Instrumentum laboris za Drugo zasjedanje Sinode – listopad 2024.

XVI. OPĆA REDOVITA SKUPŠTINA BISKUPSKE SINODE - KAKO BITI SINODALNA CRKVA U POSLANJU?

28.08.2024 kancelar Dokumenti, Sinoda, Vijesti

UVOD

I Gospodin nad vojskama spremit će
svim narodima na ovoj gori
gozbu od pretiline,
gozbu od izvrsna vina,
od pretiline sočne,
od vina staložena.
Na ovoj gori on će raskinuti
zastor što zastiraše sve narode,
pokrivač koji sva plemena pokrivaše
i uništit će smrt zasvagda.
I suzu će sa svakog lica
Gospodin, Bog, otrti –
sramotu će svog naroda
na svoj zemlji skinuti:
tako Gospodin reče.

Iz 25,6-8

Prorok Izaija prikazuje sliku preobilne i ukusne gozbe koju priprema Gospodin na vrhu gore, simbola druženja i zajedništva, namijenjenog svim narodima. U trenutku povratka Ocu, Gospodin Isus povjerava svojim učenicima zadatak da dopru do svih naroda, da im posluže gozbu od hrane koja daje puninu života i radosti. Po svojoj Crkvi, vođen svojim Duhom, Gospodin želi ponovno zapaliti nadu u srcima čovječanstva, vratiti radost i sve spasiti, osobito one čija su lica oblivena suzama i vape k njemu u tjeskobi. Njihovi vapaji dopiru do ušiju svih Kristovih učenika, muškaraca i žena koji hodaju u dubinama ljudske blizine. Njihov krik još je glasniji u ovom vremenu u kojemu je sinodalan put popraćen izbijanjem novih ratova i oružanih sukoba, koji su se pridružili mnogima drugima koji i dalje krvare svijetom.

U središtu Sinode 2021. – 2024. Za sinodalnu Crkvu. Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje poziv je na radost i obnovu Božjeg naroda u nasljedovanju Gospodina i predanosti služenju njegovu poslanju. Poziv da budemo učenici misionari temelji se na zajedničkom krsnom identitetu i ukorijenjen je u različitosti konteksta u kojima je Crkva[1] prisutna i nalazi jedinstvo u jednom Ocu, u jednom Gospodinu i u jednom Duhu. Poziva sve krštenike, bez iznimke: »Sav je Božji narod subjekt naviještanja evanđelja. U njoj je svaki krštenik pozvan biti protagonist misije jer smo svi misionarski učenici« (MTK, br. 53). Ta obnova dolazi do izražaja u Crkvi koja, okupljena u Duhu po Riječi i sakramentu (v. CD 11), naviješta spasenje, koje ona uvijek doživljava, svijetu gladnom smisla i žednom zajedništva i solidarnosti. Za ovaj svijet Gospodin priprema gozbu na svojoj gori.

Prakticiranje sinodalnosti jest način na koji danas obnavljamo svoju predanost ovom poslanju i izraz je naravi Crkve. Rasti kao učenici misionari prije svega znači odgovoriti na Isusov poziv da ga slijedimo, što odgovara primljenom daru kad smo bili kršteni u ime Oca, Sina i Duha Svetoga; a zatim to znači i naučiti pratiti jedni druge kao narod hodočasnika koji tijekom povijesti putuje prema zajedničkom odredištu, nebeskom Gradu. Hodajući tim putom, lomljenjem kruha Riječi i euharistije, preobražavamo se u ono što primamo. Stoga, razumijemo da naš identitet spašenog i posvećenog naroda ima bitnu dimenziju zajednice koja obuhvaća sve naraštaje vjernika koji su nam prethodili i koji će doći nakon nas: spasenje koje treba primiti i svjedočiti jest odnosno, jer se nitko ne spašava sâm. Ili bolje rečeno, koristeći se riječima doprinosa Azijske biskupske konferencije, polako rastemo u ovoj svijesti: »Sinodalnost nije samo cilj, već putovanje svih vjernika, koje treba poduzeti zajedno, ruku pod ruku. Zbog toga je za potpuno razumijevanje njegova značenja potrebno vrijeme.«[2] Sveti Augustin govori o kršćanskom životu kao o hodočašću solidarnosti, zajedničkom putu »prema Bogu ne koracima, nego osjećajima« (Govor 306 B, 1), dijeleći život sačinjen od molitve, naviještanja i ljubavi prema drugima.

Drugi vatikanski koncil uči da su »svi ljudi pozvani na to jedinstvo s Kristom, koji je svjetlost svijeta, od kojega potječemo, po kojemu živimo i kojemu težimo« (LG 3). U središtu sinodalnog puta jest želja, stara i uvijek nova, kako bi se svima prenijelo Gospodinovo obećanje i poziv; to je sačuvano u živoj tradiciji Crkve, kako bi se prepoznalo prisutnost Uskrsloga među nama i kako bi se prihvatilo mnogo plodova djelovanja njegova Duha. Vizija Crkve, hodočasničkog naroda, koji u svakom dijelu svijeta traži sinodalno obraćenje radi vlastita poslanja, vodi i nas dok napredujemo s radošću i nadom na putu Sinode. Ova je vizija u oštrom kontrastu sa stvarnošću svijeta u krizi, čije rane i skandalozne nejednakosti bolno odjekuju u srcima svih Kristovih učenika, potičući nas tako da molimo za sve žrtve nasilja i nepravde, i da obnovimo svoju predanost uz žene i muškarce koji u svakom dijelu svijeta rade kao graditelji pravde i mira.

Tri godine hodanja

Nakon otvaranja sinodalnoga procesa 9. i 10. listopada 2021. godine, mjesne Crkve iz cijeloga svijeta, s različitim ritmovima i različitim izrazima, uključile su se u početnu etapu slušanja. Pripadati Crkvi znači biti uključen u jedan Božji narod, sastavljen od ljudi i zajednica koje žive u konkretnim vremenima i mjestima: sinodalno slušanje polazilo je od tih zajednica, a zatim je prolazilo kroz biskupijske, nacionalne i kontinentalne etape, u neprekidnom dijalogu koji je ponovno pokrenulo Generalno tajništvo Sinode putem sažetaka i radnih dokumenata. Cikličnost sinodalnog procesa način je prepoznavanja i jačanja ukorijenjenosti Crkve u različitim kontekstima, u službi veza koje ih spajaju.

Novost ove prve etape bilo je iskustvo kontinentalnih skupština koje su okupile mjesne Crkve iste makroregije, pozivajući ih da nauče slušati jedna drugu, da prate jedna drugu na njihovu putu, i da zajedno razluče glavne izazove koje kontekst u kojem se nalaze postavlja za ostvarenje poslanja.

Prvo zasjedanje XVI. opće redovite skupštine Biskupske sinode (listopad 2023.) otvorilo je drugu etapu, prihvaćajući plodove ovog slušanja da bismo u molitvi i dijalogu razabrali korake koje Duh traži od nas. Ova se etapa nastavlja do završetka drugog zasjedanja (listopad 2024.), koje će Svetom Ocu prikazati plod njegova rada, s obzirom na intenzivniju konkretnu provedbu od svih mjesnih Crkava.

Priprema Druge sjednice nužno se temelji na rezultatima Prve, prikupljenim u SI-u. Na temelju njega, u skladu s cirkularnošću koja karakterizira cio sinodalan proces i s obzirom na točan fokus rada Drugoga zasjedanja, pokrenuto je daljnje savjetovanje mjesnih Crkava diljem svijeta, polazeći od ključnog pitanja: »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?« Kao što objašnjava dokument Ususret listopadu 2024.[3], cilj savjetovanja bio je »identificirati putove koje treba slijediti i instrumente koje treba usvojiti u različitim kontekstima i različitim okolnostima, kako bi se vrednovala izvornost svake mjesne Crkve i svakog krštenika u jedinstvenom poslanju naviještanja uskrslog Gospodina i njegovog evanđelja današnjem svijetu. Stoga, tu nije riječ o tome da se ograničimo na razinu tehničkih ili proceduralnih poboljšanja koja strukture Crkve čine učinkovitijima, nego je riječ o radu na konkretnim oblicima misionarskog zalaganja na koje smo pozvani, u dinamizmu između jedinstva i raznolikosti tipičnih za sinodalnu Crkvu.«

Odgovori na pitanja koje su poslali većina biskupskih konferencija i njihovih kontinentalnih skupina, Istočne katoličke Crkve, biskupije koje nisu dio biskupske konferencije, dikasteriji Rimske kurije, Unija generalnih poglavarica i poglavara koje predstavljaju posvećeni život, kao i svjedočanstva iskustava i dobre prakse iz cijeloga svijeta, te zapažanja gotovo dvjesto međunarodnih subjekata, sveučilišnih fakulteta, udruga vjernika, zajednica i pojedinaca, bili su temelj za izradu ovog Instrumentuma laborisa za Drugo zasjedanje, ukorjenjujući ga u život Božjeg naroda diljem svijeta.

Ti su glasovi izražavali zahvalnost za prijeđen put, napore koje on ponekad iziskuje, ali prije svega želju da se ide naprijed. Ovako se izražava Biskupska konferencija Sjeverne Amerike: »Zahvalnost za sinodalan put je duboka […] Napetosti također ostaju, što će od nas zahtijevati da nastavimo promišljati i dijalogizirati, crpeći nadahnuće iz ideje kulture susreta koje je predložio papa Franjo. Ali, te napetosti ne prekidaju zajedništvo ljubavi u Crkvi.« Također, podsjećaju da je pred njima još dug put.

Kao i u prethodnim etapama, ponovno se potvrđuju plodovi usvajanja metode razgovora u Duhu. Primjerice, jedna federacija biskupskih konferencija izvještava: »Mnogi sažeci iz cijele Azije izražavaju nevjerojatan entuzijazam za sinodalnu metodologiju, koja koristi razgovor u Duhu kao početnu točku putovanja. Mnoge biskupije i biskupske konferencije uvele su ovu metodu u svoje strukture, s velikim uspjehom.« Taj je entuzijazam već pretočen u konkretne korake za eksperimentiranje s više sinodalnim načinom postupanja. Na Europskoj biskupskoj konferenciji »odlučeno je započeti petogodišnju sinodalnu eksperimentalnu etapu. Na nacionalnoj razini radi se o razvijanju, vrednovanju i usavršavanju oblika sinodalnog savjetovanja, dijaloga, razlučivanja, kao i procesa donošenja odluka koji spajaju etapu razrade (odlučivanja) s etapom donošenja odluka. Uzet će se u obzir iskustva biskupija, kao i sinodalan razvoj u drugim dijelovima svijeta i u sveopćoj Crkvi. Na početku smo zahtjevnog, ali važnog puta učenja.« Postoji velika svijest o vrijednosti mjesnih Crkava i njihovom putu, o bogatstvu koje donose i o potrebi da se njihov glas čuje. Prema sažetku koji je poslala Afrička biskupska konferencija, »mjesne se Crkve više ne mogu smatrati i tretirati jednostavno kao primateljice navještaja evanđelja, koje imaju malo ili ništa za doprinos«.

Ovim prilozima dodani su i plodovi međunarodnog susreta Župnici za sinodu (Sacrofano [Rim], 28. travnja – 2. svibnja 2024.), koji je omogućio slušanje prezbiterâ župnikâ. Sažeci radnih skupina izražavaju prije svega »radost što možemo slušati jedni druge: obogaćujuće je to iskustvo koje je potaknulo dubok osjećaj razumijevanja i poštovanja specifičnosti konteksta podrijetla svakog pojedinca«. Oni izražavaju »potrebu za novim razumijevanjem uloge župnika u sinodalnoj Crkvi, poštujući različitost tradicija u Crkvi« i »zabrinutost zbog nemogućnosti dopiranja do periferija i do onih koji žive na rubu: ako Crkva želi biti sinodalna, mora slušati te ljude.«

Pet radnih skupina koje je osnovalo Generalno tajništvo Sinode, sastavljenih od stručnjaka različitoga zemljopisnoga podrijetla, spola i crkvenih stvarnosti, koji su radili sinodalnom metodom s ciljem teološkog i kanonskog studija, također su ponudili materijale za izradu ovog nacrta Instrumentuma laborisa u vidu poimanja sinodalnosti i njegove implikacije na život Crkve[4].

Skupini stručnjaka, sastavljenoj od biskupa, svećenika, Bogu posvećenih osoba, laika, muškaraca i žena, teologa, kanonista i bibličara, sa svih kontinenata i različitoga crkvenoga statusa, povjerena je zadaća pročitati sve pristigle priloge i materijale, podcrtavajući dane odgovore na temeljno pitanje u pogledu izrade ovog Instrumentuma laborisa. Razmišljanja ove skupine, kao i onih pet već spomenutih radnih skupina, također će pripomoći u praćenju ovog Instrumentuma laborisa, istražujući teološke temelje nekih sadržaja.

Istodobno s pripremnim radom za Drugo zasjedanje, započeo je rad i deset studijskih skupina koje su[5] imale zadatak dublje proučiti što više tema[6] koje proizlaze iz SI-a, a koje su prepoznate od Svetog Oca na kraju međunarodnog savjetovanja. Ove studijske skupine, sastavljene od pastirâ i stručnjaka sa svih kontinenata, slijede sinodalnu metodu rada, »uspostavljene su međusobnim dogovorom između dikasterija Rimske kurije nadležnih za različite teme i Generalnog tajništva Sinode, kojem je povjerena koordinacija«, na temelju Kirografa koji je potpisao papa Franjo 16. veljače 2024. i u duhu apostolske konstitucije Praedicate evangelium (čl. 33). One će morati dovršiti podrobnu studiju do lipnja 2025. godine, ako je moguće, ali će podnijeti i izvještaj Skupštini o napretku u listopadu 2024. Na taj je način, ne čekajući završetak Drugoga zasjedanja, papa Franjo već proveo neke naznake Prvoga zasjedanja i započeo rad etape provedbe, u onom obliku predviđenom apostolskom konstitucijom Episcopalis communio: »Zajedno s nadležnim dikasterijem Rimske kurije, kao i s drugim dikasterijima, s obzirom na temu i okolnosti, te koji su na različite načine zainteresirani, Generalno tajništvo Sinode sa svoje strane promiče provedbu sinodalnih smjernica koje je odobrio rimski prvosvećenik« (čl. 20, c.1). Nadalje, u dogovoru s Dikasterijem za zakonodavne tekstove, osnovana je i Komisija za kanonsko pravo u službi Sinode. Konačno, u provedbi naznaka danih na Prvom zasjedanju (v. SI 16q), 25. travnja 2024. SECAM (Simpozij biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara) najavio je osnivanje posebnog Povjerenstva za razlučivanje teoloških implikacija i pastoral poligamije za Crkvu u Africi.

Radni instrument za Drugo zasjedanje

Putovanjem protkanim šutnjom, molitvom, slušanjem Božje riječi, bratskim dijalogom i radosnim susretima, katkad ne bez poteškoća, kao Božji narod razvili smo dublju svijest o našem bratskom odnosu u Kristu, sa zajedničkom odgovornošću da smo zajednica spašenih ljudi koji cijelom svijetu naviještaju ljepotu kraljevstva Božjega. Taj identitet nije apstraktna ideja, nego proživljeno iskustvo, protkano imenima i osobama. U pripremi za Drugo zasjedanje i tijekom njegova rada nastavljamo se baviti pitanjem: Kako identitet sinodalnog Božjeg naroda u poslanju može dobiti konkretan oblik u odnosima, putovima i mjestima na kojima se odvija život Crkve?

