Draga braćo i sestre!
Ima u našem životu trenutaka kad osjećamo više nego obično kako vrijeme prolazi. Ponekad imamo osjećaj kao da vrijeme stvarno bježi. U nekim važnim prijelomnim životnim trenucima osjećamo, kao da dodirujemo prošlost i sadašnjost.
Prijelaz iz stare u novu godinu je jedan takav trenutak.
Uskoro će još jedna godina biti za nama. Dio našega života, tjedni, dani, sati prošli su nepovratno. Slično je kao i s rijekom. Nitko ne može dvaput uskočiti u istu vodu. Tako se niti jedan trenutak, niti jedna minuta, niti jedan sat više neće vratiti. Događaji postaju sjećanja, koja možemo dozvati u svijest, podsjetiti se na njih ako pregledavamo fotografije. Ali, sve to ne možemo vratiti.
Ispraćaj stare godine doziva nam u svijest da je naše vrijeme ograničeno. U jedno smo sigurni: naš je život iz dana u dan, iz sata u sat kraći. Nije to pokazatelj da samo naš osobni vijek ima granicu, s kojom se neminovno suočavamo. Vrijeme, također, ima svoj kraj.
Što to za nas kršćane znači?
Naša vjera nam govori da je vrijeme vječnost u nastajanju.
Niti jedan sat, niti jedna godina našega života ne nestaju i ne odlaze u ništavilo. Svakim novim danom mi gradimo svoju vječnost. Svaki sat koji je prošao sastavni je kamen besmrtne građevine, koju nam je Bog obećao, kamen vječnog stana, koji nam je Krist pripremio.
Nova godina je pred nama poput nove knjige s praznim stranicama. Što će na kraju biti u njoj zapisano? Ovisi o nama samima.
Nova godina je pred nama poput praznog vrča. Čime ćemo ga ispuniti? Hoće li biti ispunjen sitnicama i svim vrstama smeća na kraju godine? Ili borbom za novac, imovinom, moći, karijerom?
„Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6,20) kaže Isus. I nastavlja: “Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi!” (Lk 9,25).
Draga braćo i sestre,
pred nama je nova prilika u godini koja je pred nama: da vrč svoga života napunimo onim blagom koje pred Bogom ne gori poput slame, nego traje.
Iz osobnog iskustva – već sam u svom kalendaru za sljedeću godinu upisao neke termine, one važnije i one manje važne. I navikli smo paziti na važne termine i događaje koji su pred nama.
Ali loše je, ako tada ne opažamo ništa drugo osim novog datuma, kad više ne primjećujemo tužne oči oko nas i one starije osobe koja treba našu pomoć; ako više ne primjećujemo oklijevanje u glasu svoga muže ili svoje žene koji bi nam želio reći da postoji nešto drugo, nešto vrlo važno o čemu još nismo razgovarali i trebamo razgovarati.
Što trebamo učiniti sa svojim vremenom, koje nam je darovano, kako bismo ga učinili najsmislenijim i najboljim za nas? – Treba ga darovati drugome. Ali, kako to učiniti, kad stalno slušamo da je vrijeme novac i da se vrijeme ne može platiti?!
Da, vrijeme je Stvoriteljev dar nama, ali ono može postati i dragocjeni naš dar drugome. Jer, darujući vrijeme ne darujemo nešto, nego darujemo same sebe.
Želim vam da svaki dan ove nove godine prihvatite sa zahvalnošću i radošću kao Božji dar.
Želim vam da od tog vremena koje je darovano vama i vi sami budete dar drugome.
Svaki dan je Božji poziv nama, poziv ljubavi! Poziv, također, da imamo vremena i uzmemo vremena kako bismo se vježbali u ljubavi i biti tu za one, koji me trebaju.
Ovih sam dana na poklon dobio knjigu, u kojoj jedna poznata osoba opisuje svoja vlastita iskustva i vlastiti put od duboke tuge koju je proživljavala još od djetinjstva u kojem joj je kao dvanaestogodišnjoj djevojčiji na rukama majka umrla od raka, preko vlastite borbe s bolešću do trenutka u kojem se za nju sve prelomilo, kada u njezinu domu iznenada umire otac za kojeg je bila jako vezana. Unatoč svim tim iskustvima, ta osoba je shvatila da svaki dan imamo divnu priliku izabrati kojim putem želimo da nas život vodi. Jer, „ono što ostaje, uvijek ljubav je.“ (Ivana Plechinger, Ono što ostaje, uvijek ljubav je, Zagreb 2016).
A na kraju života bit ćemo pitani o ljubavi. Jer, samo se ljubav računa.