Održana svećenička skupština Hvarske biskupije

Redovita godišnja svećenička skupština Hvarske biskupije održana je u srijedu, 20. rujna u dominikanskom samostana u Bolu na otoku Braču.

Skupština je počela molitvom Trećeg časa, nakon čega je hvarski biskup Ranko Vidović pozdravio dvadeset i šest svećenika, osobito predavače, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu don Ivana Bodrožića i župnika župe Vela Luka na otoku Korčuli don Hrvoja Katušića iz Dubrovačke biskupije.

Potom je prof. Bodrožić održao predavanje „Župna zajednica po mjeri sinodalnosti opće Crkve“. Istaknuo je kako opća Crkva živi svoj život i obavlja poslanje i u mjesnim Crkvama čije su temeljne ćelije života župne zajednice. Napomenuo kako se princip „Ecclesia semper reformanda“ danas primjenjuje pod prizmom obnove sinodalnosti u Crkvi. To znači da „ni sinodalnost ni sinodsko rješavanje zajedničkih problema nije izum 21. stoljeća, već je dvomilenijska praksa Katoličke Crkve“, pojasnio je prof. Bodrožić, dodavši kako „sinodalnost te sinodska svijest i praksa, iziskuju razumijevanje stanja na svim razinama, pa tako i na župnoj kao onoj razini na kojoj živi osnovna jedinica Crkve“. Upozorio je da se u govoru o župnoj zajednici moraju čuvati napasti generaliziranja i napasti idealiziranja. Valja znati procijeniti župne zajednice na terenu da se vidi njihovo stvarno stanje te potrebe i mogućnosti prema kojima se trebaju razvijati. To vrijedi i za mjesne Crkve i opću Crkvu. O tome ovisi pastoralna strategija.

Prof. Bodrožić upozorio je da je potrebno odreći se okoštalih pastoralnih predodžbi, jer se iscrpio stari model pastoralnog života. „Npr. često se zadovoljimo da smo u župi ‘odradili’ svoje poslanje i zaduženje kada smo slavili svetu misu, jer je ona kruna i vrhunac života Crkve”. Isto tako, rekao je, „nama je lakše postaviti sebi u glavi sliku župe u kojoj mi čuvamo tradicije, u kojoj se sve događa kao što je bilo stoljećima prije, a može se dogoditi da ne vidimo uopće koliko ima života u našim zajednicama“. Uz to, podsjetio je, „lako se onda dogodi da župu doživimo kao svoje vlasništvo u kojemu vladaju feudalni odnosi“.

Stoga je potrebno „stvarati nove pastoralne vizije, te se trajno odgajati za izazove koje nam Crkva može iziskivati. Lako je ostati u zastarjeloj viziji, to jest lažnoj predodžbi. Lako je imati lažnu sliku Crkve, pa i našega svećeničkog djelovanja. Mnogo je teže napraviti autentične zaokrete i poticati ispravnu viziju Crkve i pastorala. Lako je slaviti svetu misu, ali daleko teže je iz svete mise crpiti snagu za evangelizacijsko djelovanje. Lako je župu doživjeti kao vlasništvo, ali je daleko teže ostvariti pravo zajedništvo na koje smo pozvani u Crkvi“, istaknuo je prof. Bodrožić.

„U pripravnom dokumentu o sinodalnosti čitamo da treba osluhnuti što Duh Sveti govori, jer o njegovu nadahnuću ovisi kvaliteta crkvenoga života. On nas nadahnjuje i daje nam snagu da hodimo zajedno, što je smisao sinodskog hoda. Istinska sinodska Crkva se prepoznaje po sposobnosti slušanja Duha Svetoga i po sposobnosti sinodskog i pastoralnoga obraćenja“, podsjetio je prof. Bodrožić napominjući kako „u prispodobi o talentima (Mt 25,14 – 30) može se pronaći nadahnuće ne samo za osobnu odgovornost za primljene darove, već i za model za župni pastoral.

„Jedno od temeljnih obilježja sinodske Crkve je ekleziologija zajedništva na koju potiču sinodski dokumenti. Jer ona je ključ svih promjena koje mogu i trebaju nastati u Crkvi, a koje, uostalom, potiče Duh Sveti“, naglasio je prof. Bodrožić, dodavši: „Crkva je bitno obilježena zajedništvom te se ono treba ostvarivati i na župnoj razini. To je zajedništvo koje zahvaća župljane i koje im daje snagu iznutra, koje ih poziva na zajednički hod, na međusobno dijeljenje. Crkva je oduvijek zajedništvo. Ona mora postati proročkim znakom, a to može biti samo ako živi istinsko zajedništvo, te ako je Duh Sveti potiče na međusobno bratstvo. Tko hodi zajedno, treba biti spreman živjeti pravo zajedništvo hodeći prema zajedničkome cilju“, istaknuo je prof. Bodrožić.