Ovaj Instrumentum laboris mora služiti toj svrsi, za što vrijedi ono što je već rečeno o onom za Prvo zasjedanje: »To nije dokument učiteljstva Crkve, niti izvješće sociološkog istraživanja; ne nudi formulaciju operativnih naznaka, ciljeva i zadataka, niti potpunu razradu teološke vizije« (br. 10; usp. DKE br. 8). Da bismo ga razumjeli, bitno ga je smjestiti unutar sinodalnoga procesa kao cjeline, s obzirom na to da je protkan cirkularnošću dijaloga između Crkava, animiran i podržan radom Generalnog tajništva Sinode. Prvo zasjedanje Skupštine (2023.) ubralo je plodove dvostrukih mjesnih i kontinentalnih savjetovanja u istraživanju »karakterističnih znakova sinodalne Crkve i dinamike zajedništva, poslanja i sudjelovanja koji u njoj žive« (SI, Uvod). Putem molitve, dijaloga i razlučivanja sabralo je i izrazilo u SI-u zajednička stajališta, pitanja kojima se treba baviti, te prijedloge koji su proizašli iz zajedničkog rada. Nastaje ono što možemo opisati kao prvi odgovor na pitanje: Sinodalna Crkvo, što kažeš o sebi? Drugo zasjedanje ne slijedi iste korake, nego je pozvano ići dalje, usredotočujući se na svoje ključno pitanje: »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?« Na ostalim pitanjima koja su se pojavila tijekom putovanja, rad se nastavlja i na druge načine, na razini mjesnih Crkava kao i u deset studijskih skupina. Dva zasjedanja ne mogu se odvajati, pa čak ni suprotstavljati: ona su u kontinuitetu, a prije svega dio su šireg procesa koji, na temelju onoga što je naznačeno u apostolskoj konstituciji Episcopalis communio, neće završiti krajem listopada 2024. godine.

Konkretno, ovaj se Instrumentum laboris otvara dijelom koji je posvećen osnovama razumijevanja sinodalnosti, koji ponavlja stečenu svijest tijekom sinodalnog puta i koja je odobrena Prvim zasjedanjem. Slijede tri usko isprepletena dijela koja osvjetljavaju sinodalan misionarski život Crkve iz različitih perspektiva: I) perspektiva Odnosa – s Gospodinom, između braće i sestara, i između Crkava – koji podupiru vitalnost Crkve mnogo radikalnije od njezine strukture; II) perspektiva Putova koji konkretno podržavaju i njeguju dinamiku odnosa; III) perspektiva Mjesta koja, nasuprot iskušenju apstraktnog univerzalizma, govori o konkretnosti konteksta u kojima su odnosi utjelovljeni, s njihovom raznolikošću, pluralnošću i međusobnom povezanošću, te njihovom ukorijenjenošću u izvoran temelj ispovijesti vjere. Svaki od ovih dijelova bit će predmetom molitve, razmjene i razlučivanja u jednom od modula koji će obilježiti rad Drugoga zasjedanja, u kojemu će svi biti pozvani »dati svoj doprinos kao dar za druge, a ne kao apsolutnu sigurnost« (SI, Uvod), u smjeru u kojem su zamoljeni članovi Skupštine da to zajedno napišu. Na temelju toga izradit će se Završni dokument koji se odnosi na cjelokupan do sada završeni proces, a koji će Svetom Ocu dati smjernice o koracima koje treba poduzeti i konkretnim načinima kako to ostvariti.

Možemo očekivati produbljivanje zajedničkog razumijevanja sinodalnosti, bolju usredotočenost na prakse sinodalne Crkve, ali i prijedloge nekih promjena u kanonskom pravu (možda će biti i drugih, značajnijih, nakon boljeg usvajanja i oživljavanja iznesenih prijedloga u nastavku), ali to sigurno neće dati odgovor na svako pitanje. To je i stoga što će se drugi pojaviti na putu obraćenja i reforme na koju će Drugo zasjedanje pozvati cijelu Crkvu. Među dobitke dosadašnjeg procesa svakako možemo uključiti to što smo eksperimentirali i naučili metodu s kojom se problemi rješavaju zajedno, u dijalogu i razlučivanju. Još uvijek učimo kako biti misionarska sinodalna Crkva, ali to je zadatak koji smo iskusili i možemo ga s radošću prihvatiti.

Temelji

Ovaj dio Instrumentuma laborisanastoji ocrtati temelje vizije misionarske sinodalne Crkve, pozivajući nas da produbimo svoje razumijevanje otajstva Crkve. To čini bez tvrdnji da nudi cjelovitu raspravu o ekleziologiji, nego se stavlja u službu puta razlučivanja Sinodalne skupštine u listopadu 2024. Odgovarajući na pitanje »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?«, zahtijeva obzor unutar kojeg se mogu umetnuti pastoralna i teološka razmišljanja i prijedlozi, usmjeravajući put koji je u osnovi put obraćenja i reforme. S druge strane, konkretni koraci koje će Crkva poduzeti omogućit će nam da se bolje usredotočimo na obzor i produbimo naše razumijevanje temelja, u cikličnosti koja obilježava cijelu povijest Crkve.

U Kristu, svjetlu svih ljudi, mi smo jedan Božji narod, pozvan da bude znak i oruđe sjedinjenja s Bogom i jedinstva ljudskog roda. To činimo hodajući zajedno tijekom povijesti, živeći zajedništvo koje se hrani trojstvenim životom, promičući sudjelovanje svih, s obzirom na zajedničko poslanje. Ova je vizija dobro ukorijenjena u živoj tradiciji Crkve. Sinodalan proces omogućio nam je da razvijemo obnovljenu svijest, koja se izražava u zajedničkim stajalištima koja su se pojavila tijekom putovanja, koje je pak započelo 2021. godine. Prvo zasjedanje Sinodalnog sabora (listopad 2023.) prepoznalo ih je i prikupilo u SI-u, što ih je ponovno pokrenulo u cijeloj Crkvi s obzirom na razlučivanje koje će dovršiti Drugo zasjedanje.

Crkva kao Božji narod, sakrament jedinstva

1. Polazeći od krštenja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga proizlazi otajstven, dinamičan i zajednički identitet Božjeg naroda, usmjeren prema punini života u kojem nam prethodi Gospodin Isus u poslanju pozivanja svakog muškarca i svake žene da dočeka dar spasenja u slobodi (v. Mt 28,18-19). U krštenju Isus nas odijeva sobom i dijeli s nama svoj identitet i poslanje (v. Gal 3,27).

2. »Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, isključivši svaku svezu među njima, nego ih uobličiti u narod koji bi ga priznavao u istinu i sveto mu služio« (LG 9), sudjelujući u zajedništvu Trojstva. U svom narodu i po njemu Bog ostvaruje i očituje spasenje koje nam daje u Kristu. Sinodalnost je ukorijenjena u ovoj dinamičnoj viziji Božjeg naroda s univerzalnim pozivom na svetost i poslanje, koji hodočasti prema Ocu stopama Isusa Krista i potaknut Duhom Svetim. U različitim kontekstima u kojima žive i hodaju, ovaj sinodalan i misionarski Božji narod naviješta i svjedoči Radosnu vijest spasenja; hodajući zajedno sa svim narodima na zemlji, s njihovim kulturama i njihovim religijama, on s njima razgovara i prati ih.

3. Sinodalan proces je razvio svijest o tome što znači biti Božji narod ujedinjen kao »Crkva iz svakog plemena, jezika, puka i naroda« (SI 5), koja živi svoj put prema kraljevstvu u različitim kontekstima i kulturama. Narod Božji jest subjekt zajednice koji prolazi kroz stupnjeve povijesti spasenja, na putu prema punini. Narod Božji nikada nije zbroj krštenika, nego mi Crkve, zajednice i povijesnog subjekta zajedništva i poslanja, kako bi svatko mogao primiti spasenje koje je Bog pripremio. Utjelovljene u ovaj narod po vjeri i krštenju, prati nas Djevica Marija, »znak sigurne nade i utjehe sve dok ne dođe dan Gospodnji (v. 2 Pt 3,10)« (LG 68), apostoli, oni koji su svjedočili svoju vjeru do davanja života, kanonizirani sveci i sveci iz »susjedstva«.

4. »Svjetlo naroda je Krist« (LG 1), i to svjetlo obasjava lice Crkve, koja je »u Kristu na neki način sakrament, odnosno znak i sredstvo najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda« (Isto). Poput mjeseca, Crkva svijetli reflektiranom svjetlošću: stoga ona ne može shvatiti svoje poslanje u autoreferencijalnom smislu, nego prima odgovornost da bude sakrament veze, odnosa i zajedništva s obzirom na jedinstvo cijeloga ljudskoga roda, čak i u našem vremenu kojim dominira kriza sudjelovanja, odnosno osjećaja da smo dijelom zajedničke sudbine, i prečesto individualističkim poimanjem sreće, a time i spasenja. U poslanju Crkva objavljuje svijetu Božji plan da cijelo čovječanstvo sjedini sa sobom u spasenju. Pritom ne naviješta sebe, »nego Krista Isusa Gospodina« (2 Kor 4,5). Kad to ne bi bio slučaj, izgubila bi i svoju bît, u Kristu, »kao sakrament« (v. LG 1), ali i vlastit identitet te razlog postojanja. Na putu do punine Crkva je sakrament Božjega kraljevstva u svijetu.

Zajedničko značenje sinodalnosti

5. Pojmovi sinodalnost i sinodalno, proizašli iz drevne i ustaljene crkvene prakse okupljanja na sinodi[7], zahvaljujući iskustvu posljednjih godina, još su više shvaćeni i doživljeni. Oni su se sve više povezivali sa »željom za Crkvom bližom ljudima, manje birokratskom i više povezanom« (SI 1b), koja je Božji dom i obitelj. Tijekom svog prvog zasjedanja, Skupština je razvila zajedničko stajalište o značenju »sinodalnosti« koja je temelj ovog Instrumentuma laborisa. Različite dubinske studije koje su trenutačno u tijeku, imaju za cilj bolje se usredotočiti na katoličku perspektivu ove konstitutivne dimenzije Crkve, u dijalogu s drugim kršćanskim tradicijama koje poštuju razlike i posebnosti svake od njih. U najširem smislu, »sinodalnost je hod kršćana zajedno s Kristom i prema Kraljevstvu, u jedinstvu s cijelim čovječanstvom; usmjeren na poslanje, uključuje okupljanje na različitim razinama crkvenog života, međusobno slušanje, dijalog, razlučivanje zajednice, stvaranje zajedničkog stajališta kao izraza prisutnosti živoga Krista u Duhu i donošenja odluke u različitoj suodgovornost« (SI 1h).

6. Stoga, sinodalnost označava »osobiti stil koji kvalificira život i poslanje Crkve« (MTK, br. 70), stil koji polazi od slušanja kao prvoga čina Crkve. Vjera, koja se rađa iz slušanja navještaja Radosne vijesti (v. Rim 10,17), živi od slušanja: slušanja Božje riječi, slušanja Duha Svetoga, međusobnog slušanja, slušanja žive tradicije Crkve i njezinog učiteljstva. U etapama sinodalnog procesa, Crkva je ponovno iskusila ono što Sveto pismo uči: moguće je navijestiti samo ono što se čuje.

7. Sinodalnost se »mora izraziti u uobičajenom načinu života i djelovanja Crkve […i] ostvaruje se kroz zajedništvo slušanja Riječi i slavljenja euharistije, bratskog zajedništva te suodgovornosti i sudjelovanja cjelokupnog Božjeg naroda na njegovim različitim razinama i u razlikovanju različitih službi i uloga, svom životu i svom poslanju« (Isto). Nadalje, pojam ukazuje i na crkvene strukture i procese u kojima se sinodalna narav Crkve izražava na institucionalnoj razini, i u konačnici označava one posebne događaje u kojima Crkvu saziva nadležna vlast (v. Isto). U odnosu na stvarnost Crkve, kategorija sinodalnosti ne predstavlja se kao alternativa zajedništvu. Zapravo, u kontekstu ekleziologije Božjega naroda, u vidu učenja Drugoga vatikanskoga koncila, pojam zajedništva izražava duboki sadržaj otajstva i poslanja Crkve, koje svoj izvor i vrhunac nalazi u slavlju euharistije, odnosno u jedinstvu s trojstvenim Bogom i međusobnim jedinstvom koje se ostvaruje u Kristu po Duhu Svetom. Sinodalnost, u istom kontekstu, »naznačuje specifičan način življenja i djelovanja crkvenog Božjeg naroda koji očituje i konkretno ostvaruje svoje zajedništvo u zajedničkom hodu, zajedničkim okupljanjem i aktivnim sudjelovanjem svih svojih članova u njegovom evangelizatorskom poslanju« (MTK, br. 6).

8. Sinodalnost ni na koji način ne uključuje obezvrjeđivanje partikularne vlasti i specifične zadaće koju sâm Krist povjerava pastirima: biskupima s prezbiterima, njihovim suradnicima i rimskom prvosvećeniku kao »trajnom i vidljivom počelu i temelju jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika« (LG 23). Naprotiv, nudi »najprikladniji interpretativan okvir za razumijevanje same hijerarhijske službe« (Franjo, Govor u spomen na 50. obljetnicu ustanovljenja Biskupske sinode, 17. listopada 2015.), pozivajući cijelu Crkvu, uključujući i one koji imaju autoritet, do istinskog obraćenja i reforme.

9. Sinodalnost nije sama sebi svrha. Budući da nudi mogućnost izražavanja naravi Crkve i kako nam omogućuje vrednovati sve karizme, zvanja i službe u Crkvi, omogućuje zajednici onih koji »vjeruju i gledaju u Isusa« (LG 9) naviještati evanđelje na najprikladniji način ženama i muškarcima svakoga mjesta i svakoga vremena, te biti »vidljiv sakrament« (Isto) spasonosnog jedinstva koje Bog želi. Stoga su sinodalnost i poslanje tijesno povezani. Ako se Drugo zasjedanje usmjerava na neke vidove sinodalnog života, čini to s ciljem veće učinkovitosti poslanja. Sinodalnost je ujedno i uvjet za nastavak ekumenskog puta prema vidljivom jedinstvu svih kršćana. Studijska skupina br. 10 bavi se prihvaćanjem plodova ekumenskoga puta u crkvene prakse.

Jedinstvo kao sklad u različitostima

10. Dinamizam crkvenog zajedništva, a time i sinodalnoga života Crkve, nalazi svoj uzor i ispunjenje u euharistijskom slavlju. U njoj je zajedništvo vjernika (communio fidelium) ujedno i zajedništvo Crkava (communio Ecclesiarum), a ono se očituje u zajedništvu biskupa (communio episcoporum), zbog vrlo drevnog načela da je »Crkva u biskupu i da je biskup u Crkvi« (sv. Ciprijan, Poslanica 66,8). Gospodin je apostola Petra (v. Mt 16,18) i njegove nasljednike stavio u službu zajedništva. Snagom Petrove službe rimski je biskup »trajno i vidljivo počelo i temelj« (LG 23) jedinstva Crkve, a ono se očituje u zajedništvu svih vjernika, svih Crkava, svih biskupa. Tako se očituje sklad kojim Duh djeluje u Crkvi, Duh koji je sklad osobno (v. sv. Bazilije, Psalam 29,1).

11. Tijekom sinodalnog procesa želja Crkve za jedinstvom rasla je ruku pod ruku sa sviješću o različitostima koje nosi. Upravo nas je dijeljenje među Crkvama podsjetilo da nema poslanja bez konteksta, odnosno bez jasne svijesti da se dar evanđelja nudi ljudima i zajednicama koje žive u određenom vremenu i prostoru, koji nisu zatvoreni sami u sebe, nego su nositelji priča koje treba prepoznati, poštovati, pozvati da se otvore širim obzorima. Jedan od najvećih darova dobivenih na tom putu bila je mogućnost susreta i slavljenja ljepote »pluralnog lica Crkve« (sv. Ivan Pavao II., Novo millennio ineunte, 40). Sinodalna obnova daje prednost vrednovanju konteksta kao mjesta u kojima se uprisutnjuje i ostvaruje sveopći Božji poziv da bude dio njegova naroda, dio Kraljevstva Božjega koje je »pravda, mir i radost u Duhu Svetom« (Rim 14,17). Na taj način različite kulture mogu shvatiti jedinstvo koje se nalazi u temelju i koje ispunjava njihovu živopisnu pluralnost. Valorizacija konteksta, kultura i različitosti, ključ je rasta misionarske sinodalne Crkve.

