Sinodalni proces: plod na koncilskoj grani
Rana Crkva, sastavljena od Židova i pripadnika drugih naroda, redovito se okupljala u kriznim i prijelomnim trenucima da bi zajednički raspravljala, razlučivala i donosila odluke. U Djelima apostolskim čitamo da su prve kršćanske zajednice rješavale praktična pitanja kroz okupljanje i molitvu. Dakle, sazivanje skupštine je vrlo stara i tradicionalna praksa u Crkvi. Ovisno o povijesnim prilikama ta se praksa sužavala, razvijala, odgađala ili zanemarivala. Povijest pamti brojne biskupijske i pokrajinske sinode, a najvažniji su opći sabori (koncili) na kojima je Crkva rješavala važna vjerska, moralna i disciplinska pitanja.
Stoga kad govorimo o sinodalnosti u Crkvi, onda je jasno da govorimo o izvornom obliku „vladavine“ u Crkvi, jer sinodalnost podrazumijeva zajednički rad, sastajanje vjernika, diferencirano sudjelovanje svih krštenika, slušanje i razlučivanje Božje volje u određenim prilikama. Na tom je tragu ključna misao sv. Ciprijana, kartaškog biskup iz 3. st. koji je isticao da se u Crkvi ne odlučuje bez savjeta i glasa vjernika, posebno kad je riječ o izboru biskupa. Uloga vjernika (naroda) je u prvima stoljećima bila veoma važna pri izboru biskupa pa je papa Leon Veliki kazao: »Onaj tko će biti određen za zajednicu morat će biti od svih i izabran.«
Utjecaj II. vatikanskog koncila na sinodalnost
Na početku II. vatikanskog koncila (1962.-1965.) biskupi su dobili pripremne sheme koje je sastavila Rimska kurija. Međutim, biskupi ih nisu olako potvrdili nego su zajedno s papom Ivanom XXIII. i teološkim stručnjacima surađivali u izradi novih dokumenata. Tijek rasprava i potreba za raspravama omogućili su ozračje iz kojeg je papa Pavao VI. 1965. god. ustanovio Biskupsku sinodu kao jedan od jasnih plodova Koncila. Istina, sve je moglo ići drugim i drugačijim smjerom. Naime, bilo je onih koji su smatrali da Koncil nije potreban, nadasve ne troškovi njegova sazivanja i održavanja. Naime, polazeći od dosega I. vatikanskog koncila smatrali su da papa sam može rješavati pitanja vjere, morala i discipline.
Otpor iluzijama
Primjer dominikanca Yvesa Congara i isusovca Henrija de Lubaca, kardinala i vrsnih teologa koji su svoj teološki proboj u vremenu prije Koncila morali platiti šutnjom, osudama i premještajima – a na Koncilu su kao teološki stručnjaci dali veliki obol – govori nam o nezaobilaznom proročkom dinamizmu koji se u Crkvi uvijek događa i s kojim treba računati današnji naraštaj pozvan zaživjeti sinodalnost u Crkvi. Lubacove riječi, donesene nekoliko mjeseci prije „rehabilitacije“ 1960. god., mogu nam pomoći kao dio odgovora na pitanje o uzrocima zaborava Koncila s kojim se suočavamo u naše dane i hladnog odnosa prema temi sinodalnosti: “Ljudi manje nego osrednji koji zauzimaju najviša mjesta kod našeg Oca Generala, slijepi su, štoviše, nošeni su izrazito niskim strastima. Do smrti ću ostati barem u kategoriji sumnjivaca. I to me prisiljava na šutnju. Više od dvanaest godina nijemo prisustvujem Drami vjere koja se događa u našem vremenu. Ubile su me laži koje je svečano potpisao Otac General 1950. godine.”
Vratio se Ivan XXIII.
Papa Franjo, koji je nedavno jasno kazao da je II. vatikanski koncil oblikovao njegov teološki i pastoralni mentalitet, obzorje vjerovanja i duhovnost, jezik i praksu, kao svojevrsni crkveni i pastoralni ekosustav, svojim je stilom i naglascima vratio zanemareni II. vatikanski koncil u krvotok života Crkve, što najbolje potvrđuje poziv na buđenje sinodalnosti u Crkvi. Budući da je pozivanje na Koncil posljednjih godina postala prava iznimka, papa Franjo oživljava mentalitet koncilskog pape Ivana XXIII. To, razumije se, izaziva otpor neotradicionalista i političkih katolika, posebno u SAD-u, koji ga optužuju da je komunist, liberal, mason, neznalica, šarlatan na papinskom tronu, rušitelj katoličkog identiteta, a na Koncil gledaju kao na flotu krivovjernog brodovlja koja se usidrila u zaljevu izdaje katoličkog identiteta.
Plodna i neplodna sinodalnost
Naivno bi bilo misliti da će puko isticanje sinodalnosti donijeti plodove bez rada na promijeni mentaliteta i prosvjećivanju savjesti svih članova Crkve. Bez gorljivosti prema obnovi Crkve sve će ostati mrtvo slovo na papiru, a govor o sinodalnosti zamjena za življenu sinodalnost u crkvenim zajednicama. Ovdje posebno valja istaknuti smiješan povratak stila i sadržaja svećeničke formacije koja se nadahnjuje sadržajima iz pretkoncilskog vremena i svoje postojanje opravdava činjenicom da će u kraćem vremenu obnovljena pretkoncilska peć dati veći broj dobrih svećenika. Očito zaboravljaju da je agrarna kultura uglavnom odavno nestala i da se uvijek može naći dovoljan broj kandidata za pretkoncilski tip svećenika kojem odgovara monarhijski poredak u Crkvi. Usto, savjetodavno slušanje glasa krštenika, što je sastavni dio sinodalnog procesa, neće biti plodno ako se ne razbuktaju procesi sazrijevanja svijesti o središnjoj ulozi Isusa Krista u životu Crkve i suodgovornost svih krštenika za misijsku preobrazbu u kontekstu današnjeg vremena.