„Na ekleziologiju zajedništva veže se i ekleziologija sudjelovanja – participacije. Teško je govoriti o pastoralnom ili sinodskom obraćenju, ako ne postoji aktivno sudjelovanje svih sastavnica naroda Božjega. Svi trebaju težiti obraćenju, te potom svi sudjelovati na zajedničkom poslanju. Sudjelovanje pretpostavlja razumijevanje zadaća, odgovornosti i autoriteta, jer cilj sinodalnosti nije zbrka odgovornosti i dokidanje autoriteta, već uključivanje svih vjernika prema stupnju njihove odgovornosti da sudjeluju u životu i poslanju Crkve“, pojasnio je prof. Bodrožić.

„Treća sastavnica sinodalnosti Crkve je ekleziologija i pastoral poslanja; da ona kao zajednica bude Crkva koja ide u susret čovjeku i da mu naviješta Evanđelje, spasenje i život vječni u Gospodinu. Ona kao takva treba imati otvorena vrata za sve ljude, ali da bi došla do svih, cijela zajednica treba biti misionarska. Stoga je važno i za župu da bude župa u hodu, a ne zatvorena u se i u svoje tradicionalne predodžbe Crkve i pastorala. Župa svojom aktivnošću i vjernici svojim svjedočanstvom su Crkava koja izlazi, koja ide ususret drugima i koja svojim djelima privlači one koji su udaljeni. U takvoj župnoj zajednici vjernici se trebaju osjećati odgovornima za poslanje, te se može nazvati i ‘župnom zajednicom otvorenih vrata’. Kako pastiri tako i vjernici trebaju imati otvoreno uho za vapaje potrebnih, tjelesno i duhovno, te im otvoriti vrata svoga srca i svoga života da ih približe Kristu”, preporučio je prof. Bodrožić.

„Stoga će ‘Instrumentum laboris’ reći da je Crkva na svom hodočašću zemljom u svojoj biti i po svojoj prirodi misionarska; mora biti transparentni znak i djelatno sredstvo bez kojeg navještaj nije vjerodostojan. Stoga je poslanje Crkve izgradnja zajednice čiji su odnosi prožeti ljubavlju Božjom, po čemu onda i sam život postaje navještaj“ (br. 51-51), rekao je prof. Bodrožić zaključivši: „Time se onda i Crkva danas vraća na ono stanje apostolske Crkve u kojem su vjernici bili prepoznati kao oni koji se istinski ljube ljubavlju Božjom, koja im je bila jedini pokretač djelovanja i naviještanja“.

Potom je župnik Katušić govorio o temi „Pastoralni izazovi u svjetlu odgovora na sinodski upitnik u Hvarskoj biskupiji“.

Izlaganje je nazvao „poticajem za razgovore o sinodskom hodu“. Napomenuo je kako je ideja o Sinodi i sinodskom putu počela od vrha prema dnu. U početku je o tome vladalo nerazumijevanje što i kako to treba napraviti. Stoga su se u svezi s tim pokazivale poteškoće i manjkavosti. Vjerojatno je zbog toga Papa odredio da Sinoda i sinodski put traju tri godine koje je potom produžio i na četiri. Neke zemlje, poput Hrvatske, bile su zatečene svim tim, nisu znale što im to treba. Za primjer kako je sinodski put prihvaćen u Hrvatskoj govore Božićne poruke hrvatskih nadbiskupa i biskupa u 2021. godini, kada je počeo sinodski hod, pa onda u 2022. Ta tema je danas skoro nestala.

Katušić je naveo kako je u Dubrovačkoj biskupiji u početku sinodskog puta odjek bio skoro nikakav. Uglavnom je izgledalo kako je ta tema bila nerazumljiva. Tek kasnije je zaživjela. Pozivajući se na prof. Bodrožića spomenuo je kako je za papu Fanju u svezi Sinode i sinodskog hoda glavna ideja bila Duh Sveti; Sinoda je način osluškivanja i slušanja Duha Svetoga. U svezi s tim citirao je neke riječi pape Franje koji je, između ostaloga, poručio: „Jedan od važnih darova Duha Svetoga je razotkrivanje ideologija i skrivenih nakana“, te: „Mi riskiramo od vjere napraviti nešto muzejsko. To je rizik, dok Duh Sveti, za razliku od toga, stavlja vjeru u korak s vremenom, čini je uvijek aktualnom, vjerom današnjice“.