12. Isto tako, porasla je svijest o raznolikosti karizmi i poziva koje Duh Sveti neprestano nadahnjuje u Božjem narodu; stoga se javlja želja za rastom u sposobnosti njihova razlučivanja, razumijevanja njihovih odnosa unutar konkretnog života svake Crkve i Crkve u cjelini, a prije svega ih se želi istaknuti za dobro poslanja. To također znači dublje razmišljanje o pitanju sudjelovanja u odnosu na zajedništvo i poslanje. U svakoj etapi procesa javljala se želja da se prošire mogućnosti sudjelovanja i obnašanja suodgovornosti svih krštenika, muškaraca i žena, u raznolikosti njihovih karizmi, poziva i službi. Ova želja usmjerena je u tri smjera. Prvi je potreba da se sposobnost naviještanja i prenošenja vjere nadopuni metodama i sredstvima primjerenim aktualnom kontekstu. Drugi je obnova liturgijskog i sakramentalnog života, počevši od lijepih, dostojanstvenih, dostupnih, onih na kojima se potpuno sudjeluje, dobro inkulturiranih slavlja koja mogu poticati poslanje. Treći smjer počinje od tuge uzrokovane nedostatkom sudjelovanja mnogih članova Božjega naroda na ovom putu crkvene obnove i od borbe Crkve za punim iskustvom zdravog odnosa među muškarcima i ženama, među naraštajima, i među ljudima i skupinama različitih kulturnih identiteta i društvenih uvjeta, posebice siromašnih i isključenih. Ova slabost u uzajamnosti, sudjelovanju i zajedništvu ostaje zaprekom potpunoj obnovi sinodalne Crkve u poslanju.

Sestre i braća u Kristu: obnovljena uzajamnost

13. Prva razlika s kojom se susrećemo kao ljudska bića jest ona između muškaraca i žena. Naš poziv kao kršćana jest poštovati tu razliku koju je Bog dao živeći unutar Crkve dinamičnu, odnosnu uzajamnost kao znak za svijet. Razmišljajući o ovoj viziji iz sinodalne perspektive, prilozi prikupljeni u svim etapama istaknuli su potrebu da se dâ potpunije priznanje karizmama, pozivu i ulozi žena u svim područjima života Crkve, kao neizostavnom koraku za promicanje ovog odnosa reciprociteta. Sinodalna perspektiva ističe tri teološke referentne točke kao vodiče za razlučivanje: a) sudjelovanje je ukorijenjeno u ekleziološkim implikacijama krštenja; b) kao narod krštenih pozvani smo da ne zakopavamo svoje talente, nego da prepoznamo darove koje Duh izlijeva na svakoga za dobrobit zajednice i svijeta; c) poštujući poziv svakog pojedinca, darovi koje Duh daje vjernicima međusobno su raspoređeni, a suradnja svih krštenika mora se provoditi u ključu suodgovornosti. Ono što nas vodi u našem razmišljanju jest svjedočanstvo Svetoga pisma: Bog je izabrao neke žene kao prve svjedokinje i navjestiteljice uskrsnuća. Snagom krštenja one su u stanju pune jednakosti, primaju isti izljev darova Duha i pozvane su služiti Kristovu poslanju.

14. U tom smislu, prva promjena koja se treba dogoditi jest promjena mentaliteta: obraćenje na viziju odnosa, međuovisnosti i uzajamnosti između žena i muškaraca, koji su sestre i braća u Kristu, s obzirom na zajedničko poslanje. Zajedništvo, sudjelovanje i poslanje Crkve trpe posljedice neuspjeha obraćenja odnosa i struktura. U prilogu Latinoameričke biskupske konferencije stoji: »Crkva u kojoj se svi članovi mogu osjećati suodgovornima također je privlačno i vjerodostojno mjesto.«

15. Doprinosi biskupskih konferencija priznaju da postoje brojna područja života Crkve koja su otvorena za sudjelovanje žena. No, primjećuju i da te mogućnosti sudjelovanja često ostaju neiskorištene. Zbog toga predlažu da Drugo zasjedanje promiče svijest o tome i potiče njegov daljnji razvoj unutar župa, biskupija i drugih crkvenih jedinica, uključujući i odgovorna mjesta. Također, traže da se istraže i daljnji poslužiteljski i pastoralni oblici koji bolje izražavaju karizme koje Duh izlijeva na žene kao odgovor na pastoralne potrebe našega vremena. Ovako se izražava Latinoamerička biskupska konferencija: »Prisutnost šovinizma ostaje jaka u našoj kulturi, dok je potrebno aktivnije sudjelovanje žena u svim crkvenim područjima. Kako navodi papa Franjo, njihova je perspektiva nezamjenjiva u procesima donošenja odluka i preuzimanju uloga u različitim oblicima pastorala i poslanja.«

16. Konkretni zahtjevi koji proizlaze iz doprinosa biskupskih konferencija, a koje treba razmotriti Drugo zasjedanje, uključuje: a) promicanje prostora za dijalog u Crkvi, tako da žene mogu dijeliti iskustva, karizme, vještine, duhovne, teološke i pastoralne intuicije za dobro cijele Crkve; b) šire sudjelovanje žena u procesima crkvenog razlučivanja i u svim etapama procesa odlučivanja (odlučivanja i donošenja odluka); c) širi pristup odgovornim položajima u biskupijama i crkvenim ustanovama, u skladu s postojećim odredbama; d) veće priznanje i odlučnija potpora životu i karizmama redovnica i njihovo zapošljavanje na odgovornim položajima; e) pristup žena odgovornim položajima u sjemeništima, institutima i teološkim fakultetima; f) povećanje broja žena koje imaju ulogu sudca u kanonskim procesima. Također, prilozi nastavljaju pozivati i na pozornost na korištenje jezika i niza slika izvedenih iz Svetoga pisma i tradicije u propovijedanju, poučavanju, katehezi i pri sastavljanju službenih crkvenih dokumenata.

17. Dok neke mjesne Crkve traže da žene budu primljene u đakonsku službu, druge ponavljaju svoje protivljenje. O ovoj temi, koja neće biti predmetom rada Drugoga zasjedanja, dobro je da se teološko promišljanje nastavi, uz odgovarajuće vrijeme i metode. Njegovom sazrijevanju pridonijet će plodovi Studijske skupine br. 5, koja će uzeti u obzir rezultate dvaju povjerenstava koja su se tim pitanjem nedavno bavila.

18. Mnogi od navedenih zahtjeva odnose se i na laike, kojima se često prigovara zbog nesudjelovanja u životu Crkve. Općenito, razmišljanje o ulozi žena često ističe želju za jačanjem svih službi koje obnašaju laici (muškarci i žene). Također se traži da vjernici laici, muškarci i žene, primjereno formirani, mogu pridonijeti propovijedanju Božje riječi i tijekom euharistijskoga slavlja.

Poziv na obraćenje i reformu

19. Isus je svoje javno djelovanje započeo pozivom na obraćenje (v. Mk 1,15). To je poziv da preispitamo svoj osobni i zajednički način življenja i da se prepustimo Duhu da nas preobrazi. Nijedna se reforma ne može ograničiti samo na strukture, već mora biti ukorijenjena u unutarnjoj preobrazbi prema »mišljenje Krista Isusa« (Fil 2,5). Za sinodalnu Crkvu, prvo obraćenje je ono slušanja, čije je ponovno otkrivanje jedan od najvećih plodova dosadašnjeg puta: prije svega slušanje Duha Svetoga, koji je pravi protagonist Sinode, i zatim uzajamno slušanje kao temeljna odluka za poslanje.

20. Sinodalan stil Crkve nudi mnoge važne spoznaje za čovječanstvo. U vremenu obilježenim sve izraženijim nejednakostima, rastućim razočaranjem u tradicionalne modele vlasti, razočaranjem funkcioniranja demokracije i prevlašću tržišnog modela u međuljudskim odnosima, iskušenjem da se sukobi rješavaju silom, a ne putem dijaloga, sinodalnost bi mogla ponuditi nadahnuće za budućnost naših društava. Njegova privlačnost dolazi od toga da to nije strategija upravljanja, nego praksa koju treba živjeti i slaviti u znak zahvalnosti. Sinodalan način življenja odnosa jest društveno svjedočanstvo koje odgovara na duboku ljudsku potrebu za prihvaćanjem i osjećajem priznanja unutar konkretne zajednice. Izazov je to sve većoj izoliranosti ljudi i kulturnom individualizmu, koji je Crkva često upila, te nas poziva na uzajamnu brigu, međuovisnost i suodgovornost za opće dobro. Ali, to je i izazov pretjeranom društvenom komunitarizmu koji guši ljude i ne dopušta im da budu slobodni subjekti vlastita razvoja. Spremnost da se slušaju svi, osobito siromašni, koju promiče sinodalan stil života, u oštroj je suprotnosti sa svijetom u kojem koncentracija moći odsijeca siromašne, marginalizirane i manjine. Konkretnost sinodalnog procesa pokazala je koliko i sama Crkva treba rasti u ovoj dimenziji: na ovu temu radit će Studijska skupina br. 2.

21. U svakoj etapi sinodalnoga procesa, snažno je odjeknula potreba za ozdravljenjem, pomirenjem i obnovom povjerenja unutar Crkve i društva. To je temeljna smjernica misionarskog zalaganja Božjeg naroda u našem svijetu, a ujedno je i dar za koji moramo moliti odozgo. Želja da se ide tim putem plod je sinodalne obnove.

Dio I. – Odnosi

Tijekom sinodalnoga procesa na mnogim područjima pojavio se zahtjev za nebirokratskom Crkvom, to jest onom koja njeguje odnose: s Gospodinom, između muškaraca i žena, u obitelji, u zajednici, između različitih društvenih skupina. Samo mreža odnosa koja plete mnoštvo pripadanja može poduprijeti ljude i zajednice, nudeći im referentne točke i orijentacije, i pokazujući ljepotu života prema evanđelju; ta mreža je u odnosima – s Kristom, s drugima, u zajednici – kako bi se prenosila vjera.

Kao zahtjev poslanja, sinodalnost se ne bi trebala smatrati organizacijskim sredstvom, nego zahtjevom da se živi i njeguje kao skup načina na koji Isusovi učenici tkaju odnose solidarnosti koji su sposobni odgovarati božanskoj ljubavi koja do njih neprestano dopire, i koji su ju pozvani svjedočiti u konkretnim kontekstima u kojima se nalaze. Razumijevanje kako biti sinodalna Crkva u poslanju, stoga prolazi kroz odnosno obraćenje, koje preusmjerava prioritete i djelovanje svakoga, osobito onih koji imaju zadaću oživljavanja odnosa u službi jedinstva, u konkretnosti razmjene darova koji oslobađaju i obogaćuju svakoga.

U Kristu i u Duhu: kršćanska inicijacija

22. »Crkva hodočasnica po svojoj je naravi misionarska, jer potječe iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga u skladu s naumom Boga Oca« (AG 2). Susret s Isusom, prianjanje vjere uz njega i kršćanska inicijacija uvode nas u sâm život Trojstva. Dajući Duha Svetoga, Gospodin Isus čini da oni koji primaju krštenje sudjeluju u njegovom odnosu s Ocem. Duh kojim je Isus bio ispunjen i koji ga je vodio (v. Lk 4,1), koji ga je posvetio pomazanjem i poslao da naviješta evanđelje (v. Lk 4,18), koji ga je uskrisio od mrtvih (usp. Rim 8,11), to je isti Duh koji posvećuje članove Božjega naroda pomazanjem. Taj Duh nas čini djecom i Božjim baštinicima, i po njemu se obraćamo Bogu nazivajući ga: »Abba! Oče!« (Gal 4,6; Rim 8,15).

23. Za razumijevanje prirode sinodalne Crkve u poslanju bitno je shvatiti njezin trojstven temelj, a posebice neraskidivu vezu između Kristova djelovanja i djelovanja Duha Svetoga u ljudskoj povijesti i u Crkvi: »Duh Sveti koji prebiva u vjernicima te ispunjava svu Crkvu i njome upravlja, udjelotvoruje to divno zajedništvo vjernika i sve ih povezuje tako prisno u Kristu da je on počelo jedinstva Crkve« (UR 2). Zbog toga je put kršćanske inicijacije odraslih povlašten kontekst za razumijevanje sinodalnoga života Crkve. Ističe njezino podrijetlo i temelj: odnose koji povezuju i razlikuju tri božanske osobe. Krsnim darovima Duh Sveti nas suobličuje Kristu Kralju, svećeniku i proroku, čini nas udovima njegova tijela, koje je Crkva, i čini nas djecom jednoga Oca. Tako dobivamo poziv na poslanje i suodgovornost za ono što nas povezuje u jednu i jedinu Crkvu. Ti darovi imaju trostruku i neodvojivu usmjerenost: osobnu, zajedničku i misionarsku. Oni omogućuju i obvezuju svakog krštenika, muškarca ili ženu: na izgradnju bratskih odnosa u vlastitoj crkvenoj zajednici; na potragu za sve vidljivijim i dubljim zajedništvom sa svima onima s kojima dijele isto krštenje; na navještaj i svjedočanstvo evanđelja.

24. Ako je s jedne strane misionarska sinodalnost ukorijenjena u kršćanskoj inicijaciji, s druge strane ona mora osvijetliti način na koji Božji narod konkretno živi put inicijacije i preuzima ga, čineći ga svojim za ono što stvarno znači, nadilazeći svoju statičnu i individualističku viziju nedovoljno povezanu s nasljedovanjem Krista i života u Duhu, da vrati svoju dinamičku i preobražavajuću vrijednost. U prvim stoljećima, čitajući u Knjizi postanka da je šestog dana Bog rekao: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.« (Post 1,26), kršćani su vidjeli kako je odnosni dinamizam upisan u antropologiju stvaranja. Tako su vidjeli u slici utjelovljenog Sina i u sličnosti suobličenja očitovanje blagotvorne pustolovine slobode mogućnost izbora biti s Kristom i biti poput njega. Ova pustolovina počinje slušanjem Božje riječi, zahvaljujući kojoj katekumen postupno ulazi u nasljedovanje Krista Isusa, krštenje je u službi dinamizma sličnosti i zbog toga nije samo čin zatvoren u trenutku njegova slavlja, već je dar koji treba potvrditi, njegovati i dobro iskoristiti zalaganjem za obraćenje, služenjem poslanju i sudjelovanjem u životu zajednice. Zapravo, kršćanska inicijacija svoj vrhunac dosiže u nedjeljnoj euharistiji, koja se ponavlja svaki tjedan; ona je znak neprestanog dara milosti koja nas suobličuje Kristu i čini udovima njegova tijela i hrane, koja nas podupire na putu obraćenja i poslanja.

25. U tom smislu euharistijsko okupljanje očituje i hrani sinodalan misionarski život Crkve. U sudjelovanju svih kršćana, u prisutnosti različitih službi i predsjedanju biskupa ili prezbitera, postaje vidljiva kršćanska zajednica u kojoj se ostvaruje različita suodgovornost svih za poslanje. Liturgija, kao »vrhunac prema kojem teži djelovanje Crkve i ujedno izvor iz kojega proizlazi sva njezina snaga« (SC 10), ujedno je izvor sinodalnog života Crkve i prototip svakoga sinodalnoga događaja, odražavajući »kao u zrcalu« (1 Kor 13,12; usp. DV 7) otajstvo Trojstva.

