Draga braćo i sestre!
Pokušao sam zamisliti kako bi glasile naslovnice novina, da ih je bilo u vrijeme pisanja Djela apostolskih (oko 70. n. Kr.) iz kojih smo čuli današnji odlomak u prvom čitanju. Naslov bi bio vjerojatno ovakav: „Mrmljanje i nemir među kršćanima – prijeti li razdor?“
Doista, današnji odlomak iz Djela apostolskih opisuje jedno trvenje među kršćanima. Svaka je zajednica živi organizam, bilo da se radi o obitelji, državnoj, gradskoj, župnoj ili biskupijskoj zajednici. I u svakom živom organizmu postoji različitost u mišljenjima, koja ponekad dovodi do trvenja. Prva zajednica kršćana nije uvijek bila jedno srce i jedna duša, iako Djela apostolska pišu o takvim zajednicama među kršćanima. Razlog mrmljanja pojedinaca u današnjem odlomku je što su se zanemarivale udovice drugih, udovice došljaka. Trvenje u sebi nije nešto loše. Loše je ako se stvari skrivaju pod tepih i ništa se ne čini. Loše je ako se ljubav pretvori u srdžbu, a da se problem nije pokušao riješiti. Iz ovog trvenja, neslaganja, nerazumijevanja prva je kršćanska zajednica izvukla pouke za svoj život, a na to smo pozvani i mi danas.
Prva pouka je: ispravan način ophođenja. Mrmljanje pojedinaca bilo je upućeno na pravu adresu; ne po susjedstvu, bez širenja „virusa laži i srdžbe“ unutar zajednice, nego pastirima, apostolima. A apostoli ne skrivaju problem, nego ga nastoje riješiti i svojim postupkom svakom članu zajednice daju do znanja da je suodgovoran za rješavanje problema. Bez priznanja, nema poboljšanja, nema promjene na bolje.
Druga pouka je: neka svatko radi onaj posao koji mu je povjeren. Uzoran je pristup i ponašanje apostola. Mnogo smo puta skloni, i mi pastiri i vjernici, misliti da sve možemo riješiti sami i da svijet ovisi isključivo i samo o meni. Apostoli znaju: njihova je zadaća molitva i posluživanje riječi, a za drugo treba odrediti suradnike kojima će biti povjerena služba u zajednici. Tako izabiru sedmoricu muževa „punih vjere i Duha Svetoga“, kojima povjeravaju služenje kod stolova. Početak je to đakonske službe u Crkvi. Diakonos znači poslužitelj.
Svaka služba u Crkvi nije svrha samoj sebi niti je usmjerena na onoga koji ju vrši. Bog je onaj koji izabire, apostoli i njihovi nasljednici su oni koji mole, polažu ruke i povjeravaju službu, Bog blagoslivlja kako bi se poslanje moglo vršiti i uroditi plodom.
Sveti Petar će u poslanici svima nama posvijestiti ono temeljno poslanje: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ (1 Pt 2,9).
U Ivanovom evanđelju čuli smo kako Isus svoj govor učenicima započinje rečenicom: „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ Isus koristi riječ koja ukazuje na isti strah koji je kod apostola izazvala oluja na moru. U životnim događajima se vrlo često osjećamo kao da smo usred oluje, a ne možemo upravljati brodom. Trenutna situacija u kojoj živimo, situacija napetosti, neizvjesnosti, ekonomske nesigurnosti, gubljenja vrijednosti stvara u nama osjećaj kao da smo na svršetku nečega. Ne smijemo dopustiti da nas nadvlada strah. Gospodin Isus nas uvjerava da vjerujemo u njega, u kuću Očevu koja je u njegovom srcu i u kojoj ima mjesta za svakoga. Usred životnih događaja Isus Učitelj nam pokazuje način kako otkriti pravo Božje lice, a time i svoje lice. To su riječi koje danas stavlja pred nas današnja liturgija, riječi koje je Isus izgovorio za vrijeme posljednje večere, koje su svojevrsna oporuka za učenike.