„Za tu otvorenost osluškivanja i slušanja Duha Svetoga Papa otvoreno traži poniznost,“ upozorio je župnik Katušić.

Nakon toga je predavač govorio o iskustvu i rezultatima sinodskog savjetovanja u Dubrovačkoj biskupiji, koje ima sličnosti, ali i oprečnosti sa sinodskim savjetovanjem u Hvarskoj biskupiji. Spomenuo je kako je sinodski upitnik u Dubrovačkoj biskupiji ispunilo 3018 osoba. Zanimljivo je da je 55 njih izjavilo kako se nakon krizme vide samo kao povremeni članovi župne zajednice. Dvadeset posto vjeroučitelja je odgovorilo da, kad bi ponovno birali zvanje, birali bi neko drugo zvanje. Odgovori 87 posto članova biskupijskih i župnih vijeća su da nemaju nikakvu odgovornu ulogu u vijeću. U većini odgovora vidi se zabrinutost zbog nezainteresiranosti djece i mladih za uključivanje u župnu zajednicu.

Katušić je pohvalio što je jedino u Hvarskoj biskupiji napravljen kvalitetan sažetak sinodskog savjetovanja. Spomenuo je da je don Pavao Gospodnetić u jednoj emisiji na početku sinodskog savjetovanja rekao da se nada kako će „u odgovorima naći govor Duha Svetoga“. „Dobili smo barem neke male upute“, rekao je Katušić. Napomenuo je kako su u obje biskupije upitnici imali određene metodološke probleme zbog čega je teško doći do točnih i uvjerljivih rezultata. Odgovori ipak pružaju neko svjetlo i naznaku da se uputimo nekim putem i krenemo novim korakom. „Tu je smisao i vrijednost i ove skupštine“, naglasio je župnik Katušić.

Potom je govorio i o odgovorima u upitniku Hvarske biskupije. Istaknuo je kako su odgovori polarizirani, oprečni između onih za tradiciju i onih za promjene. Drugo je ne preuzimanje odgovornosti u i za župnu zajednicu. Malo je obiteljske molitve. U slici župe na prvom mjestu su tradicija i svećenik, župnik. U jednom odgovoru se ističe kako „nema mladih, nema klanjanja, sve je podređeno tradiciji“ i da se „ne slijedi upute pape Franje“. Kod župnika se ističu četiri pojma: komunikacija, mladi, odnos prema tradiciji i njegove propovijedi. U jednom odgovoru se kaže: „Veoma je dobar u govorenju, ali loš u razgovoru“. Ipak Katušić ističe kako se umjesto tzv. servisnog pastorala u odgovorima ističe potreba preobrazbe Crkve, rad s mladima te postavlja pitanje: „Pitanje je što dalje“?

„Prije bilo kakvog pastoralnog planiranja potrebno je znati stvarno stanje na terenu, osobito stanje struktura zajednice. Otvoriti zajednicu svim strukturama te spoznati potrebe tih struktura, osobito mladih, putem osluškivanja ljudi“, rekao je Katušić naglasivši kako podatke treba prikupljati rigorozno objektivno, ali kad se razlučuju podatci, kad se donose odluke tada to mora biti u duhu sinodskog osluškivanja i traženja onoga što nam Bog progovara.

Potom je uslijedila rasprava koju je moderirao brački dekan i župnik Pučišća don Ivica Huljev. U raspravi su sudjelovali don Mili Plenković, don Andro Ursić, don Ivan Jurin i prof. Bodrožić, koji je osobito bio iznenađen velikom nezainteresiranošću članova župnih vijeća u Dubrovačkoj biskupiji. Također su raspravljali don Stanko Jerčić, don Ljubo Galov i don Jure Martinić, koji je istaknuo kako su problemi i na širokim razinama društva, a naše župe su dio tog društva i svaka je svijet za sebe te kako je potrebno poznavati probleme društva, župe i ljude. Biskup Vidović je istaknuo kako bi svećenici trebali biti korita milosti Božje. Stoga o njima puno toga ovisi u jednoj župi.

Pri kraju je bilo govora o raznim konkretnim pitanjima s kojima se susreću svećenici Hvarske biskupije. Na kraju je biskup Vidović zahvalio svećenicima, osobito predavačima te bolskim dominikancima na gostoprimstvu.

(IKA)