26. Prijeko je potrebno da pastoralni prijedlozi i liturgijske prakse čuvaju i čine sve očitijom vezu između puta kršćanske inicijacije i sinodalnog i misionarskog života Crkve, izbjegavajući njezino svođenje na puko pedagoško sredstvo ili pokazatelj čisto društvene pripadnosti; umjesto toga trebaju promicati prihvaćanje osobnog dara usmjerenog na poslanje i izgradnju zajednice. Odgovarajuće pastoralne i liturgijske norme morat će se razvijati u mnoštvu povijesnih situacija i kultura u koje su uronjene različite mjesne Crkve, uzimajući u obzir i razliku između onih u kojima kršćanska inicijacija uglavnom uključuje mlade ili odrasle, te onih u kojima se prije svega, ako ne i isključivo, ona tiče djece.

Za narod Božji: karizme i službe

27. »Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist« (1 Kor 12,4-7). U začetku raznolikosti karizmi (milosnih darova) i službi (oblika služenja u Crkvi s obzirom na njezino poslanje) nalazi se sloboda Duha Svetoga: on ih daruje i neprestano djeluje tako da očituju jedinstvo vjere i pripadnost Crkvi, jednoj i jedinoj u raznolikosti ljudi, kultura i mjesta. Karizme, čak i one najjednostavnije i najraširenije, imaju kao cilj odgovoriti na potrebe Crkve i njezina poslanja (v. LG 12). U isto vrijeme oni učinkovito pridonose životu društva, u njegovim različitim vidovima. Karizme se često dijele i iz njih proizlaze različiti oblici posvećenog života i pluralizam crkvenih zajednica.

28. Primarno područje u kojem je svaki krštenik pozvan očitovati svoje karizme nije organizacija crkvenih aktivnosti ili unutar struktura; one se očituju u svakodnevnom životu, obiteljskim i društvenim odnosima, najrazličitijim situacijama u kojima su kršćani, pojedinačno ili u zajednici, pozvani djelovati tako da primljeni darovi milosti procvjetaju svakome na dobro. Plodnost karizmi, kao i službi, ovisi o Božjem djelovanju, o pozivu koji svakome upućuje, o velikodušnom i mudrom načinu kako ih krštenik prima, te o priznanju i pratnji vlasti. Stoga se ni na koji način ne mogu tumačiti kao vlasništvo onih koji ih primaju i ostvaruju, niti su oni namijenjeni isključivo njihovoj koristi.

29. Kao izraz slobode Duha u davanju darova i kao odgovor na potrebe pojedinih zajednica, postoji niz službi u Crkvi koje može obnašati svaka krštena osoba, muškarac ili žena. To su povremene službe, prepoznate od zajednice i onih koji imaju zadaću voditi zajednicu. Mogu se nazvati krsnim službama, kako bi se ukazalo na njihov zajednički korijen (krštenje) i kako bi se razlikovale od ministerijalnih službi, ukorijenjenih u sakramentu svetoga reda. Postoje, primjerice, muškarci i žene koji obnašaju službu koordiniranja male crkvene zajednice, službu vođenja određene molitve (prigodom sprovoda ili na neki drugi način), izvanrednog služitelja pričesti ili kakve druge službe koja ne mora biti nužno liturgijske naravi. Latinski i istočni kanonski sustavi već predviđaju da, u nekim slučajevima, čak i vjernici laici, muškarci ili žene, mogu biti izvanredni službenici slavlja sakramenta krštenja. U latinskom obredu, biskup može delegirati zadaću prisustvovanja vjenčanjima vjernicima laicima, muškarcima ili ženama. Korisno je nastaviti razmišljati o tome kako ove službe povjeriti laicima u određenom stabilnijem obliku. Ovo promišljanje mora biti popraćeno promišljanjem o promicanju brojnijih oblika laičkog služenja, čak i izvan liturgijskog područja.

30. U novije vrijeme neki načini služenja, koji su već dugo prisutni u životu Crkve, dobili su nove oblike kao uspostavljene službe: služba čitača i služba akolita (v. apostolsko pismo u obliku motuproprija Spiritus Domini, 10. siječnja 2021.). Oblikovana je i uspostavljena služba kateheta (v. apostolsko pismo u obliku motuproprija Antiquum ministerium, 10. svibnja 2021.). Uspostavljene službe biskup dodjeljuje muškarcima i ženama, samo jednom u životu, uz određen obred, nakon odgovarajućeg razlučivanja i primjerene formacije. Vrijeme i načini njihova obavljanja moraju biti definirani mandatom zakonite vlasti. Dikasteriju za nauk vjere, u dijalogu s Generalnim tajništvom Sinode (studijska skupina br. 5), povjerena su neka teološka i kanonska pitanja koja okružuju posebne oblike crkvenog služenja – posebice oko pitanja prijeko potrebnoga sudjelovanja žena u životu i vodstvu Crkve.

31. Ako sve karizme ne poprimaju odgovarajuću službeni oblik, onda se sve službe temelje na karizmama koje su dane nekim članovima Božjeg naroda koji su pozvani djelovati na različite načine kako bi svatko u zajednici mogao sudjelovati u izgradnji tijela Kristova (usp. Ef 4,12) u međusobnom služenju. Kao i karizme, službe također moraju biti prepoznate, promicane i vrednovane. Sinodalan proces je u više navrata istaknuo kako je razlučivanje i promicanje karizmi i službi, kao i prepoznavanje potreba zajednica i društva na koje se namjerava odgovoriti, područje na kojem mjesne Crkve trebaju rasti, dajući sebi odgovarajuće kriterije, sredstva i postupke. Drugi vatikanski koncil uči da je dužnost pastira priznati službe i karizme »na način da jednodušno surađuju u zajedničkom djelu« (LG 30). Razlučivanje karizmi i službi je pravi crkveni čin: da bi ih prepoznao i promicao, biskup je dužan slušati glas uključenih: pojedinih vjernika, zajednica, suradničkih tijela. U tu svrhu moraju se prepoznati postupci prikladni za različite kontekste, uvijek pritom pazeći da se omogući stvaran dogovor o kriterijima i ishodima razlučivanja. Rezultati susreta Župnici za sinodu snažno naglašavaju te potrebe.

32. Također, pojavljuje se i poziv na veće povjerenje u djelovanje Duha i na veću hrabrost i kreativnost u razlučivanju kako primljene i prihvaćene darove staviti u službu poslanja Crkve na način koji odgovara različitim mjesnim kontekstima. Upravo raznolikost konteksta, a time i potreba zajednica, sugerira da mjesne Crkve, pod vodstvom svojih pastira, i njihovih skupina »na svakom velikom društveno-kulturalnom području« (AG 22), poduzmu s poniznošću i povjerenjem kreativno razlučivanje službi koje treba priznati, povjeriti ili uspostaviti kako bi odgovorile na pastoralne i društvene potrebe. Stoga je potrebno definirati kriterije i načine dovršetka toga razlučivanja. Treba također pokrenuti razmišljanje o tome kako povjeriti krsne službe (neuspostavljene i uspostavljene) u vremenu u kojem se ljudi sve lakše sele s jednog mjesta na drugo, određujući vremena i područja njihova obavljanja.

33. Dosadašnji put doveo je do spoznaje da je sinodalna Crkva – Crkva koja sluša, koja je sposobna prihvatiti i pratiti, koja se doživljava kao dom i obitelj. To je potreba koja se javlja na svim kontinentima i tiče se ljudi koji se iz različitih razloga osjećaju isključenima ili na rubu crkvene zajednice, ili se bore da u njoj pronađu puno priznanje svoga dostojanstva i darova. Taj nedostatak prihvaćanja ih odbija, priječi njihov hod vjere i susreta s Gospodinom, a Crkvu lišava doprinosa poslanju.

34. Stoga se čini vrlo prikladnim dati život priznatoj i po mogućnosti uspostavljenoj službi slušanja i pratnje, koja čini konkretno doživljenom tako karakterističnu crtu sinodalne Crkve. Potrebna su nam otvorena vrata zajednice kroz koja ljudi mogu ući bez osjećaja ugroženosti ili osude. Oblici obnašanja ove službe trebat će se prilagoditi mjesnim prilikama, na temelju različitosti iskustava, struktura, društvenih konteksta i raspoloživih sredstava. Stoga se otvara prostor za razlučivanje koji se može istaknuti na mjesnoj razini, također uz sudjelovanje nacionalnih ili kontinentalnih biskupskih konferencija. Međutim, prisutnost određene službe ne znači zadržavanje obveze slušanja samo službenika. Doista, ona ima proročki karakter. S jedne strane ističe da su slušanje i pratnja uobičajena dimenzija života sinodalne Crkve, koja uključuje sve krštene na različite načine i u kojoj su sve zajednice pozvane na rast; s druge strane, podsjeća nas da su slušanje i pratnja crkvena služba, a ne osobna inicijativa, čija je vrijednost time prepoznata. Ta je svijest zreo plod sinodalnog procesa.

Sa zaređenim ministrima: u službi sloge

35. Iz sinodalnoga procesa proizašli su proturječni podatci o obnašanju službe zaređenog službenika unutar Božjeg naroda. S jedne strane, ističe se radost, zalaganje i predanost biskupa, prezbitera i đakona u obnašanju svoje službe; s druge strane, pokazivali su stanovit umor, povezan prije svega s osjećajem izoliranosti, usamljenosti, odsječenosti od zdravih i održivih odnosa i preplavljenosti zahtjevom za pružanjem odgovora na svaku potrebu. To može biti jedan od toksičnih učinaka klerikalizma. Konkretno, lik biskupa često je izložen višku atribucija, što raspiruje nerealna očekivanja u usporedbi s onim što pojedinačna osoba može razumno postići.

36. Susret Župnici za sinodu povezao je ovo nastojanje s poteškoćama biskupa i prezbitera u istinskom zajedničkom hodu u zajedničkoj službi. Stoga, ponovno shvaćanje zaređene službe u obzorju sinodalne Crkve, predstavlja ne samo potrebu za zajedničkim stavom, već i priliku za oslobođenje od ovih poteškoća, pod uvjetom da je popraćeno učinkovitim obraćenjem praksi; njih čine promjene i dobrobiti koje iz njih proizlaze, a zamjetljive su zaređenim službenicima i ostalim vjernicima. Uz razinu osobnog života pojedinih službenika, ovaj put obraćenja podrazumijevat će nov način razmišljanja i organiziranja pastoralnog djelovanja, koji uzima u obzir sudjelovanje svih krštenika, muškaraca i žena, u poslanju Crkve, nastojeći posebno iznijeti, prepoznati i animirati različite krsne karizme i službe. Pitanje: »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?« tjera nas da konkretno promišljamo o odnosima, strukturama i procesima koji mogu pridonijeti obnovljenoj viziji zaređene službe, prelazeći s piramidalnog načina obnašanja vlasti na sinodalan način. U sklopu promicanja krsnih karizmi i službi može se učiniti preraspodjela zadaća za čije obavljanje nije potreban sakrament reda. Detaljnija podjela odgovornosti nedvojbeno će pogodovati i procesima donošenja odluka utemeljenim na jasnijem sinodalnom stilu.

37. U koncilskim tekstovima zaređena je služba vrlo precizno shvaćena kao služenje Crkvi i za Crkvu. Koncil je svojim autoritetom obnovio formu zaređene službe, uobičajene u drevnoj Crkvi, službe koju »u raznim redovima vrše oni koji se već od starine nazivaju biskupima, prezbiterima i đakonima« (LG 28). U ovoj artikulaciji, episkopat i prezbiterat odgovaraju posebnom sudjelovanju u svećeništvu Krista, Pastira i Glave crkvene zajednice, dok đakonat »nije za svećeništvo, nego za služenje« (LG 29). Različiti poredci organski su povezani jedni s drugima, u međusobnoj međuovisnosti, u specifičnosti svakoga. Nijedan službenik ne može o sebi razmišljati kao o izoliranoj osobi kojoj su dodijeljene ovlasti; naime, on sebe mora zamisliti kao dionika Kristovih darova (munera), dodijeljenih ređenjem; zajedno s ostalim službenicima, u uskoj je vezi s Božjim narodom kojeg je dio, i, iako na drukčiji način, ima udjela u tim istim Kristovim darovima u zajedničkom svećeništvu utemeljenom na krštenju.

38. Biskup ima zadaću predsjedati Crkvom, biti vidljivo načelo njezina jedinstva i spona zajedništva sa svim Crkvama. Posebnost njegove službe uključuje vlast koja je vlastita, redovita i neposredna; vlast je to koju svaki biskup osobno obnaša u Kristovo ime (v. LG 27) u naviještanju Riječi, u predsjedanju euharistijskim slavljem i drugim sakramentima, u vođenje pastorala. To ne podrazumijeva njegovu neovisnost o dijelu naroda Božjega koji mu je povjeren (v. CD 11), a kojem je pozvan služiti u ime Krista, Dobrog Pastira. To što se »biskupskim posvećenjem dodjeljuje punina sakramenta reda« (LG 21) nije opravdanje za načelno monarhijsku biskupsku službu, zamišljenu kao skup prerogativa iz kojih proizlazi svaka druga karizma i služba. Umjesto toga, to je potvrda sposobnosti i dužnosti da se sakupi i ujedini svaki dar koji Duh izlijeva na krštenike, muškarce i žene, i na različite zajednice. Studijska skupina br. 7 bavi se nekim vidovima biskupske službe, uključujući kriterije za odabir kandidata za biskupstvo.

39. Također, služba prezbitera mora se shvaćati i živjeti u sinodalnom smislu. Konkretno, prezbiteri »sa svojim biskupom čine jedinstven prezbiterij« (LG 28) u službi onog dijela Božjeg naroda koji je mjesna Crkva (v. CD 11). To zahtijeva da se biskupa ne smatra nekim tko je izvan prezbiterija, nego onim tko predsjeda mjesnom Crkvom, ali i prezbiterijem, čiji je on dio s osobitom posebnošću, i onim koji je pozvan iskazivati osobitu brigu prema prezbiterima.

40. Biskupu i prezbiterima pomažu đakoni u vezi s uzajamnom ovisnosti dviju službi za obnašanje apostolske službe. Biskup i prezbiter nisu samodostatni u usporedbi s đakonima, i obrnuto. Budući da su zadaće đakona višestruke – kao što pokazuje tradicija, liturgijska molitva i praksa nakon Drugoga vatikanskog sabora – one se moraju pratiti u konkretnosti svake pojedine mjesne Crkve. Službu svakog đakona treba u svakom slučaju promatrati u skladu i zajedništvu sa službom svih ostalih đakona, u skladu s naravi đakonske službe i unutar referentnog okvira poslanja u sinodalnoj Crkvi.

41. Uz promicanje jedinstva u mjesnoj Crkvi, dijecezanski ili eparhijski biskup, uz pomoć prezbitera i đakona, također je odgovoran i za odnose s drugim mjesnim Crkvama i s cijelom Crkvom oko rimskog biskupa, u međusobnoj razmjeni darova. Čini se važnim ponovno uspostaviti tradicionalnu vezu između biskupovanja i predsjedanja mjesnom Crkvom, obnavljajući korespondenciju između zajedništva biskupa (communio episcoporum) i zajedništva Crkava (communio Ecclesiarum).

Među Crkvama i u svijetu: konkretnost zajedništva

42. Sinodalnost se provodi putem mreža ljudi, zajednica, organizacija i niza procesa koji omogućuju učinkovitu razmjenu darova između Crkava i evangelizirajući dijalog sa svijetom. Hodati zajedno kao krštenici u različitosti karizmi, poziva i službi, kao i u razmjeni darova među Crkvama, važan je sakramentalan znak za današnji svijet koji s jedne strane doživljava sve intenzivnije oblike međusobnog povezivanja, a s druge je uronjen u merkantilnu kulturu koja marginalizira besplatnost.

