Poštovana braćo i sestre, dragi vjernici!
Rođenje Isusovo jedan je od najiščekivanijih i najradosnijih događaja u povijesti spasenja. Po njegovu rođenju nebo se spustilo na zemlju i očitovala se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi (usp. Tit 2,11). „Bog je tako ljubio svijet“ poučava nas sv. Ivan evanđelist, „te je dao svoga Sina Jedinorođenca…“ (Iv 3,16).
Pohvalu toj neizmjernoj ljubavi Božjoj izriče i sv. Pavao u hvalospjevu Filipljanima: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8). A sve se to dogodilo, kako reče sv. Ivan evanđelist, „…da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).
Doista, rođenje Isusovo najviše je ispunjenje božanske skrbi za čovjeka.
Duga je bila povijest iščekivanja tog uzvišenog događaja po kojemu je Bog ispunio svoje obećanje dano već našim praroditeljima Adamu i Evi odmah nakon njihova grijeha. Ono što je bilo utješno i ohrabrujuće za narod koji ga je iščekivao, jest činjenica da ga Bog nije ostavio sama, nego mu je u svakom vremenu i naraštaju podizao i slao proroke i druge pojedince, ljude po svom srcu, koji su mu budili nadu i čežnju za njegovim dolaskom.
No kad se naposljetku ispunilo vrijeme iščekivanja i Bog rođenjem svojega Sina po Mariji ispunio dano im obećanje, dogodilo se nešto neshvatljivo: narod mu nije iskazao dobrodošlicu jer nije prepoznao časa svoga pohođenja (usp. Lk 19,44). Kako je bolno čuti riječi sv. Luke koji kaže: „… za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7). Ili ono još bolnije svjedočanstvo učenika kojeg je Isus ljubio: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Ima li išta bolnije, braćo i sestre, nego čekati, a ne dočekati? Sve nade položiti u iščekivanje, a ne dočekati, znači promašiti. Upravo to se dogodilo narodu Božjemu koji ga je vjekovima iščekivao. A sve zato, braćo i sestre, što su ishlapili u mozganjima svojim i u oholosti svojoj te im se pomračilo njihovo bezumno srce (usp. Rim 1,21).
Doista, oholost i bahatost zamračuju ljudsko srce i čine ga sapetim i nemoćnim. Svemogući Bog, Stvoritelj i uzdržavatelj svega, nemoćan je jedino pred zatvorenim ljudskim srcem. Nemoćan je jer poštuje našu slobodu i naš izbor.
Samo poniznost otvara vrata našega srca i čini nas moćnima i sposobnima prepoznati ga i udomiti u svom srcu čim stigne i pokuca.
I ovoga Božića, braćo i sestre, Isus prolazi našim gradovima i selima, našim ulicama i trgovima, ulazi u naša dvorišta i zaustavlja se pred vratima naših domova, kuca na vrata srca svakog čovjeka sa željom da ga udomimo. Bdijmo, braćo i sestre, poput pastira, i otvorimo mu čim stigne i pokuca. Dopustimo mu da uđe u naša mala, sapeta i nemoćna srca. Dopustimo mu da toplinom svoje ljubavi proširi prostor našega srca kako bi u njemu bilo mjesta za sve ljude. Dopustimo mu da raste u nama do punine uzrasta kako bi se po nama rađao u srcima svih ljudi koje nam je povjerio kao i svih onih koje usput susrećemo.
S ovim mislima, braćo i sestre, svima od srca kličem: Na dobro vam došlo porođenje Gospodinovo! I neka vas u novoj, 2023. godini prati Božji blagoslov i zagovor njegove i naše majke Blažene Djevice Marije!
U Hvaru, o Božiću 2022. godine
✠ Ranko Vidović
hvarski biskup