HOMILIJA
MONS. PETRA PALIĆA,
HVARSKOG BISKUPA
U PRIGODI SVEĆENIČKOG REĐENJA DON TONIJA AVIANIJA
Stari Grad, 16. lipnja 2018.
Dragi roditelji, obitelji i rodbino našega kandidata za sveti red, don Tonija, oče biskupe Slobodane, draga braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, dragi bogoslovi, braćo i sestre, dragi ređeniče don Toni!
Ovo je poseban trenutak u životu ređenika, u životu jedne biskupije, u životu cijele Crkve.
Svećeničko ređenje je najprije podsjetnik svima nama, braćo i sestre, da smo svi mi pripadnici svetog izabranog Božjeg naroda, zaogrnuti kraljevskim, svećeničkim dostojanstvom. Tim dostojanstvom je Isus Krist sve nas odjenuo, da u tom dostojanstvu stojimo pred njim i prinosimo ovu žrtvu „živu i svetu“.
Ali, Isus Krist u svojoj ljubavi između nas ljudi izabire one, koji polaganjem ruku imaju udio u njegovom svećeništvu.
Od mnoštva učenika Isus je izabrao dvanaestoricu i pozvao ih imenom. Apostoli su u prvoj Crkvi po nalogu i snagom Duha Božjega postavljali biskupe i prezbitere.
Čemu svećenici danas? Može li se danas postati svećenik, kad sve manje ljudi traži i treba svećenike? Tako se mnogi danas s pravom pitaju – pa i u Crkvi. Odgovor je i danas, kao i prije, jasan i nedvosmislen.
Naravno da se danas može postati svećenik. Za Isusa Krista i njegovo spasenjeko djelo za ljude. To danas svjedoči don Toni, ali i svi svećenici. Isus Krist nam, doduše, ne nudi posebnu čast, nego nas poziva, kako smo čuli i u prvom čitanju, „blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“
Poziva tebe, dragi don Toni, i sve nas na misionarsku službu, danas više nego prije. Da, misionarsku službu, ovdje u Hvarskoj biskupiji i u Crkvi u Hrvatskoj.
U našoj biskupiji, gdje je trenutno samo 17 dijecezanskih svećenika u pastoralnoj službi, pozvani smo svi mi, i svećenici i vjernici laici, najprije Gospodina usrdno i bez prestanka moliti da nam daruje svetih svećenika, da mladi čuju i prihvate Isusov poziv, ali i mijenjati svoj mentalitet i sliku o svećeniku, koju baštinimo iz prošlosti. 2
U svijetu i društvu, obojenu svjetovnošću, moramo računati da se na nas, svećenike, gleda ne samo kao na navjestitelje Radosne vijesti, nego i kao na svojevrsnu nagaznu minu, svojevrsnu opasnost i izazov za život koji se živi bez obilježja istinskoga života u punini.
U ovome trenutku slavlja sakramenta sv. Reda smatramo važnim usredotočiti se na nekoliko ključnih točaka iz današnje liturgije ređenja, osobito dijaloga između biskupa i kandidata za ređenje.
– Ne propovijedamo sebe, nego Krista, reći će sv. Pavao. Zato ćeš, dragi ređeniče, uskoro javno obećati svoju spremnost da ćeš „dostojno i mudro obavljati službu Riječi u propovijedanju Evanđelja i izlaganju katoličke vjere”.
– Iako se svećenike često doživljava kao takve, ipak treba naglasiti da svećenici nisu puki funkcionari crkvenog aparata, već svjedoci i mistagozi: poslani su upoznati sestre i braću s Kristovim tajnama. A svaki sakrament jest i ostaje tajna. I Božje djelovanje po sakramentu i u sakramentu i općenito u životu Crkve ostaje tajna.
– Ne radimo za vlastitu korist, već smo spremni pomoći siromašnima i bolesnicima i pomoći beskućnicima i potrebitima. Ima među nama fizički siromašnih i bolesnih, beskućnika i potrebnika. U mnogim slučajevima, ljudi su, također, religiozno siromašni i psihički bolesni; a ima i religioznih beskućnika i često ne pate samo u sebi i u svijetu, već i u Crkvi. Stoga, potičem te da budeš dobar i pametan pastir! Nećeš moći riješiti sve probleme, izliječiti sve rane i ispuniti svaku prazninu. Ali možeš biti dobar prema svim tim ljudima i tako im jasno i jednostavno prenijeti Krista. Tada razumijemo što Ivan u prvoj poslanici piše svojim vjernicima: “Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1. Ivanova 3,18). Nekada je to tako bolno, čak do te mjere da nam može naštetiti i oslabiti naša srca i naše snage. Ali isti apostol piše: “Bog je veći od našega srca i zna sve” (1. Ivanova 3, 20), pa imamo povjerenje u njega.