43. Prema učenju Koncila, upravo po katolicitetu Crkve »pojedini dijelovi donose vlastite darove drugim dijelovima i cijeloj Crkvi« (LG 13). Stoga »među različitim dijelovima Crkve postoje sveze prisnoga zajedništva s obzirom na duhovno bogatstvo, apostolske radnike i vremenitu pomoć. Članovi Božjega naroda pozvani su, naime, dijeliti dobra, pa za pojedine Crkve vrijede Apostolove riječi: ‘Kao dobri upravitelji mnogolike milosti Božje poslužujte jedan drugoga, svaki onim darom koji je primio’ (1 Pt 4,10)« (Isto).

44. Biskupske konferencije nadaju se da se dobra dijele u duhu solidarnosti između Crkava koje čine jednu i jedinu Katoličku Crkvu, bez ikakve želje za dominacijom ili pretenzijama na superiornost, jer postojanje bogatih Crkava i Crkava koje žive u uvjetima velikih poteškoća jest skandal. Stoga se predlaže sklapanje sporazuma za promicanje međusobnih veza i stvaranje mreža podrške i na razini crkvenih zajednica.

45. Sve mjesne Crkve primaju i daju u zajedništvu jedne Crkve. Postoje Crkve koje trebaju potporu financijskih i materijalnih sredstava; druge su obogaćene svjedočanstvom žive vjere i služenja s ljubavlju najsiromašnijima; treće još uvijek trebaju, prije svega, pomoć evangelizatorâ koji dijele svoje živote kako bi prenijeli evanđelje drugim narodima. Osobito se priznaje i poziva na velikodušnost svećenika, đakona, Bogu posvećenih muškaraca i žena, laika i laikinja, uključenih u misiju ad gentes.

46. Mjesne Crkve izražavaju želju za razmjenom duhovnih, liturgijskih i teoloških darova, kao i za većim zajedničkim svjedočanstvom o društvenim pitanjima od globalne važnosti, kao što su briga za naš zajednički dom i migracijska kretanja. U tom smislu, sinodalna Crkva moći će posvjedočiti koliko je važno razvijati rješenja za zajedničke probleme na temelju slušanja svih glasova, uključujući i prije svega one skupine, zajednice i zemlje koje obično ostaju na marginama velikih globalnih procesa. Danas posebice, obećavajući obzor u kojemu se stvaraju oblici razmjene darova i koordiniranog angažmana veliki su nadnacionalni geografski prostori, poput Amazonije, Konga, Mediterana ili drugih sličnih.

47. Poglavito je sinodalna Crkva pozvana da iz perspektive razmjene darova iščitava i stvarnost ljudske mobilnosti, koja postaje prilika za susrete Crkava u konkretnosti svakodnevnog života gradova i četvrti, župa i biskupija ili eparhija, pridonoseći tako ukorjenjenju sinodalnoga puta u iskustvu zajednica. Posebnu pozornost treba posvetiti mogućnostima susreta i razmjeni darova između Crkava latinske tradicije i Istočnih katoličkih Crkava u dijaspori, temi na kojoj radi Studijska skupina br. 1.

48. Razmjena darova između Crkava događa se u kontekstima obilježenim nasiljem, progonima i nedostatkom vjerske slobode; doista, neke se Crkve bore za vlastitu opstojnost i pozivaju druge Crkve na solidarnost, dok nastavljaju dijeliti svoja bogatstva, a rezultat su neprestanog suočavanja s protivljenjem evanđelju i progona koji pogađaju Gospodinove učenike tijekom povijesti. Nadalje, razmjena darova odvija se u kontekstu koji je još uvijek pod utjecajem kolonijalizma i neokolonijalizma, koji nisu prestali. Crkva koja raste u praksi sinodalnosti, pozvana je razumjeti utjecaj te društvene dinamike na razmjenu darova i tražiti njihovu preobrazbu. Dio ove obveze također je priznanje da su mnoge Crkve nositelji povrijeđenog sjećanja i da postoji potreba za promicanjem konkretnih putova pomirenja.

49. Izraz razmjena darova ima važnu vrijednost u odnosima s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama. Sveti Ivan Pavao II. primijenio je tu ideju na ekumenski dijalog: »Dijalog nije samo razmjena ideja. Na neki način to je uvijek ‘razmjena darova’« (UUS 28). Osim teološkog dijaloga, razmjena darova odvija se u dijeljenju molitve, kojom se otvaramo primanju darova duhovnih tradicija koje su različite od naših. I primjer svetih žena i muškaraca iz drugih Crkava i crkvenih zajednica dar je koji možemo primiti i uvrštavanjem njihova spomena u naš liturgijski kalendar, osobito s obzirom na mučenike. U tom duhu moramo biti velikodušni, nudeći drugim kršćanima priliku da dođu na hodočašće i mole se u svetištima i svetim mjestima koje čuva Katolička Crkva.

50. Dijalog između religija i s kulturama nije izvan sinodalnog puta, nego je dio njegova poziva da živimo intenzivnije odnose, zbog toga što je »u svako vrijeme i u svakom narodu Bogu mio tko ga se god boji i čini pravednost« (LG 9; usp. Dj 10,35). Stoga razmjena darova nije ograničena na druge Crkve i crkvene zajednice, jer autentičan katolicitet širi obzor i zahtijeva spremnost da se prihvate i oni čimbenici koji promiču život, mir, pravdu i cjelovit ljudski razvoj, a koji su prisutni u drugim kulturama i vjerskim tradicijama.

Dio II. – Prijeđen put

Sinodalna Crkva je odnosna Crkva, u kojoj međuljudska dinamika tvori tkivo života zajednice u poslanju, u kontekstu rastuće složenosti. Ova perspektiva ne odvaja, nego hvata veze između iskustava, dopuštajući nam da učimo iz stvarnosti ponovno pročitane u svjetlu Riječi, iz tradicije, iz uzornih svjedočanstava, ali i iz učinjenih pogrešaka.

Drugi dio ističe procese koji osiguravaju brigu i razvoj odnosa, posebice jedinstva s Kristom u vidu poslanja i sklada života u zajednici, zahvaljujući sposobnosti zajedničkog suočavanja sa sukobima i poteškoćama. Usredotočuje se na četiri različita, ali duboko isprepletena područja u životu sinodalne Crkve u poslanju: formaciju, posebno u slušanju (Božje riječi, riječi braće i sestara, te glasa Duha) i razlučivanju, koje vodi razvoju participativnih metoda odlučivanja u odnosu na različite uloge, s cirkularnošću koja vodi do transparentnosti, vrednovanja primljenih odgovornosti i evaluacije koja ponovno pokreće razlučivanje za poslanje.

Izvor i vrhunac tog dinamizma jest euharistija, koja besplatnu ljubav Oca, putem Sina u Duhu, stavlja u korijen odnosa. Hrana koja uzdržava sinodalnu Crkvu u poslanju također je i sadržaj njezine objave svijetu.

Integralno i zajedničko obrazovanje

51. »Briga za vlastit odgoj, odgovor je koji je svaki krštenik pozvan dati Gospodinovim darovima, kako bi primljeni talenti urodili plodom i kako bi ih se stavilo u službu svima« (SI 14a). Ove riječi iz Sažetog izvješća Prvog zasjedanja objašnjavaju zašto je potreba za obrazovanjem bila jedna od tema koje su se s većom snagom i univerzalnošću javljale u svim etapama sinodalnog procesa. Stoga odgovor na pitanje: »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?« zahtijeva davanje prioriteta pripremi zajedničkih staza obrazovanja, s posebnom pozornošću na trajno obrazovanje za sve.

52. Sudjelovanje na sinodalnim sastancima za mnoge je bila prilika za formaciju u razumijevanju i prakticiranju sinodalnosti koja je snažno probudila želju za boljim razumijevanjem značenja krsnog dostojanstva ili onog »nadnaravnog osjećaja vjere« (LG 12) od kojeg Duh daje dar Božjem narodu; stoga je potrebno produbljenije poznavanje načina na koji Duh djeluje u Crkvi i vodi je tijekom povijesti.

53. Nema poslanja bez konteksta, nema Crkve bez ukorijenjenosti na točno određeno mjesto, sa svojim kulturološkim specifičnostima i svojim povijesnim događajima. Zbog toga nije moguće pripremiti planove formacije u sažetku. Njihovo definiranje ovisi o mjesnim Crkvama i njihovim skupinama. Stoga se ovdje ograničavamo na naznaku nekih smjernica i temeljnih karakteristika formacije u perspektivi sinodalnosti, koje ćemo zatim konkretizirati uzimajući u obzir kontekste, kulture i tradicije različitih mjesta.

54. Sinodalna Crkva u poslanju temelji se na sposobnosti slušanja, što zahtijeva shvaćanje da nitko nije samodostatan u obnašanju svoga poslanja i da svatko ima za dati svoj doprinos i nešto naučiti od drugih. Stoga je formacija slušanja prvi bitan uvjet. Praksa razgovora u Duhu omogućila nam je da iskusimo kako se slušanje Božje riječi, te riječi braće i sestara, može ispreplesti i kako se ta dinamika polako otvara slušanju glasa Duha: mnogi primljeni prilozi inzistiraju na važnosti formacije u ovoj metodi. U Crkvi postoji raznolika paleta metoda slušanja, dijaloga i razlučivanja, ovisno o različitosti kultura i duhovnih tradicija. Promicanje formacije u ovom pluralitetu metoda i dijaloga između njih u mjesnim kontekstima, vrlo je važan cilj. Poglavito kvalificirajuća točka u tom smjeru jest slušanje ljudi koji doživljavaju razne vrste siromaštva i marginalizacije. Mnoge Crkve izvještavaju da se osjećaju nespremnima za ovaj zadatak i izražavaju potrebu za posebnom formacijom. To je jedna od točaka povjerenih za rad Studijskoj skupina br. 2.

55. Cilj formacije u perspektivi sinodalnosti u poslanju jest da postoje svjedoci, muškarci i žene koji su sposobni preuzeti poslanje Crkve u suodgovornosti i u suradnji sa snagom Duha (v. Dj 1,8). Formacije će stoga za svoju osnovu uzeti dinamizam kršćanske inicijacije, s ciljem promicanja osobnog iskustva susreta s Gospodinom i posljedično procesu kontinuiranog obraćenja stavova, odnosa, mentaliteta i struktura. Subjekt poslanja uvijek je Crkva, a svaki je njezin član po toj pripadnosti svjedok i navjestitelj spasenja. Euharistija, »izvor i vrhunac svega kršćanskog života« (LG 11), temeljno je mjesto formacije u sinodalnosti. Obitelj, kao zajednica života i ljubavi, povlašteno je mjesto odgoja u kršćanskoj vjeri i praksi. U isprepletenosti naraštaja to je škola sinodalnosti, koja poziva sve na brigu o drugima i čini vidljivim da svi – slabi i jaki, djeca, mladi i starci – imaju mnogo za primiti i mnogo za dati.

56. U sinodalnoj Crkvi formacija mora biti cjelovita. Zapravo, ne cilja samo na stjecanje pojmova ili vještina, već na promicanje sposobnosti susreta, dijeljenja i suradnje, te razlikovanja zajedničkog. Stoga se mora baviti svim dimenzijama osobe: intelektualnom, emocionalnom i duhovnom. To ne može biti samo teorijska formacija, već uključuje konkretna iskustva uz odgovarajuću pratnju. Jednako je važno promicati poznavanje kultura u kojima Crkve žive i djeluju, uključujući digitalnu kulturu koja je danas tako raširena, osobito među mladima. Toj temi posvetit će se Studijska skupina br. 3.

57. Naposljetku, vrlo se snažno inzistiralo na potrebi zajedničke i suodgovorne formacije u kojoj zajedno sudjeluju muškarci i žene, laici, Bogu posvećene osobe, zaređeni službenici i kandidati za svete redove, omogućujući im tako rast u međusobnom poznavanju i poštovanju, i sposobnosti suradnje. Isto tako, posebnu pozornost treba posvetiti promicanju sudjelovanja žena u programima formacije, uz bogoslove, svećenike, redovnice i laike. Također je od presudne važnosti njihov pristup ulogama učitelja i formatora na teološkim fakultetima i institutima te u sjemeništima. Također se predlaže biskupima, svećenicima i laicima da ponude formaciju o tome koje zadaće žene već mogu obavljati u Crkvi i promicati vrednovanje učinkovite uporabe tih mogućnosti u svim područjima života Crkve: župama, biskupijama, laičkim udrugama, crkvenim pokretima, novim zajednicama, posvećenom životu, crkvenim ustanovama, sve do Rimske kurije. Rad Studijske skupine br. 4 posvećen je reviziji izobrazbe kandidata za svete redove (Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis)u perspektivi sinodalnog poslanja. Zahtjev koji dolazi sa svih kontinenata jest da se omogući formacija za propovijedanje. Naposljetku, javlja se potreba za zajedničkom teorijskom i praktičnom formacijom u razlučivanju zajednice unutar različitih mjesnih konteksta.

Crkveno razlučivanje za poslanje

58. Jedan Duh, koji nadahnjuje veliku raznolikost karizmi, vodi Crkvu prema punini života i božanskoj istini (v. Iv 10,10; 16,13). Njegovom prisutnošću i neprekinutim djelovanjem »predaja, koja potječe od apostola, u Crkvi napreduje uz pomoć Duha Svetoga« (DV 8). Zahvaljujući vodstvu Duha, Božji narod, kao dionik Kristove proročke službe (v. LG 12), »trudi se razlučiti prave znakove Božje prisutnosti ili njegovih nauma u događajima, potrebama i željama koje su mu zajedničke s ostalim ljudima našeg doba« (GS 11). Ova crkvena zadaća razlučivanja ukorijenjena je u sensus fidei, a potaknuta Duhom Svetim, može se opisati kao onaj instinkt ili instinktivna sposobnost Božjeg naroda, pod vodstvom pastira (v. LG 12), da »razluči nove putove koje Gospodin otvara Crkvi« (Franjo, Govor prigodom obilježavanja 50. obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode, 17. listopada 2015.).

59. Razlučivanje uključuje one koji u njemu sudjeluju na osobnoj razini i na razini zajednice, tražeći od njih da njeguju sklonosti unutarnje slobode, otvorenosti novostima i povjerljivog prepuštanja Božjoj volji, te da slušaju jedni druge kako bi čuli »što Duh govori Crkvama« (Otk 2,7). Marija, svojom molitvenom prisutnošću u središtu apostolske zajednice u cenakulu (usp. Dj 1,14), za sve je živi uzor i izvorni vodič autentične sinodalne duhovnosti: u ustrajnom i odgovornom slušanju Riječi i u meditativnom razlučivanju događaja (v. Lk 1,26-38; 2,19.51), u velikodušnoj otvorenosti djelovanju Duha Svetoga (v. Lk 1,35), u dijeljenju zahvalnosti za Gospodnje djelo (v. Lk 1,39-56), i u konkretnoj i točnoj službi svih (v. Iv 2,1-12), koju je Isus povjerio njezinoj majčinskoj skrbi (v. Iv 19,25-27).

60. Upravo zato što zahtijeva da svatko dijeli svoje gledište u perspektivi zajedničkog poslanja, proces razlučivanja konkretno artikulira zajedništvo, poslanje i sudjelovanje. Drugim riječima, to je način da hodamo zajedno. Zbog toga je bitno promicati široko sudjelovanje u procesima razlučivanja, s posebnim osvrtom na uključivanje onih koji se nalaze na rubu kršćanske zajednice i društva.

