Homilija
utorak, XIII. tjedan kroz godinu
Birmingham, 2. srpnja 2019.
Zahvaljujem don Martinu na mogućnosti i ponudi da ovih nekoliko misli na temelju današnje Božje Riječi podijelim s vama. Iako sam mu rekao da je talijanski moj „rezervni“ jezik, pokušat ću artikulirati riječima ono što nosim u srcu.
1. S obzirom na prvo čitanje, rekao bih da je prirodno da se u nama javlja očita poteškoća razumijevanja Boga milosrđa, koji s neba pljušti ognjem i sumporom na Sodomu i Gomoru.
Međutim, ne smijemo iz vida ispustiti činjenicu da Bog zapravo spašava Lota u mjestu gdje nije bilo ni 10 pravednika. „Nije meni do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi.“ Nesretan je bio Lotov izbor Sodome i Gomore kao mjesta svoga stanovanja, jer su okolnosti u tim mjestima tako nepovoljno utjecale na njega, da je izgubio moć rasuđivanja, postao neodlučan i bio spreman na pogrešne kompromise. Dijeljenje od Abrahama značilo je zapravo dijeljenje od obećanja kraljevstva obećanog Savezom. Udaljavanje od Božjih obećanja i od Njegova Saveza znači uvijek odlazak u nesigurnost, strah, koji vodi u očaj i u smrt.
2. U Evanđelju smo čuli poznati odlomak o stišavanju oluje. Uočimo situaciju i proročki početak. Nije to situacija samo onoga događaja u ono vrijeme, nego je to praslika Crkve. Ne bismo smjeli previdjeti redoslijed. Isus je prvi ušao u lađu, a za njim su ušli njegovi učenici. Nisu oni bili na brodu, pa je on došao k njima. Nego je on prvi u lađi. Nije to njihova lađa i on u njoj. To je njegova lađa i on ih vodi sa sobom.
Koliko je tijekom povijesti bilo nejasnoća i zabluda jer smo previdjeli ovaj redoslijed. Nisu učenici željeli imati Isusa sa sobom u lađi, nego je on htio njih imati kod sebe u lađi. Činjenica je da želimo Isusa imati kao garanciju za mir, kao neki talisman ili privjesak za sreću kod sebe. Međutim, ovdje je drukčiji redoslijed. Isus nas uzima sa sobom.
To je Crkva. Crkva Isusa Krista nije ljudska izmišljotina, pa i onda kad je ono ljudsko i nekada previše ljudsko vidljivo i njoj. Ona je lađa, On je zakoračio u nju i mi ga smijemo slijediti.
Njegova nazočnost u lađi preduvjet je za sve ono što kasnije slijedi i što se događa. I u svim okolnostima ne smijemo zaboraviti: On je u lađi, on je išao ispred nas, on nas uzima sa sobom. Ali, ako On nije u lađi, onda je sve ništa. Onda smo mi vjerojatno skup onih koji isto misle i koji se ljubazno odnose jedni prema drugima. Ili jedno udruženje koje ima kršćanski obojene poglede na svijet, ali tada nismo Crkva Kristova. U tom slučaju nam ne pomažu sve naše riječi, naše pjesme i molitve, a naše djelovanje postaje pobožni hod u prazno. Sve ovisi o činjenici, da je On, Isus Krist, nazočan.
Drugu stvarnost ne bismo smjeli, također, zaboraviti, a to je da smo svi u istoj lađi. Crkva, to je uvijek zajedništvo. Isus je s nama kad smo u zajedništvu s drugima. Tu se događa ono stvarno i istinsko. Tamo gdje smo smo u zajedništvu, gdje zajedno molimo, pjevamo, blagujemo i Boga slavimo.
Gdje je Crkva na putu, tu je uvijek i oluja. Isusova nazočnost u lađi nije garancija za putovanje bez oluje. Oluja i nevrijeme u našem životu nisu znak da nas je Isus napustio. Upravo suprotno! Oni mogu biti znak da je Isus s nama na putu. Mnogo puta nam je to teško vjerovati i to predstavlja kušnju. I nikada nećemo izaći na kraj sa svojim sumnjama, svojim brigama i svojim strahom. Često imamo osjećaj da je sve ništa i da će se sve srušiti.
Na temelju toga možemo razumjeti i Isusov san za vrijeme oluje. Može li Isus spavati dok učenici umiru od straha i dok se muče sačuvati lađu od potapanja?
To iskustvo osjećamo i mi, kad promatramo okolnosti s kojima se danas suočava Crkva u svijetu i u Europi, osobito s obzirom na nedosljednost života pojedinih svojih članova i s obzirom na štetu koju su nanijeli Crkvi i svojim bližnjima.
Isusa nisu probudili valovi i oluja. Probudio ga je krik učenika: „Gospodine, spasi, pogibosmo!“ Trebalo je vremena da učenici dođu do ove spoznaje. Kao iskusni ribari, sigurno su prošli mnoge oluje i neprilike. Htjeli su i ovu svojim snagama proći. Ali, ono što sada proživljavaju nadilazi njihove mogućnosti. „Što se plašljivi, malovjerni?“ – pita ih Isus.
Papa Franjo će u svojoj pobudnici Gaudete i exultate reći:
„Uistinu, ako ne priznajemo svoju konkretnu i ograničavajuću stvarnost, ne možemo vidjeti ni stvarne i moguće korake koje Gospodin od nas u svakom trenutku traži, nakon što nas je privukao i čini nas dostojnima svojega dara.«
Poraz učenika se ne sastoji u tome da se sami ne bi snašli u oluji, nego jer su posumnjali i izgubili nadu. Zaboravili su što znači imati Isusa u lađi, zaboravili su da je njegova nazočnosti svojevrsna garancija. Ne garancija protiv oluje, niti garancija da će biti pošteđeni borbe s valovima i strahom. Nego garancija da tamo gdje je ON, da je tamo Božja ljubav, Božja vjernost, Božja pobjeda i ostvarenje njegova plana – upravo u najjačoj oluji.
3. Braćo i sestre, na putu smo. Ne sami. Nego s Njim, s Isusom. Možda to putovanje osjećamo kao oluju. Možda osjećamo čak i da on spava. Ali, valja nam živjeti iz vjere i sigurnosti da je On tu. Da. I smijemo ga buditi i moliti za pomoć.
Ali se pitajmo: je li Krist u mojoj Crkvi, u mom životu, u mojoj lađi samo privjesak za sreću ili sam svjestan da sam zapravo ja u njegovoj lađi?
»Dopustimo Isusu kao ‘Učitelju’ da nas pogodi svojim riječima, da nas izazove, da nas pozove na stvarnu promjenu života. Inače će svetost ostati samo na riječima.« kaže papa Franjo. (Gaudete et exultate)
Marija, zvijezda mora, neka nas zagovara i neka nas uvijek vodi pravom cilju, svome Sinu, koji je s nama i daje nam se u euharistiji, kao snaga na našem putu prema vječnom životu. Amen.
