Prvo čitanje iz knjige proroka Ezekiela govori o jednoj sugestivnoj viziji, u kojoj on vidi novi hram iz kojega izvire voda, s desne strane, koja daje život i plodnost. Crkveni oci su u svom tumačenju sv. Pisma u hramu prepoznavali onaj pravi hram, Isusa Krista: iz njegova desnog boka istječu krv i voda. Ezekiel vidi u viđenju da se voda spušta iz hrama prema Mrtvom moru, koje se nalazi na istoj paraleli kao Jeruzalem, ali oko 1000 metara niže od Jeruzalema. I Mrtvo more ima vodu, ali to je „mrtva“ voda, nema života jer ima preveliki salinitet. Nasuprot tome, voda koja izvire iz Hrama je čista, plodna i živa, koja ozdravlja vode Mrtvog mora. To je promjena koju Duh Božji svojom milošću izvodi u nama i našim zajednicama ove korizme, ako smo otvoreni njegovom nadahnuću.
Treba priznati da i u nama i u našim zajednicama postoji neko „Mrtvo more“, gdje još uvijek postoje mjesta gorčine, egoizma, podjele, koje rađaju nesređenim odnosima i sterilnim apostolatom. Jedino milost Duha može oživjeti i učiniti plodnima te „mrtve“ vode. Bližimo se Uskrsnom bdijenju, kad ćemo blagosloviti krsnu vodu. Isus Krist, umrli i uskrsnuli, daje novu i plodnu vodu, koja nas čisti od grijeha i gasi našu najdublju žeđ. To je voda našega krštenja, kojoj se uvijek iznova trebamo vraćati.
U Evanđelju smo čuli Ivanovo izvješće o ozdravljenju uzetoga. Sveti Augustin, tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, naglašava da se ne treba diviti što je Bog učinio čudo; nego bi se trebalo diviti da je to čudo učinio čovjek.Bolesnik je čovjek, što je zapravo slika čitavoga čovječanstva. Nalazi se u mnoštvu sličnih, koji ne mogu stajati. Hromi su i uzeti i nemaju pristup Hramu, isključeni su. Svakidašnji događaj u jednom velikom gradu.
U takvu situaciju ulazi Riječ života, postaje tijelom. Isus dolazi među isključene. Na kraju će i on sam biti isključen, odbačen. Isus dolazi u Jeruzalem radi blagdana. Ne znamo kojega. Kupalište se zove Betesda ili Bethzata (u prijevodu kuća maslina). Pet trjemova simbolika je Petoknjižja.
Pogled nam Ivan zaustavlja na jednom bolesniku. Ne znamo mu bolest. Vjerojatno se radilo o paralizi. On boluje od te bolesti 38 godina. U ponovljenom Zakonu čitamo: „Vrijeme što smo išli od Kadeš Barnee pa dok smo prešli preko potoka Zereda iznosilo je trideset i osam godina – sve dok nije izumro iz tabora sav onaj naraštaj ljudi sposobnih za borbu, kako im se Jahve i zakleo.“ (Pnz 2,14). Trideset i osam godina je vrijeme boravka u pustinji, odnosno, to je vrijeme jedne generacije. Ovaj bolesni, oduzeti je starija osoba. Nema više nade u promjenu života. Isus ga opazi, vidje – vidjeti znači poznavati. Željeti ozdraviti znači htjeti promijeniti svoje stanje. Bolesnik ne odgovara izravno na pitanje, nego opisuje ono što je godinama pokušavao. Isus izriče tri zapovijedi: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Tri riječi koje su dovoljne da bi se promijenio život pun patnje.
Postelja je simbol onoga što zarobljava čovjeka. Čovjek može ustati, ponijeti sa sobom svoje stvari i nositi ih.
Poziv je to svima nama da se ne damo blokirati vlastitom prošlošću, vlastitom ranjenošću, nego ih nazvati pravim imenom, uzeti ih u ruke, zagospodariti njima i mi smo oni koji ih trebamo nositi. Kasnije će Isus još jednom sresti uzetoga. I to je Isusova inicijativa. „Eto, ozdravio si. Više ne griješi da te što gore ne snađe.“
Što čini zlo? Zašto su zlo i grijeh povezani? I što može biti gore od 38-godišnje uzetosti? Kao što bolest ovoga čovjeka nije pobliže označena, tako je i s njegovim grijehom. Ovaj ozdravljeni bolesnik simbolizira sve one koje je Krist potaknuo da postanu djeca Božja, ali nisu spremni „roditi se ponovno“, promijeniti se, „ući u igru“.
Postoje, braćo svećenici, bolesti koje mogu biti specifično naše, svećeničke.
Papa Benedikt je govorio o svojevrsnom pomanjkanju „životne snage, potpore u trenucima nesigurnosti i klonulosti“ ako se ne njeguje molitveni život, koji je „neiscrpni izvor misionarske gorljivosti i bratske ljubavi“.
Vrijeme posvećeno molitvi nije izgubljeno vrijeme, nego najbolje upotrijebljeno vrijeme.
Papa Franjo će, pak, u svom govoru Rimskoj kuriji taksativno nabrojati bolesti, od kojih bolujemo ili smo u opasnosti razboljeti se, počevši od osjećaja da smo besmrtni, otporni ili čak nužno potrebni, preko duhovnoga Alzheimera, bolesti suparništva i slavoljublja, životne shizofrenije, do bolesti svjetovne koristi i želje za isticanjem sebe, kada apostol svoju službu pretvori u vlast. Zatim bolest klerikalizma, koja je u velikoj mjeri uzrok mnogim zlima s kojima se danas u Crkvi suočavamo.
Zato papa Franjo naglašava da je „ozdravljenje plod svijesti o bolesti i osobne odluke, kao i odluke cijele zajednice, da se liječi, podnoseći liječenje strpljivo i ustrajno.“
Želimo moliti danas Gospodina da u nama ozdravi sve ono nezdravo, što nas paralizira, udaljuje od drugih, kako bismo ozdravljeni, radosno mogli nastaviti naviještati njegovu Radosnu vijest i biti svjedoci njegova uskrsnuća.