61. Polazište i referentan kriterij svakog crkvenog razlučivanja jest slušanje Božje riječi. Sveto pismo čini svjedočanstvo par excellence Božje komunikacije s čovječanstvom. Oni potvrđuju da je Bog govorio svom narodu i nastavlja to činiti, te predstavljaju različite kanale kroz koje se ta komunikacija odvija. Bog govori u osobnoj meditaciji nad Svetim pismom, u kojem odjekuje nešto od biblijskog teksta nad kojim se moli. Bog govori zajednici u liturgiji, hermeneutičkom mjestu par excellence onoga što Gospodin govori svojoj Crkvi. Bog govori putem Crkve, koja je majka i učiteljica, putem njezine žive tradicije i njezinih običaja, uključujući i one pučke pobožnosti. Bog nastavlja govoriti putem događaja koji se odvijaju u prostoru i vremenu, pod uvjetom da se može razlučiti značenje. I opet, Bog sa svojim narodom komunicira elementima kozmosa, čije se sámo postojanje odnosi na djelovanje Stvoritelja, i koji je ispunjen prisutnošću Duha Svetoga »koji daje život«. Naposljetku, Bog govori u osobnoj savjesti svakoga čovjeka, koja je »najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, u kojem je on sâm s Bogom, čiji mu glas odjekuje u nutrini« (GS 16). Autentično razlučivanje ne može zanemariti nijedan od ovih komunikacijskih kanala.

62. Razlučivanje u zajednici nije organizacijska tehnika, nego zahtjevna praksa koja kvalificira život i poslanje Crkve življeno u Kristu i Duhu Svetome. Zbog toga se uvijek mora provoditi sa sviješću i željom da budemo okupljeni u imenu Gospodina Isusa (v. Mt 18,20), slušajući glas Duha Svetoga. Kao što je Isus obećao, samo Duh Sveti može voditi Crkvu na putu do punine istine (v. Iv 16,13) i života, koji će biti podijeljen svijetu žednom smisla. Metoda kojom Božji narod živi svoj hod naviještanja i svjedočenja evanđelja, ovdje je ukorijenjen. Stoga je prioritet naučiti prakticirati na svim razinama ono evanđeosko umijeće koje je jeruzalemskoj apostolskoj zajednici omogućilo da zapečati rezultat prvoga sinodalnoga događaja u povijesti Crkve riječima: »Zaključismo Duh Sveti i mi« (Dj 15,28). U tom duhu moramo ponovno razumjeti i preusmjeriti praksu sinodalnog života Crkve u poslanju u konkretnim mjestima, organizacijama i događajima.

63. Konkretne proceduralne mogućnosti, u svojoj raznolikosti, moraju biti u skladu s potrebama temeljne teološke metodologije. Također, na temelju iskustva sinodalnog procesa, moguće je identificirati neke ključne elemente za oblikovanje svakog postupka: a) život osobne i zajedničke molitve, koji uključuje sudjelovanje u euharistiji; b) odgovarajuća osobna i zajednička pripremu, temeljena na slušanju Božje riječi i stvarnosti; c) poštovanje i duboko slušanje svačije riječi; d) potraga za najširim mogućim konsenzusom, ne presjekom (dakle prema dolje), nego preljevom, s ciljem da se istakne ono što najviše »ražaruje srca« (v. Lk 24,32); e) formulacija privole od onih koji provode proces i njezino vraćanje svim sudionicima, koji su odgovorni za potvrdu osjećaju li se prepoznati u toj formulaciji ili ne.

64. Razlučivanje se uvijek odvija s nogama na zemlji, to jest unutar konkretnog konteksta, čiju složenost i posebnosti treba što bolje poznavati. Stoga će se moći imati koristi samo od doprinosa analize različitih ljudskih, društvenih i upravnih znanosti relevantnih za predmetno pitanje. Tehnička i znanstvena osposobljenost nema posljednju riječ – to bi značilo upadanje u tehnokratski zanos – nego »davanje temelja konkretnosti etičkom i duhovnom putu koji slijedi« (LS 15). Stoga će biti potrebno osigurati da može ponuditi svoj doprinos, bez kojeg se ne može, a da ne dobije dominantnu ulogu nad drugim perspektivama.

65. U Crkvi postoji velika raznolikost pristupa razlučivanju i konsolidiranih metodologija. Ova je raznolikost bogatstvo: uz odgovarajuće prilagodbe različitim kontekstima, svi pristupi mogu se pokazati plodonosnima. Zbog općeg dobra, važno je da uđu u srdačan dijalog, bez raspršivanja posebnosti svakoga i bez učvršćivanja njihovih identiteta. Plodnost razgovora u Duhu, koji se pojavio u svim etapama sinodalnog procesa, poziva nas da ovaj poseban oblik crkvenog razlučivanja smatramo pogotovo prikladnim za obnašanje sinodalnosti.

66. U mjesnim Crkvama bitno je ponuditi mogućnosti formacije koje šire i njeguju kulturu razlučivanja, osobito među onima koji imaju odgovorne uloge. Jednako je važno osigurati formaciju pratitelja ili voditelja, čiji se doprinos često pokazuje ključnim u provođenju procesa razlučivanja. U tom smjeru ide i rad Studijske skupine br. 9, koja je posvećena pripremi teoloških kriterija i sinodalnih metodologija za zajedničko razlučivanje proturječnih doktrinarnih, pastoralnih i etičkih pitanja.

Artikulacija procesa odlučivanja

67. »U sinodalnoj Crkvi okupljena je cijela zajednica, u slobodnoj i bogatoj raznolikosti svojih članova, kako bi molila, slušala, analizirala, razgovarala, razlučivala i savjetovala u donošenju pastoralnih odluka koje su najviše u skladu s Božjom voljom« (MTK, br. 68). Više od dubinske analize, ovu izjavu treba provesti. Teško je zamisliti učinkovitiji način promicanja sinodalne Crkve od sudjelovanja svih u procesima donošenja odluka. To se sudjelovanje događa na temelju različitih odgovornosti koje poštuju svakoga člana zajednice i unapređuju njihove sposobnosti i darove s obzirom na zajedničku odluku.

68. Kako bi se olakšala njegova provedba, čini se prikladnim razmišljanje o strukturi procesa donošenja odluka. Potonje obično uključuje etapu razrade ili upute (donošenje odluka, prema engleskoj terminologiji koja se također koristi u drugim jezicima), »kroz zajednički rad razlučivanja, savjetovanja i suradnje« (MTK, br. 69), koja informira i podupire naknadno odlučivanje, koje pripada nadležnom tijelu (primjerice, u biskupiji ili eparhiji na biskupa). Između dviju etapa nema natjecanja ili sukoba, nego svojom artikulacijom pridonose da donesene odluke budu što je moguće više u skladu s Božjom voljom: »Razrada je sinodalna zadaća, odluka je služiteljska odgovornost« (Isto).

69. U mnogim slučajevima važeći zakon već propisuje da je određeno tijelo dužno savjetovati se prije donošenja odluke. Ovo se crkveno savjetovanje ne može ne obaviti, i nadilazi samo slušanje, jer zahtijeva od nas da ne nastavljamo kao da se nije ni dogodilo. Vlast ostaje slobodna s pravnog gledišta, s obzirom na to da savjetodavno mišljenje nije obvezujuće, ali, ako je suglasno, neće od njega odstupiti bez uvjerljivoga razloga (sine praevalenti ratione; CIC, kan. 127, §2,2.). Kad bi to vlast učinila, izolirala bi se iz skupine onih koji su bili konzultirani, čineći štetu vezi koja ih ujedinjuje. U Crkvi se obnašanje vlasti ne sastoji u nametanju proizvoljne volje, nego, kao služba u službi jedinstva Božjeg naroda, predstavlja umjerenu snagu u zajedničkom traženju onoga što Duh zahtijeva.

70. U sinodalnoj Crkvi nadležnost odlučivanja biskupa, biskupskog zbora i rimskog prvosvećenika jest neotuđiva, jer je ukorijenjena u hijerarhijskoj strukturi Crkve koju je utemeljio Krist. Međutim, ono nije bezuvjetno: ne može se zanemariti usmjerenje koje se javlja u procesu savjetovanja kao rezultat ispravnog razlučivanja, osobito ako ga provode suradnička tijela mjesne Crkve. Cilj sinodalnoga crkvenoga razlučivanja nije natjerati biskupe da slušaju glas naroda, podređujući prve drugima, niti ponuditi biskupima sredstvo da već donesene odluke učine prihvatljivima, nego dovesti do zajedničke odluke u poslušnosti Duhu Svetom. Suprotnost između savjetovanja i razmatranja stoga je nedostatna: u Crkvi se razmatranje odvija uz pomoć svih, nikad bez pastoralne vlasti koja odlučuje po svojoj službi. Zbog toga, ponavljajuća formula u CIC-u, koja govori o »samo savjetodavnom glasu« (soluto consultivum), umanjuje vrijednost konzultacija i mora se ispraviti.

71. Na mjesnim je Crkvama da sve više koriste sve mogućnosti davanja života autentično sinodalnim procesima u donošenju odluka, primjerenih specifičnostima različitih konteksta. To je zadatak od velike važnosti i hitnosti, jer o tome uvelike ovisi uspjeh provedbene etape Sinode. Bez konkretnih promjena, vizija sinodalne Crkve neće biti vjerodostojna i to će udaljiti one članove Božjeg naroda koji su snagu i nadu crpili iz sinodalnog puta. To se na još posebniji način odnosi na djelotvorno sudjelovanje žena u razvojnim procesima i u donošenju odluka, kako se traži u mnogim prilozima dobivenim od biskupskih konferencija.

72. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da procesi savjetovanja, razlučivanja zajednice ili sinodalnog donošenja odluka zahtijevaju da oni koji u njima sudjeluju imaju učinkovit pristup svim relevantnim informacijama, kako bi mogli formulirati vlastito mišljenje s dužnim poštovanjem.

Odgovornost je tijela koje vodi proces osigurati da se to dogodi. Zdravi sinodalni procesi donošenja odluka zahtijevaju odgovarajuću razinu transparentnosti. Jednako tako, dobro je naglasiti delikatnost zadatka i osobitu odgovornost onih koji u savjetovanju iznose svoje mišljenje.

Transparentnost, izvještavanje, vrednovanje

73. Sinodalna Crkva treba kulturu i praksu transparentnosti i odgovornosti (accountability, engleski izraz koji se koristi i u drugim jezicima), koji su ključni za promicanje uzajamnog povjerenja potrebnog za zajednički hod i ostvarivanje suodgovornosti za zajedničko poslanje. U Crkvi izvještavanje ne odgovara prvenstveno potrebama društvene i organizacijske naravi. Njegov se temelj prije svega nalazi u naravi Crkve kao otajstva zajedništva.

74. U Novom zavjetu nalazimo prakse izvještavanja u životu prve Crkve, značajno povezane upravo sa čuvanjem pričesti. Tako nam se nameće jedan primjer u Djelima aposolskim: »Pa kad Petar uziđe u Jeruzalem, uzeše mu obrezanici prigovarati: ‘Ušao si’, dobacivahu, ‘k ljudima neobrezanima i jeo s njima!’« (11,2-3). Petar odgovara pričom koja objašnjava razloge njegovih postupaka. Polaganje računa o vlastitoj službi zajednici pripada  najstarijoj tradiciji, još od apostolske Crkve. Kršćanska teologija služenja (upravljanja) nudi okvir unutar kojega treba razumjeti obnašanje vlasti i promišljanje o transparentnosti i odgovornosti.

75. U naše vrijeme zahtjev za transparentnošću i odgovornošću u Crkvi i Crkve pojavio se nakon gubitka vjerodostojnosti zbog financijskih skandala, a prije svega zbog seksualnog i drugog zlostavljanja maloljetnika i ranjivih osoba. Nedostatak transparentnosti i oblika odgovornosti potiče klerikalizam, koji se temelji na implicitnoj pretpostavci da zaređeni službenici ne moraju nikomu polagati račune za izvršavanje ovlasti koje su im dodijeljene.

76. Ako sinodalna Crkva želi biti gostoljubiva, tada odgovornost i transparentnost moraju biti u središtu njezina djelovanja na svim razinama, a ne samo na razini vlasti. Međutim, oni koji imaju autoritet, imaju veću odgovornost u tom pogledu. Transparentnost i odgovornost nisu ograničeni na područje seksualnog i financijskog zlostavljanja. Također se moraju odnositi na pastoralne planove, metode evangelizacije i načine na koje Crkva poštuje dostojanstvo ljudske osobe, primjerice s obzirom na uvjete rada u svojim ustanovama.

77. Ako se praksa izvještavanja nadređenih očuvala tijekom stoljeća, onda se dimenzija odgovornosti autoriteta prema zajednici mora vratiti. Transparentnost mora biti obilježje obnašanja vlasti u Crkvi. Danas se čine potrebnima strukture i oblici redovitoga vrednovanja, na koje se izvršavaju odgovornosti službenika svih vrsta. Vrednovanje, shvaćeno u nemoralističkom smislu, omogućuje službenicima da odmah učine bilo kakve prilagodbe i promiču njihov rast i sposobnost pružanja boljega služenja.

78. Uz poštivanje onoga što je već predviđeno kanonskim normama u pogledu kriterija i kontrolnih mehanizama, na mjesnim je Crkvama, a prije svega na njihovim grupacijama (biskupskim konferencijama i istočnim hijerarhijskim strukturama), izgradnja učinkovitih oblika i postupaka transparentnosti i odgovornosti, prikladnih različitim kontekstima, počevši od građanskog regulatornog okvira, očekivanja društva i stvarne dostupnosti stručnog znanja u tom području. Međutim, čak i tamo gdje su sredstva oskudna, Crkva će raditi na vrednovanju svoga rada i zajedničkog mentaliteta u smjeru transparentnosti i kulture odgovornosti.

79. Konkretno, u oblicima koji odgovaraju različitim kontekstima, čini se potrebnim zajamčiti barem: a) učinkovito funkcioniranje Vijeća za gospodarska pitanja; b) djelotvorno uključivanje Božjeg naroda, osobito najsposobnijih članova, u pastoralno i gospodarsko planiranje; c) pripremanje i objavljivanje (djelotvorna dostupnost) godišnjeg financijskog izvješća, ovjerenog koliko je to moguće od vanjskih revizora, čime se upravljanje imovinom i financijskim sredstvima Crkve i njezinih ustanova čini transparentnima; d) godišnje izvješće o napretku poslanja, koje uključuje prikaz poduzetih inicijativa u pogledu zaštite(zaštite maloljetnika i ranjivih osoba) i promicanja pristupa žena položajima vlasti i njihovog sudjelovanja u procesima donošenja odluka; e) postupke za periodično vrednovanje obavljanja svih službi i uloga unutar Crkve. I u ovom slučaju, to je točka od velike važnosti i hitnosti za vjerodostojnost sinodalnog procesa i njegovu provedbu.

Dio III. – Mjesta

Sinodalni život Crkve u poslanju, odnosi u koje je utkan i putovi koji osiguravaju njegov razvoj, ne mogu nikada zanemariti konkretnost »mjesta«, odnosno konteksta i kulture. Ovaj treći dio nas poziva da prevladamo statičnu viziju mjesta, koja ih poreda po uzastopnim razinama ili stupnjevima (župa, dekanat, biskupija ili eparhija, crkvena pokrajina, biskupska konferencija ili istočna hijerarhijska struktura, univerzalna Crkva) prema modelu piramide. U stvarnosti to nikada nije bilo tako: mreža odnosa i razmjene darova između Crkava uvijek je imala mrežast, a ne linearan oblik, u čijem je svezu jedinstva rimski prvosvećenik trajno i vidljivo počélo i temelj, a katolicitet Crkve nikada se nije poklapao s apstraktnim univerzalizmom. Nadalje, u kontekstu brzo promjenjivoga poimanja prostora, prisiljavanje Crkve na djelovanje unutar čisto prostornih granica, zatvorilo bi je u kobnu nepomičnost i zabrinjavajuću pastoralnu repetitivnost, nesposobnu presresti najdinamičniji dio populacije, posebice mlade ljude. Mjesta se umjesto toga moraju smjestiti u perspektivu uzajamnog prožimanja, a koja će se konkretizirati i u odnosima između Crkava i u njihovim skupinama obdarenim jedinstvom značenja. Služba jedinstva koja pripada rimskom biskupu i biskupskom zboru, u zajedništvu s njima, mora se jednako mjeriti s tim scenarijem, razvijajući odgovarajuće institucionalne oblike njezina obnašanja.