Apostolu Tomi Isus označava stazu, put. Prve su kršćane nazivali „putnicima“, onima koji slijede neki put. Danas smo svjedoci da mnogi shvaćaju vjeru kao dom, utočište, bunker, mnoštvo nepokretnih istina u koje treba vjerovati.
Iskreno i autentično kršćanstvo je dinamično, ono je uvijek na putu i kršćani ne smiju zavaravati sebe da su jednom i zauvijek kršćani. Biti kršćanin dokazuje se i pokazuje se svaki dan.
Isus odgovara zbunjenom Tomi, koji je čuo, ali nije do kraja shvatio, da odlazi, da nas ne ostavlja same, nego nas poziva da zasučemo rukave. Kako bismo bili sigurni moramo Isusu vjerovati da je on put, istina i život.
Ponekad zaboravljamo da biti kršćanin znači slijediti Isusa, oponašati ga, vjerovati mu. Upoznati ga i dopustiti mu da nas ljubi, razmatrati njegovu riječ, tražiti ga u osobnoj i zajedničkoj molitvi, prepoznati ga u licu siromašnog brata, blagovati ga u euharistiji, daru koji nam je ostavio i u kojem nam se sam daje. U svijetu koji je prepun mišljenja i malih vođa koji viču jedan protiv drugoga, Isus sebe označava kao put, vrata kroz koje ovce mogu izaći iz mnogih torova u kojima smo zatvoreni ili smo sami sebe zatvorili. Biti kršćanin znači ljubiti kako je Isus ljubio, slijediti put, koji nije skup lijepih misli i ideja, nego živa osoba.
Isus je istina. Istina koja postoji i traži da bude prihvaćena u svijetu koji negira samu mogućnost da istina postoji (osim jedne: da nema istine!), ili koji istinu svodi na mišljenje, u pogrešno shvaćenom smislu tolerancije, stavljajući sve i svakoga na istu razinu, kao da sloboda znači da ništa više nije autentično.
U svijetu koji relativizira sve, Isus, odlučno, ali bez arogancije, s autoritetom tvrdi da zna istinu o Bogu i ljudima. Suvremenom čovjeku koji poput Pilata glumi ciničnost i pita što je istina, Crkva naviješta ne nauk, već, opet, osobu: Isus je istina, on govori istinu, on nas vodi istini.
A istina je jasna, nameće se sama i ne treba uvjeravanje. Ali jedino pošteno, čisto, razumno srce može ju prihvatiti. Svi smo pozvani biti otvoreni istini, otvoreni intelektualnom i nutarnjem rastu svoje osobnosti. Današnji kršćanin treba shvatiti da danas više nije dovoljno samo neko opisno i emocinalno kršćanstvo, nego svjedočko kršćanstvo.
Tko je otkrio Isusa na svom putu, može potvrditi apsolutnom istinom da mu je Gospodin darovao život. Postoji biološki život koji se također može razumjeti u ovom kontekstu. Ali nutarnji, duhovni život širi vidike, radikalno mijenja biološki život, ispunjavajući ga intimnom, dubokom, vječnom radošću. Isus je život i daje život, a kršćanin ljubi život i daje ga. Čak i ako je nečiji život mučan ili bolan, učenik zna da je to veliki projekt ljubavi koji se očituje u našem svijetu.
Slavimo svetog Prošpera. On je mogao podnijeti mučeništvo, darovati svoj život kao svjedočanstvo samo zato jer je vjerovao da je vrjednije od života slijediti Isusa koji je Put, Istina i Život. I kao takav nam je uzor i zagovornik na našem putu nasljedovanja Isusa Krista.
Molimo zagovor sv. Prošpera za vlastiti rast u vjeri i kako bismo shvatili puninu Božje Riječi koju smo danas čuli. Pred nama je more nevjere i kušnje, koje moramo prijeći. Ali i sigurnost da nas Uskrsli čeka na drugoj obali našega života. Amen.