Prije 500 godina nije bilo adventskog vijenca s četiri svijeće, nije bilo pjesme „Tiha noć, sveta noć“, nije bilo ni božićnog bora.
Prije 800 godina nije bilo jaslica u ovom obliku, sve dok 1223. godine sv. Franjo nije uprizorio prve žive jaslice. Nije bilo ni božićnih čestitki u ovom obliku, niti darova pod borom. Kako su onda oni prije nas slavili Božić, bez svega onoga bez čega je danas slavlje Božića nezamislivo?
U središu slavlja je bilo ono, čime sv. Ivan danas započinje svoje Evanđelje:
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ Tijelom postade i nastani se među nama.“
Što je to bilo u početku? Što je bilo prije materije? Što je bilo prije stvaranja? Bog od vječnosti do vječnosti, Bog sve u svemu?
Znanost kaže: U početku je bio veliki prasak. Prvi prikaz Biblije o stvaranju kaže: U početku je bio Bog, u početku je Bog stvorio nebo i zemlju. U početku je stvaralački Bog koji djeluje dijeleći nebo od zemlje, svjetlost od tame, kopno od vode. On stvara riječju. Svako novo stvaranje započinje formulom: I reče Bog: „Neka bude svjetlo. I bi svjetlo.“ A Bog je govorio i nastaje. Ivan preuzima ovu misao i precizira: U početku je bila riječ, a riječ je bila s Bogom i riječ je bila Bog. Bog je nezamisliv bez svoje riječi. Riječ je istovremeno moć kojom Bog stvara nebo, zemlju i čovjeka: sve je stvoreno riječju. Ivan ide korak dalje, jer je riječ više od zbirke suglasnika i samoglasnika. Ona je kod Boga, ona je sam Bog. Bog i njegova riječ su jedno, Bog je zamisliv samo kao Bog koji govori, po svojoj riječi on je početak svega.
Otajstvo Božića je ponekad lako razumljivo. Proslavili smo polnoćku. Borovi, štalica, jasle, dijete Isus, božićne pjesme se pjevaju, božićna priča se čita – to je pravo. Ovih dana čitamo o pojedincima s kojima se ne smije razgovarati o Crkvi i vjeri, koji Crkvu ne mogu baš podnijeti, ali za Badnjak rade jaslice sa svojom djecom, pjevaju kao opijeni božićne pjesme i čitaju – naravno – o događajima vezanima uz Božić. Oni priređuju Božić, Božić izvode na obiteljskoj pozornici. Dobro je to. I radi njih je rođen Spasitelj.
Evanđelisti Matej i Luka nam donose Božićni događaj za naše uši, onako kako želimo. Sve je tu: i pastiri i anđeli, Marija i Josip, štalica i mudraci s Istoka i sve što uz to ide.
Evanđelist Ivan nema taj riječnik, on započinje drugačije od Mateja i Luke. Možemo li razumjeti ovo o čemu Ivan piše? Od Ivanovih se riječi ne može raditi Božićna priredba. Ni stihovi nisu nešto pjevni. Ali, i to je Božić. Jer, bez nekog okolišanja, Ivan prelazi izravno na bit: Bog je postao pravi čovjek. U špilji ne leži neki posebni čovjek, posebno milosrdan, posebno drag, nego sam Bog. Ali ne skriven, nego pravo tijelo. Stoga, pitanje Božićne vjere nije samo pitanje slatkog Djeteta Isusa, nego pitanje samoga Boga i njegove Riječi.
Kakva je to riječ? Nije to bilo koja riječ iz našeg rječnika, nego riječ koja ima snagu da može stvoriti ni iz čega nešto.
Riječ – život – svjetlo, to je božićni akord. „Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu“.
Ne znam možemo li bolje razumjeti Božić. Jer ova božićna poruka kaže vrlo jasno: Ne možete me shvatiti, jer nisam samo za dane od 24.- 26. prosinca. Jer u jaslama leži živa, stvarajuća Riječ, toliko snažna da bi mogla stvoriti svijet ni iz čega.
Ta Riječ kaže: Ne ostajem u štalici. Ja sam tu da osvijetlim tamu svijeta, da donesem jasnoću i istinu. Oduvijek sam bio tu i na kraju ću još biti.
Ta Riječ kaže: zahvatit ću tvoje srce, nosit ću te, ako ostaneš pred jaslicama. Učinit ću od tebe Božje dijete.
Božić možemo razumjeti ako ga slavimo. Ako ga slavimo i vjerom ispovijedamo Boga, vječnu Riječ koja je u Isusu iz Nazareta postala Tijelom.
Ali možemo reći: Božić je nepredvidiv. Jer kad stojim kod jaslica, vidim slavu žive Riječi. Kad stojim kod jaslica, moj se život iznova stvara iz moćne riječi, naime, od Boga.
Kad za koji dan uklonimo jaslice, kad zadnje božićne anđele pospremimo opet u kutiju, kad pokupimo osušene borove – sjetimo se: Božić nas je zahvatio, obuhvatio, jer Božić je nepredvidiv. Bog se stvarno utjelovio, tako da svjetlost neprekidno svijetli u tami svijeta i da vidimo njegovu slavu i da mi sami počinjemo svjetliti i svojim životom biti svjedoci žive utjelovljene Riječi.
Tada doista slavimo Božić!