Mjesta po kojima hodamo zajedno

80. »Crkvi Božjoj u Korintu…« (1 Kor 1,2). Navještaj evanđelja, koji budi vjeru u srcima muškaraca i žena, osigurava da se Crkva uspostavi na nekom mjestu. Crkva se ne može razumjeti bez ukorijenjenosti u mjesto i kulturu, i bez odnosâ koji se uspostavljaju između mjesta i kultura. Naglašavanje važnosti mjesta ne znači popuštanje partikularizmu ili relativizmu, nego jačanje konkretnosti u kojoj se, u prostoru i vremenu, oblikuje zajedničko iskustvo prianjanja uz očitovanje Boga koji spašava. Dimenzija mjesta čuva izvorni pluralitet konfiguracija ovog iskustva i njihovu ukorijenjenost u specifične kulturno-povijesne kontekste. Raznolikost liturgijskih, teoloških, duhovnih i disciplinarnih tradicija najočitiji je dokaz koliko ta pluralnost obogaćuje i čini Crkvu lijepom. Zajedništvo Crkava, svaka sa svojom mjesnom konkretnošću, očituje zajedništvo vjernika u jednoj i jedinoj Crkvi, izbjegavajući njezino isparavanje u apstraktni i homogenizirajući univerzalizam.

81. Iskustvo pluralizma kultura i plodnosti susreta i dijaloga među njima, uvjet je života Crkve, a ne prijetnja njezinom katolicitetu. Spasonosna poruka ostaje jedna jedina: »Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac svih, nad svima i po svima i u svima!« (Ef 4,4-6). Ova poruka ima pluralan oblik, izražena u raznolikosti naroda, kultura, tradicija i jezika. Ozbiljno shvaćanje ove pluralnosti oblika izbjegava hegemonističke zahtjeve i rizik svođenja spasonosne poruke na jedno razumijevanje crkvenoga života te liturgijskih, pastoralnih ili moralnih izričaja. Mreža odnosa unutar sinodalne Crkve, vidljiva u razmjeni darova između Crkava i zajamčena jedinstvom biskupskog zbora na čelu s rimskim biskupom, dinamična je zaštita jedinstva koje nikada ne može postati jednoličnost.

82. Sve je to danas pozvano da se bavi društveno-kulturnim uvjetima koji duboko mijenjaju proživljeno iskustvo teritorijalnih korijena. Mjesto se više ne može shvatiti samo u geografskim i prostornim terminima, već podsjeća na pripadnost mreži odnosa i kulturi s dinamičnijim i elastičnijim teritorijalnim usidrenjem negoli u prošlosti. To ne može dovesti u pitanje organizacijske oblike Crkve, koji su strukturirani na temelju drukčijeg koncepta mjesta, te također zahtijeva usvajanje određenih različitih kriterija, očito ne proturječnih, kako bi se utjelovila jedina istina u ljudskim životima.

83. Među čimbenicima te promjene svakako je i fenomen urbanizacije: danas, prvi put u povijesti čovječanstva, većina čovječanstva živi u urbanom, a ne ruralnom kontekstu. Teritorijalna je pripadnost drukčije konfigurirana u urbanom kontekstu, gdje granice između strana imaju očiglednije dogovoran karakter. U velikim velegradovima dovoljno je nekoliko stanica podzemne željeznice da se prijeđu granice ne župe, nego biskupije: putovanje koje mnogi prolaze nekoliko puta u istom danu. Njihov se život obično odvija u različitim crkvenim mjestima.

84. Drugi čimbenik jest povećana čovjekova mobilnost, zbog različitih razloga, unutar globaliziranoga svijeta. Izbjeglice i migranti često tvore žive zajednice, također u pogledu prakticiranja vjere, čineći tako mjesto u kojem se nastanjuju pluralnim. Istodobno održavaju, također zahvaljujući digitalnim sredstvima komunikacije, veze i odnose sa zemljom podrijetla. Stoga doživljavaju višestruku mjesnu, kulturnu i jezičnu pripadnost. Čak i zajednice podrijetla doživljavaju s jedne strane smanjenje svojih članova, do točke nestanka, a s druge strane, širenje njihova odnosnog tkiva na globalnoj razini. Kao što je istaknuto na Prvom zasjedanju, situacija nekih Istočnih katoličkih Crkava jest simbolična u tom smislu: s trenutačnim ritmovima migracijskih tokova, njihovi članovi u dijaspori mogli bi postati brojniji od onih koji žive na kanonskim područjima (v. SI 6c). U svakom slučaju, postajat će sve više anakrono definirati njihovo mjesto u čisto geografskom smislu, čime će se baviti Studijska skupina br. 1.

85. Na kraju, ne možemo zanemariti širenje kulture digitalnog okruženja, posebice među mladima. Radikalno utječe na doživljaj i poimanje prostora i vremena, kao i na način doživljavanja aktivnosti svih vrsta, komunikacije i odnosa, pa čak i vjere. Nije slučajno da Prvo zasjedanje kaže da »digitalna kultura nije toliko zasebno područje poslanja, koliko ključna dimenzija svjedočanstva Crkve« (SI 17b). Tom izazovu posvećen je rad treće od deset studijskih skupina.

86. Ta dinamika društva i kulture traži od Crkve da se vrati razmišljanju o značenju svoje mjesne dimenzije, s obzirom na dobro poslanja. Ne zaboravljajući da se život uvijek odvija u fizičkim kontekstima i u konkretnim kulturama, koje nikada ne možemo zanemariti, trebamo se odmaknuti od isključivo prostorne interpretacije mjesta: mjesta, uključujući i iznad svega ona crkvena, nisu samo prostori, već i područja i mreže u kojima se mogu razvijati odnosi, nudeći tako ljudima priliku za ukorijenjenost i temelj za misiju koju će nastaviti ma gdje se odvijao njihov život. Sinodalno obraćenje umova i srdaca mora biti popraćeno sinodalnom reformom crkvenih mjesta, pozvanih da budu putovi na kojima treba zajedno hoditi. To ne znači ograničiti pastoralno djelovanje na izborna članstva, koja moraju biti u mogućnosti susresti svakog muškarca i svaku ženu.

87. Ta se reforma mora provoditi na temelju shvaćanja Crkve kao svetog Božjeg naroda, koje se ističe u zajedništvu Crkava (communio Ecclesiarum). Naše nam je iskustvo pokazalo da započinjanje sinodalnoga procesa od mjesnih Crkava ne ugrožava jedinstvo cijele Crkve, nego izražava raznolikost i univerzalnost Božjeg naroda (v. LG 22), niti dovodi u pitanje obnašanje službe jedinstva rimskog biskupa, nego ga pojačava. Ne smijemo misliti na Crkvu polazeći od njezinih institucija, nego se one, pa i one najvažnije, moraju promišljati u logici službe poslanja.

88. Zbog službe rimskog biskupa kao vidljivoga počéla jedinstva cijele Crkve i svakog biskupa kao vidljivog počéla jedinstva u svojoj Crkvi, Koncil je mogao reći da je Crkva, otajstveno tijelo Kristovo, također tijelo Crkava, u kojem i iz kojeg postoji jedna i jedina Katolička Crkva (v. LG 23). To je tijelo podijeljeno: a) na pojedine Crkve kao dijelove Božjeg naroda, od kojih je svaka povjerena biskupu; b) u skupinama Crkava, gdje su instance zajedništva predstavljene prije svega hijerarhijskim tijelima; c) u cijeloj Crkvi (Ecclesia tota), gdje Crkvu kao zajedništvo Crkava izražava biskupski zbor okupljen oko rimskog biskupa u biskupijskom (cum Petro) i hijerarhijskom (sub Petro) zajedništvu. Reforma crkvenih institucija može samo slijediti ovo uredno oblikovanje Crkve.

Mjesne Crkve u jednoj i jedinoj Katoličkoj Crkvi

89. Mjesna je Crkva, u svojoj formi, mjesto u kojem možemo najneposrednije doživjeti sinodalno poslanje cijele Crkve. Prilozi biskupskih konferencija govore o župama, temeljnim zajednicama i malim zajednicama kao područjima zajedništva i sudjelovanja u poslanju. Kako su rekli župnici okupljeni u Sacrofanu: »Članovi župa jesu i postaju Isusovi misionarski učenici okupljeni u njegovo ime na molitvu i slavljenje, služenje i svjedočanstvo u vremenima radosti i boli, nade i borbe«. Bog je na djelu u ovim crkvenim stvarnostima. U isto vrijeme, svjesni smo da moramo učiniti više kako bismo iskoristili veliku važnost župe, shvaćene kao zajednice zajednica, u službi kreativnosti poslanja.

90. Danas se mjesne Crkve sastoje i od udruživanja i zajednica koje su drevni i novi izrazi kršćanskog života. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života osobito pridonose životu mjesnih Crkava i živosti misionarskog djelovanja. Isto vrijedi i za laičke udruge, crkvene pokrete i nove zajednice. Pripadnost Crkvi danas se izražava sve većim brojem oblika koji se ne odnose na geografski definirane temelje, nego na asocijativne veze. Tu raznolikost oblika treba promicati, uvijek imajući na umu misionarsku perspektivu i crkveno razlučivanje onoga što Gospodin traži u svakom pojedinom kontekstu. Poticanje te mnogostruke raznolikosti i brige za veze jedinstva, posebna je nadležnost dijecezanskog ili eparhijskog biskupa. Studijskoj skupini br. 6 povjeren je zadatak dubljeg ispitivanja ovih pogleda.

91. Kao i već u prethodnim etapama sinodalnoga procesa, ali i prigodom savjetovanja u pogledu izrade ovog Instrumentuma laborisa, mnogi primljeni doprinosi smatraju različite vrste vijeća (župna, zonska, biskupijska ili eparhijska) ključnim instrumentima za planiranje, organizaciju, izvođenje i vrednovanje pastoralnih aktivnosti, te ukazaju na potrebu njihova unapređenja. Zapravo, to su strukture koje su već predviđene važećim Zakonikom. S odgovarajućim prilagodbama mogli bi se pokazati još prikladnijima za davanje konkretnog oblika nekim vidovima sinodalnog stila: mogu postati subjekti procesa crkvenog razlučivanja i procesa sinodalnog odlučivanja, te mjesta za praksu izvješćivanja i vrednovanja onih koji imaju uloge vlasti, ne zaboravljajući da će zauzvrat morati odgovarati za način na koji izvršavaju svoje zadatke. To je stoga jedno od najperspektivnijih područja djelovanja za brzu provedbu sinodalnih smjernica, što brzo dovodi do vidljivih promjena.

92. Da bi se nastavilo u tom smjeru, mnogi prilozi naglašavaju potrebu interveniranja u profil i metode funkcioniranja ovih tijela. Među najvažnijim vidovima na koje treba obratiti pozornost jest metoda imenovanja članova, s ciljem da njihov sastav odražava sastav referentne zajednice (župe ili biskupije/eparhije), kako bi se vjerodostojno pridonijelo promicanju kulture transparentnosti i izvještaja. Stoga je potrebno da većina članova ne bude imenovana od autoriteta (biskup ili župnik), nego da bude određena na drugi način, koji učinkovito izražava stvarnost zajednice ili mjesne Crkve.

93. Jednaku pozornost zahtijeva i sastav ovih tijela, kako bi se potaknulo veće uključivanje žena, mladih i onih koji žive u uvjetima siromaštva ili marginalizacije. Nadalje, kao što je također istaknuto na Prvom zasjedanju, od temeljne je važnosti da ta tijela uključuju muškarce i žene predane svjedočenju vjere u uobičajenim životnim stvarnostima i društvenoj dinamici, s priznatim apostolskim i misionarskim raspoloženjem (v. SI 18d), a ne samo osobe uključene u organiziranje života i služenja unutar zajednice. Na taj će način crkveno razlučivanje, koje provode ova tijela, imati koristi od veće otvorenosti, sposobnosti analiziranja stvarnosti i pluraliteta perspektiva. Naposljetku, mnogi doprinosi ističu mogućnost da se ona vijeća čije je osnivanje diskrecijsko prema trenutačno važećem zakonu, proglase obveznima.

94. Neke biskupske konferencije također dijele iskustva reforme i dobrih praksi koje su već u tijeku, kao što je stvaranje mreže pastoralnih vijeća na razini temeljnih zajednica, župa i područja, sve do biskupijskog pastoralnog vijeća. Kao model savjetovanja i slušanja predlaže se održavanje crkvenih skupština na svim razinama, nastojeći ne ograničiti savjetovanje unutar Katoličke Crkve, nego se otvoriti doprinosu drugih Crkava i crkvenih zajednica, te drugih religija prisutnih na teritoriju i u društvu, s kojima zajedno hoda kršćanska zajednica.

Veze koje oblikuju jedinstvo Crkve

95. Obzor zajedništva razmjene darova, objašnjen u prvom dijelu, čini poticajan kriterij odnosa između Crkava te kombinira naglasak na vezama koje oblikuju jedinstvo Crkve s vrednovanjem posebnosti povezanih s kontekstom u kojem svaka mjesna Crkva živi, sa svojom poviješću i tradicijom. Usvajanje sinodalnog stila omogućuje nam da ne mislimo da se u svakom pitanju sve Crkve moraju nužno kretati istim tempom. Naprotiv, razlike u tempu mogu se vrednovati kao izraz zakonite različitosti i kao prilika za razmjenu darova i međusobno bogaćenje. Kako bi se ostvario, ovaj obzor treba biti utjelovljen u konkretnim strukturama i praksama. Odgovarajući na pitanje: »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?« zahtijeva njihovo identificiranje i promicanje.

96. Istočne hijerarhijske strukture i biskupske konferencije temeljno su sredstvo za stvaranje veza i razmjenu iskustava između Crkava, kao i za decentralizaciju upravljanja i pastoralnog planiranja. »Drugi vatikanski koncil ustvrdio je da, slično kao drevne patrijarhalne Crkve, biskupske konferencije mogu ‘mnogostruko i plodno pripomoći konkretnoj primjeni kolegijalnog duha’ (LG 23). Ali ta se želja nije potpuno ostvarila, budući da pravni položaj biskupskih konferencija kojim bi ih se promatralo kao nositelje konkretnih značajki, uključujući također određeni autentičan doktrinaran autoritet, nije još uvijek dovoljno razrađen i pojašnjen« (EG 32). Traženje načina da budemo sinodalna Crkva u poslanju, zahtijeva rješavanje ovog pitanja.

97. Polazeći od onoga što je proizašlo tijekom sinodalnoga procesa, ima se za cilj: a) priznati biskupske konferencije kao crkvene subjekte obdarene doktrinarnim autoritetom, preuzimajući socio-kulturnu raznolikost unutar okvira mnogostrane Crkve i potičući vrednovanje liturgijskih, disciplinarnih, teoloških i duhovno prikladnih različitih društveno-kulturnih konteksta; b) nastaviti s vrednovanjem proživljenog iskustva djelovanja biskupskih konferencija i istočnih hijerarhijskih struktura, odnosa između episkopata i Svete Stolice, kako bi se utvrdile konkretne reforme koje treba provesti; pohodi Ad limina, koje pripadaju u djelokrug Studijske skupine br. 7, mogu predstavljati zgodnu priliku za ovu procjenu; c) osigurati da sve biskupije ili eparhije budu dodijeljene jednoj crkvenoj pokrajini i biskupskoj konferenciji ili istočnoj hijerarhijskoj strukturi (v. CD 40).

