
Liturgijsko pjevanje izvodili su članovi crkvenih zborova Hvara i Jelse, kojima su ravnali maestra Klara Milatić i maestro Slavko Reljić uz glazbenu pratnju maestra Tomija Domančića.