– Dio svećeničke službe se očituje i u obećanju da ćeš se nastojati “danomice sve tješnje povezivati s Kristom i posvećivati se Bogu za spasenje ljudi”. Ovo ponekad može dovesti do trenutaka osamljenosti, kao što je Isus, Vrhovni svećenik, to sam iskusio u Getsemanskom vrtu. U Evanđelju po Ivanu Isus nam pomaže da razumijemo o čemu se radi, naime, da budemo povezani s Kristom, “pravim trsom”, da ostanemo u njemu i time donosimo “plod”. Ono što nije naraslo na Kristu, pravom trsu, prije ili kasnije će se “baciti i osušiti” (Iv 15,1-8). Stoga je važna svijest da smo mi svećenici pozvani živjeti iz životvornog odnosa s Kristom. Svatko, tko susreće nas svećenike, trebao bi osjetiti da smo s Isusom na „Ti“. To će biti moguće samo kroz svakodnevnu molitvu, 3
svakodnevni razgovor s njim, po slavlju sakramenata, osobito svakodnevne Euharistije i redovitog slavlja sakramenta pomirenja.
– Obećat ćeš da ćeš “vršiti službu svećeništva kao pouzdan suradnik biskupskog reda u pastirskoj brizi za Gospodnje stado, pod vodstvom Duha Svetoga.“ Osim toga, obećat ćeš – koji šok za uši naših suvremenika – izričito “poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima”. To, istina, ponekad može dovesti do velikih napetosti i problema lojalnosti. Međutim, treba uvijek biti svjestan da to ne činimo zato da bismo se svidjeli bilo kojem ljudskom biću, nego da tu vezu jedinstva unutar prezbiterija i s biskupom želimo i nastojimo čuvati sve do granica izdržljivosti. Tada svjedočimo da razumijemo ono što Crkva u Katekizmu kaže, odnosno da su „prezbiteri pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupâ; oni oko svoga biskupa čine “prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu.“ (KKC 1595)
Na kraju, nikada nemoj zaboraviti riječi koje ćeš čuti u trenutku primanja darova kruha i vina: „Primi darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu.
Budi svjestan onoga što ćeš činiti,
provodi u djelo ono što ćeš obavljati
i život svoj suobličuj otajstvu Križa Gospodnjega.”
Drugim riječima, dragi don Toni, budi svet, odnosno autentičan i živi ono što ćeš propovijedati. Božji narod, kojemu ćeš biti poslan, ima pravo od tebe i od svih svećenika očekivati besprijekornost života i odgovornost u vršenju službe. Ta će autentičnost svećeničkog života biti prepoznatljiva i prepoznata u prijateljskoj riječi, strpljivosti, otvorenom pogledu, ugodnom razgovoru, u pristojnom ponašanju i dobrohotnom ophođenju s ljudima. Sve suprotno ovome je često znak nezrelosti i neozbiljnog i neodgovornog prihvaćanja i življenja svećeničke službe.
U četvrtom poglavlju Jeremijine knjige, Jahve Bog po Jeremiji upućuje poruku izabranom narodu: „Prokrčite sebi prljuše, ne sijte po trnjacima.“ (Jer 4,3)
U propovijedanju i misijskom poslanju Crkve leži izazov, šansa, uspjeh i radost svećeničke službe danas i sutra. Uvijek je bilo tako, pa i ti čini tako i budi takav. Uvijek traži najbolji način i mogućnost da drugima približiš Kristovo lice. I neka tvoj život bude odsjaj Kristove ljubavi i njegova milosrđa.
Želimo i molimo da te, dragi ređeniče, na tom putu prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Majke svećenika i zagovor svetih zaštitnika naše biskupije i tvoje župe, sv. Stjepana, pape i Prošpera, mučenika.