98. Iskustvo kontinentalnih skupština bila je novost prve etape sinodalnog procesa, dajući koherentniju provedbu koncilskoj naznaci ozbiljnog shvaćanja posebnosti »svakog velikog socio-kulturnog teritorija« u potrazi za »dubljom prilagodbom u cijelo područje kršćanskog života« (AG 22). Ovo iskustvo, kao i put Crkava nekih regija, otvara pitanje oblikovanja sinodalnog i kolegijalnog dinamizma odgovarajućim institucionalnim izrazima, primjerice crkvene skupštine i biskupske konferencije kojima su povjerene koordinirane zadaće razrade i donošenja odluka, bilo u kontinentalnom bilo u regionalnom kontekstu. Također se mogu primijeniti metode razlučivanja koje uključuju različitost crkvenih entiteta u sastavljanju dokumenata i u procesima donošenja odluka. Nadalje, predlaže se da se za razlučivanje mogu osigurati prostori za slušanje i dijalog s civilnim institucijama, predstavnicima drugih religija, nekatoličkim organizacijama i društvom općenito, u oblicima primjerenim različitosti konteksta.

99. Želja da se mjesni sinodalni dijalog ne prekine, nego da se nastavi tijekom vremena i potreba za učinkovitom inkulturacijom vjere u značajnim teritorijalnim područjima, potiče na novo vrednovanje institucije mjesnih, provincijalnih i plenarnih sabora čija su periodična slavlja bila obveza u velikom dijelu povijesti Crkve. Na temelju iskustva stečenog na sinodalnom putu, možemo razmišljati o oblicima koji oblikuju samo skupštinu biskupa i crkvenu skupštinu koja se sastoji i od drugih vjernika (svećenika, đakona, Bogu posvećenih muškaraca i žena, laika i laikinja), delegiranih od vijećničkih pastoralnih ureda uključenih u biskupiju ili eparhiju, ili na drugi način određenih da odražavaju različitost Crkve u regiji. U tom smislu treba reformirati postupak priznavanja zaključaka mjesnih sabora, kako bi se potaklo njihovo pravovremeno objavljivanje.

Služba jedinstva rimskog biskupa

100. Odgovor na pitanje: »Kako biti sinodalna Crkva u poslanju?« također zahtijeva preispitivanje dinamike koja ujedinjuje sinodalnost, kolegijalnost i prvenstvo, kako bi se moglo ojačati odnose između institucija u kojima sinodalnost nalazi konkretan izraz.

101. Sinodalan proces pokazao je istinitost koncilske tvrdnje da »su u crkvenom zajedništvu zakonito prisutne partikularne Crkve, koje raspolažu vlastitim predajama, dok ostaje netaknut primat Petrove Stolice koja predsjeda sveukupnom skupu ljubavi, štiti zakonite različitosti, te ujedno bdije nad time da ono što je partikularno ne samo da ne šteti jedinstvu nego mu, štoviše, služi« (LG 13). Snagom ove službe rimski biskup je, kao vidljivo počélo jedinstva cijele Crkve (v. LG 23), jamac sinodalnosti: na njemu je da cijelu Crkvu pozove na sinodalno djelovanje, sazivanje, predsjedanje i potvrđivanje rezultata biskupskih sinoda; njegova bi briga trebala biti da Crkva raste u sinodalnom stilu i obliku.

102. Promišljanje o oblicima obnašanja Petrove službe mora se voditi i iz perspektive »zdrave decentralizacije« (EG 16), koju potiče papa Franjo i zahtijevaju mnoge biskupske konferencije. U formulaciji koju je dala apostolska konstitucija Praedicate evangelium, to podrazumijeva »prepuštanje nadležnosti biskupima da u vršenju ‘njihovog vlastitog učiteljskog mjesta’ i pastira rješavaju pitanja koja dobro poznaju i koja ne utječu na crkveno jedinstvo nauka, discipline i zajedništva, uvijek djelujući u onom duhu suodgovornosti koji je plod i izraz posebnog mysterium communionis koje je Crkva« (PE II, 2).

103. Kako bismo krenuli u tom smjeru, mogli bismo nastaviti u skladu s nedavnim motuproprijem Competentias quasdam decernere (15. veljače 2022.), koji dodjeljuje »određene nadležnosti, u vezi s odredbama zakonika čiji je cilj jamčiti jedinstvo discipline sveopće Crkve, izvršne vlasti Crkava i mjesnih crkvenih ustanova« na temelju »crkvene dinamike zajedništva« (Predgovor).

104. Nadalje, čak i razrada kanonske norme može biti mjesto za provođenje sinodalnog stila. Normativno djelovanje nije ograničeno na obnašanje ovlasti priznate od autoriteta, nego se mora smatrati pravim crkvenim razlučivanjem. Čak i ako sama uživa sve prerogative za zakonodavstvo, pritom bi vlast mogla i trebala djelovati sinodalnom metodom, kako bi objavila normu koja je rezultat osluškivanja u Duhu potrebe za pravdom.

105. Spomenuta apostolska konstitucija Praedicate evangelium oblikovala je službu koju Rimska kurija pruža rimskom biskupu i biskupskom zboru u sinodalnom smislu i u smislu poslanja. U logici transparentnosti i izvještavanja, oblici povremenog vrednovanja svog rada moraju biti povjereni neovisnom tijelu (primjerice, može biti Vijeće kardinala i/ili Vijeće biskupa koje bira Sinoda). Studijska skupina br. 8 posvećena je ulozi papinskih predstavnika u sinodalnoj perspektivi poslanja i metodama vrednovanja njihova rada.

106. Ista skupština u listopadu 2023. godine ukazala je na potrebu da se nastavi s procjenom plodova Prvog zasjedanja (v. SI 20j), procjenom koja ne može zanemariti razvoj utisnut apostolskom konstitucijom Episcopalis communio, koja pretvara Sinodu iz specifičnog događaja u crkveni proces koji se proteže u prostoru i vremenu. Među mjestima prakticiranja sinodalnosti i kolegijalnosti na razini cijele Crkve, svakako se ističe biskupska sinoda. Utemeljena od svetog Pavla VI. kao skupština biskupa sazvana da sudjeluje, putem sabora, u brizi rimskog prvosvećenika za cijelu Crkvu, sada je, u obliku postupnog procesa, kontekst u kojem se ostvaruje i može potaknuti dinamičan odnos između sinodalnosti, kolegijalnosti i primata. Cijeli sveti Božji narod, biskupi kojima su povjereni njihovi pojedinačni udjeli i rimski biskup, kao počélo jedinstva Crkve, u potpunosti sudjeluju u sinodalnom procesu, svatko prema svojoj službi. To sudjelovanje očituje sinodalna skupština okupljena oko rimskog biskupa, koja svojim sastavom pokazuje raznolikost i univerzalnost Crkve kao »sakramenta jedinstva«, to jest »svetog naroda okupljenog i uređenog pod vodstvom biskupa« (SC 26).

107. Među najznačajnijim plodovima Sinode 2021. – 2024. intenzitet je ekumenskog zamaha i obećanja, koji je izdvajaju. Također bi moglo biti korisno obratiti se na pitanje obnašanja Petrove službe u tom svjetlu, kako bi se ona mogla otvoriti »novoj situaciji« (UUS 95). Najnoviji dokument Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana Rimski biskup. Primat i sinodalnost u ekumenskim dijalozima i u odgovorima na encikliku »Ut unum sint«,nudi ideje za daljnje proučavanje. Tema pripada u djelokrug Studijske skupine br. 10, koja je posvećena prihvaćanju plodova ekumenskog puta u crkvenim praksama.

108. Bogatstvo koje predstavlja sudjelovanje, moglo bi biti Vijeće kardinala i/ili Vijeće na prvom zasjedanju bratskih delegata koji dolaze iz drugih Crkava i crkvenih zajednica, poziva nas da rastemo u pozornosti kako se sinodalnost ostvaruje u našim ekumenskim partnerima, kako na Istoku tako i na Zapadu. Ekumenski dijalog temeljan je za razvoj razumijevanja sinodalnosti i jedinstva Crkve. Ali prije svega, tjera nas da zamislimo autentične ekumenske sinodalne prakse, uključujući oblike savjetovanja i razlučivanja o pitanjima od zajedničkog i žurnog interesa. U korijenu te mogućnosti jest to da smo ujedinjeni u jednom krštenju, iz kojeg proizlazi identitet Božjeg naroda i dinamizam zajedništva, sudjelovanja i poslanja.

Zaključak

Sinodalna Crkva u svijetu

109. U ovom svijetu sve je povezano i obilježeno željom za drugima, koja nikada ne prestaje. Sve je poziv prema odnosu i svjedočanstvo nesamodovoljnosti. Cio je svijet, promatran pogledom formiranom kršćanskom objavom, sakramentalan znak prisutnosti koja ga nadilazi i oživljava, vodeći ga do susreta s Bogom, koji će se konačno ostvariti u druželjubivosti razlika, koje će naći puninu u eshatološkoj gozbi koju je Bog pripremio na svojoj gori.

110. Preobražena navještajem uskrsnuća, Crkva nastoji postati mjesto gdje se udiše i živi Izaijina vizija, kako bi bila »utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji; skrovište od pljuska i od žege zaklon« (Iz 25,4). Na taj način otvara svoje srce Kraljevstvu. Kada se članovi Crkve prepuste da ih Duh Gospodnji vodi prema obzorima koje prije nisu vidjeli, tada doživljavaju neizmjernu radost. U svojoj ljepoti, poniznosti i jednostavnosti, ovo je neprekidno obraćenje stila Crkve na koje nas sinodalan proces poziva.

111. Enciklika Fratelli tutti predstavlja nam poziv da se prepoznamo kao sestre i braća u uskrslom Kristu, predlažući to ne kao status, nego kao stil života. Enciklika naglašuje suprotnost između vremena u kojem živimo i vizije druženja koju je Bog pripremio. Veo, pokrivač i suze našega vremena, rezultat su rastuće međusobne izolacije, rastućeg nasilja i polarizacije našega svijeta, te iskorijenjenosti iz izvora života. Ovaj Instrumentum laboris propituje nas i ispituje kako biti sinodalna Crkva u poslanju; kako se uključiti u duboko slušanje i dijalog; kako biti suodgovoran u svjetlu dinamike našeg osobnog i zajedničkog krsnog poziva; kako preobraziti strukture i procese tako da svatko može sudjelovati i dijeliti karizme koje Duh izlijeva na svakoga za zajedničku korist; kako obnašati moć i vlast kao službu. Svako od ovih pitanja služenje je Crkvi, a njezinim djelovanjem i mogućnost liječenja najdubljih rana našega vremena.

112. Prorok Izaija završava svoje proročanstvo pjesmom hvale koja se ponavlja u zboru: »Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu« (Iz 25,9). Kao narod Božji, ujedinimo se u ovoj slavi, dok kao hodočasnici nade nastavljamo napredovati sinodalnim putom prema onima koji još očekuju navještaj Radosne vijesti spasenja!

[1] Osim ako nije drukčije naznačeno ili ako je jasno iz konteksta da to nije slučaj, u tekstu Instrumentum laboris pojam Crkva označuje »jednu i jedinu Katoličku Crkvu« (LG 23), dok množina Crkve ukazuje na mjesne Crkve u kojima i iz kojih postoji.

[2] Ovdje, kao i dalje, citati iz biskupskih konferencija i njihovih kontinentalnih skupina potječu iz sažetaka poslanih Generalnom tajništvu Sinode na kraju savjetovanja mjesnih Crkava koje se održalo između kraja 2023. i prve polovice 2024. godine.

[3] Podijelilo ga je Generalno tajništvo Sinode 11. prosinca 2023. i dostupno je na mrežnoj stranici www.synod.va.

[4] U tom vidu v. dokument Kako biti sinodalna crkva u poslanju? Pet perspektiva za teološko produbljivanje s obzirom na Drugo zasjedanje XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode, koje je objavilo Glavno tajništvo Sinode 14. ožujka 2024. i koji je dostupan na mrežnoj stranici www.synod.va.

[5] U tom vidu, v. dokument Studijske skupine o pitanjima koja su se pojavila na Prvom zasjedanju XVI. redovite opće skupštine Biskupske sinode kako bi se dublje istražila u suradnji s dikasterijima Rimske kurije. Nacrt rada, objavljen 14. ožujka 2024. i dostupan na mrežnoj stranici www.synod.va.am

[6] Teme koje se pojavljuju u Sažetom izvješću Prvog zasjedanja i koje su povjerene desetorima studijskim skupinama su:

1. Neki aspekti odnosa između Istočnih katoličkih Crkava i Latinske Crkve (SI 6);

2. Slušanje vapaja siromaha (SI 4 i 16);

3. Poslanje u digitalnom okruženju (SI 17);

4. Revizija Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis u misionarskoj sinodalnoj perspektivi (SI 11);

5. Neka teološka i kanonska pitanja oko posebnih službenih oblika (SI 8 i 9);

6. Revizija, sa sinodalne i misionarske perspektive, dokumenata koji uređuju odnose među biskupima,

vjerskim, crkvenim zajednicama (SI 10);

7. Neki aspekti osobe i službe biskupa (osobito: kriteriji odabira kandidata, sudbena služba biskupa, narav i vođenje pohoda Ad limina apostolorum) u misijskoj sinodalnoj perspektivi (SI 12 i 13);

8. Uloga papinskih predstavnika u misionarskoj sinodalnoj perspektivi (SI 13);

9. Teološki kriteriji i sinodalne metodologije za zajedničko razlučivanje doktrinarnih, pastoralnih i drugih pitanja etičkih kontroverzi (SI 15);

10. Primanje plodova ekumenskoga puta među Božjim narodom (SI 7).

[7] Pojam sinoda u tradicijama Istočne i Zapadne Crkve odnosi se na ustanove i događaje koji su tijekom vremena poprimili različite oblike, uključujući mnoštvo subjekata. U svojoj raznolikosti, svi su ti oblici ujedinjeni okupljanjem radi dijaloga, razlučivanja i odlučivanja.

KRATICE

AG Drugi vatikanski koncil, Dekr. Ad gentes (7. prosinca 1965.)
BK Biskupska konferencija / biskupske konferencije
CD Drugi vatikanski koncil, Dekr. Christus Dominus (28. listopada 1965.)
CIC Codex iuris canonici (25. siječnja 1983.)
MTK Međunarodna teološka komisija, Sinodalnost u životu i poslanju Crkve
(2. ožujka 2018.)
DKE Generalno tajništvo Sinode, Radni dokument za kontinentalnu etapu
(27. listopada 2022.)
DV Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei verbum (18. studenoga 1965.)
EG FRANJO, Ap. pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.)
FABK Federacija Azijske biskupske konferencije
GS Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes (7. prosinca 1965.)
LG Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium (21. studenoga 1964.)
LS FRANJO, Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.)
PE FRANJO, Ap. konst. Praedicate evangelium (19. ožujka 2022.)
SI XVI. opća redovita skupština Biskupske sinode, Sažeto izvješće
(28. listopada 2023.)
SC Drugi vatikanski koncil, Kost. Sacrosanctum concilium (4. prosinca 1963.)
UR Drugi vatikanski koncil, Dekr. Unitatis redintegratio (21. studenoga 1964.)
UUS SV. IVAN PAVAO II., Enc. Ut unum sint (25. svibnja 1995.)