Draga braćo svećenici,
poštovane časne sestre,
draga braćo i sestre!
Okupio nas je danas ovdje u Nerežišćima oproštaj od don Emila Pavišića, svećenika Hvarske biskupije. Iako je smrt uvijek gubitak, kao vjernici danas stojimo ovdje suočeni s Isusovim riječima: Neću vas ostaviti siročad! (Iv 14,18)
I doista. Nismo siročad. Isus Krist je umro i uskrsnuo kako bi nam pokazao koje je naše konačno odredište i određenje.
Iako svi znamo činjenicu da ćemo umrijeti, smrt nam uvijek dolazi prebrzo. Mogli bismo reći kako je sve nekako predvidljivo. Ljudski život traje 70 godina, ako smo snažni i 80, kaže psalmist u jednom pslamu (usp. Ps 90,10) Svatko od nas zna da jednog dana mora umrijeti, ali malo tko od nas misli na to.
I kršćani umiru. I svećenici umiru. Još više: i za kršćanina, i za onoga koji vjeruje u Boga, koji se u Bogu osjeća sigurnim, smrt zna biti teška, ponekad i strašna. Iako znamo u vjeri i iako bismo u vjeri trebali biti sigurni da smrt nije kraj, doživljavamo smrt kao neprijatelja života.
Isusove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11,25) danas ovdje uz lijes don Emilov odzvanjaju jače i glasnije. U toj vjeri da je Isus uskrsnuće i život živio je pokojni don Emil. Tom vjerom tješio je mnoge koje je otpratio na vječni počinak. Tom vjerom odgajao je mnoge na putu života, u toj je vjeri, prokušan bolešću i sam preminuo.
U korizmenom smo vremenu, kad na poseban način razmišljamo o Božjoj ljubavi, koja nam se na poseban način objavila u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. U ovom liturgijskom vremenu razmišljamo i o tajni križa, toga znaka spasenja za sve kršćane. Don Emil je skoro 30 godina bio župnikom u Vrboskoj, gdje se na poseban način liturgijski obilježava i časti spomen tzv. Maraškog petka. Povijest, naime, kazuje da je 11. travnja 1614. godine Krist na križu proplakao krvavim suzama u Vrboskoj zbog nesloge i netrpeljivosti dviju vjerničkih skupina koje su u razmiricama oko osamostaljenja od župe Vrbanj predvodile dvije suprotstavljene bratovštine. Suze Svetog križa prepoznate su kao Božji poziv na pomirenje i pokoru zavađenih strana.
Čini se da je don Emilov život bio obilježen upravo križem Gospodinovim. Ne samo da je častio sveti Križ, nego se na kraju svoga života i sam don Emil suobličio Kristu pribijenom na križ: nekoliko mjeseci u bolničkom krevetu, razapet između raznih medicinskih aparata koji su mu pomagali u održavanju života, ispio je kalež svoga života; kalež patnje i trpljenja, ali i kalež zahvale i proslave.
Uskoro će se i nad don Emilovim grobom, kao i nad grobovima mnogih pokojnika, izdići križ. On se izdiže iznad groba svojim raširenim rukama i svojom ljubavlju. Raspeti Krist širi svoje ruke štiteći sve one, koji su preminuli u znaku križa. Ljubav toga križa je platila sve dugove i sve grijehe pretvorila u milost. Upravo ta milost križa postaje djelotvorna za naše pokojne po našim molitvama i žrtvama.
I zato smo se i mi danas okupili ovdje oko i s obitelji pokojnog don Emila. Želimo im svojom nazočnošću posvjedočiti svoju blizinu u ovim trenutcima oproštaja od pok. brata i rođaka don Emila. Ali želimo s njima ujediniti i svoja srca u molitvi za dušu pokojnog svećenika don Emila, koji odlazi pred nama obilježen znakom vjere, neizbrisivim biljegom svećeništva i znakom križa našega Gospodina Isusa.
Evanđelje koje smo upravo čuli želi nas sve ohrabriti u vjeri u uskrsnuće. Želi nas ohrabriti da ljubimo život i da svoje pokojnike ljubimo ne kao mrtve, nego kao žive, upravo onakve kakve smo ih poznavali.
Evanđelje nas izvješćuje o Isusu Kristu, utjelovljenom Sinu Božjemu, Riječi Očevoj koja je uzela tijelo, koji je s nama dijelio život, da bi u našem ljudskom tijelu s nama ljubio život. Marta, sestra mrtvoga Lazara, imala je nadu i pouzdanje, da će taj Isus, koji je bio njihov obiteljski prijatelj, biti i za njih Život. Kad joj Isus kaže: Ja sam uskrsnuće i život. Koji u mene vjeruje, živjet će ako i umre. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada, i kad pita Martu: Vjeruješ li ovo?, Marta odgovara: Da, Gospodine, ja vjerujem da si Ti Mesija, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet.
Vjera u činjenicu da je Bog došao na svijet jest odgovor na smrt. Vjera u novi život je odgovor na staru smrt. Svi mi živimo u Bogu; živimo s Njim.
Utjeha koju Bog daruje svima nama koji stojimo nad grobovima svojih milih i dragih, ima ime: Isus Krist. On je utjelovljena utjeha Boga života u tami i patnjama našega života. On ne govori samo utješne riječi, on tješi hodajući s nama putevima naše patnje i trpljenja; on tješi uzimajući naše patnje i trpljenja na sebe.
To je najdublja tajna naše vjere, koju mi u svakoj svetoj misi slavimo: Raspeti, na križu umirući Sin Božji pretvara tamu u svjetlo, strah u radost, smrt u život.
Dok se danas opraštamo od don Emila, želimo u ovoj euharistiji Bogu zahvaliti za dar života koji je Bog darovao don Emilu. Želimo mu zahvaliti za dar svećeništva, kojim je don Emil živio i svjedočio. Želimo Gospodinu zahvaliti i za sva dobra kojima je Bog obdario mnoge po don Emilovom svećeničkom služenju.
Na poseban način u ovoj euharistiji želimo Bogu zahvaliti i za liječnike i medicinsko osoblje, osobito Kliničke bolnice „Merkur“ u Zagrebu, koji su uložili i ulažu svoje znanje i svoj trud ne samo oko don Emila, nego i oko svih bolesnika. Molimo i za sve bolesnike, liječnike i medicinsko osoblje koji se danas hrabro suočavaju i pokazuju svoju stručnost i empatiju u ovoj pandemiji koronavirusa.
A za nas same molimo da nam Gospodin umnoži vjeru da se „našim pokojnima život mijenja, a ne oduzima“ i da su stekli vječno prebivalište na nebesima, prema kojemu i svi mi idemo. Amen.