U niz čudotvornih i čudesnih raspela na prostoru jadranske Hrvatske ubrajamo dva mala raspela s otoka Hvara. Jedno se nalazi u gradu Hvara, a naziva se Sv. Križić; drugo je u Vrboskoj, a naziva se Sv. Križ. I jedno i drugo dio su hvarske pasionske baštine i tiču se povijesnih previranja na otoku Hvaru.
Sv. Križić – 6. veljače 1510.
U našoj je historiografiji bilo pisaca koji su smatrali da se ne može znanstvenom ozbiljnošću pristupiti povijesnim vrelima o hvarskom Sv. Križiću, odnosno da čudo treba smatrati legendom koja je nastala iz probitačnog kazivanja hvarskog klera. Takav je stav najočitiji u radu povjesničarke Nade Klaić. Glede drugih autora, može se reći da je u kontekstu socijalističke reinterpretacije hvarskog pučkog ustanka i lika Matija Ivanića bilo razumljivo ne smatrati autentičnim vrela o Sv. Križiću ili ih zaobilaziti.
O čudesnom događaju koji se zbio u Hvaru 6. veljače 1510. g. postoje svjedočanstva očevidaca. Do nas su došli prijepisi. Kad ih se usporedi, dobiva se ujednačena priča. Da bi se razumjelo kontekst u kojem se dogodilo čudo – ma kako ga shvaćali – trebamo se pozabaviti povodom i uzrocima ustanka hvarskih pučana. Od 1334. g. puk je formalno bio isključen iz upravljanja hvarskom općinom, a sukobe pučana i plemića nalazimo kroz cijelo 15. st. Povijesna vrela pokazuju da ih uvijek prati borba puka za ravnopravno sudjelovanje u vlasti. Događanje u veljači 1510. ima svoj prvi korak krajem 1509. g. kad je postignut dogovor pučkih vođa da će poubijati plemiće. Dogovor je osnažen zakletvom u kući nadstojnika hvarskog arsenala Nikole Bevilaque, a predvodnici pučana bili su hvarski kanonik Matij Lukanić, rodom iz Vrisnika, i Nikola Bevilaqua, koji će ubrzo stradati prilikom sječe drva. Ostvarenje dogovora nije odmah uslijedilo. Svojevrsni građanski rat na Hvaru počinje tek u svibnju 1510. i završava u listopadu 1514. U velikoj studiji Andra Gabelića Ustanak hvarskih pučana iz 1988., koja je oslonjena na novootkrivene izvore, mogu se iščitavati stotine stranica o tom zanimljivom dijelu naše prošlosti. Kad je riječ o Sv. Križiću, onda je zasigurno najbolju ocjenu dao dr. Joško Kovačić: Događaj sa Sv. Križićem u veljači 1510. g. može se nazvati hvarskim pučkim ‘predustankom’. Ustanak je, znamo, Venecija krvavo ugušila u listopadu 1514., ali je i nadalje tinjala napetost u odnosima pučana i plemića, što je prijetilo novim sukobom.
Kad se zapisana kazivanja o hvarskom čudu promotre pod vidom odnosa ljudi prema zbivanjima u veljači 1510., onda dobivamo klasičnu sliku koja ukazuje na utjecaj flagelantskih pobožnosti u Hvaru. Za Lukanića se navodi da najprije sumnja u moguću prijevaru, potom ga nalazimo kako se udara lancima, čupa bradu i završava u ludilu. Poštovanje i pobožnost prema tragovima čuda bila je posvuda vidljiva. Vičući se zaziva milosrđe, mnogi su zbunjeni, prestrašeni, čuje se plač, mnoštvo nosi crne zastave, bičuju se čak i djeca, nose omče oko vrata, idu u procesijama bosi, itd. Stanje ravno histeriji.
Kako je čudesno događanje teklo, pročitajte iz dijela svjedočanstva preuzetog iz Zbirke spisa koji se tiču čudotvornog Križića katedralne Crkve u Hvaru.
Pošto je bila skovana urota uz zakletvu nad križem, kako sam već gore pričao, u Hvaru su se zbila čudesa što je izazvalo opće uzbuđenje i strah; zemlja se potresla tri puta, srušilo se pola krova crkve blažene djevice Anuncijate pokraj koje je stanovao kanonik Lukanić, kapelan rečene crkve.
U kući Bevilaquinih (o, Bože!) bilo je primijećeno da iz rečenog raspela curi krv kap po kap ispod trnove krune odozgo niz lice i usta tako da je bio poškropljen i zid na kome je visjelo raspelo u sobi Tome, sina rečenog Bevilaque. Bio je dan sv. Doroteje, 6. veljače godine Kristove 1510., oko devetnaestog sata, dan misteriozan, tjeskoban i mračan (bila je srijeda), koji je strašnom i neobičnom kišom prijetio potpunim razaranjem. Jedna mlada građanka, kćerka istog Tome, bila je prva koja je primijetila upravo u času kad je htjela očistiti i obrisati prašinu i skinuti sa zida raspelo. Ostala je preneražena kada je ugledala krv na svom dlanu. Ona metnu raspelo na plahtu koju je upravo bila oprala i izglačala. Zatim ga ponovno podigne vičući i dozivajući majku i starog djeda pošto je opazila da je plahta okrvavljena. Zbog toga svi su bili smeteni, a osobito stari admiral. Zbog mraka, pri svjetlu jedne svjetiljke i zapaljene baklje ispitivali su da li je to krv ili se možda radi o otapanju boje drva, jer je to bilo staro raspelo i ponešto zadimljeno. Kada se pojavio prijatelj svećenik Lukanić, koji je odmah bio pozvan da dođe, ostadoše svi iznenađeni i zapanjeni. On je ipak bio sumnjičav misleći da su mu to lukavo podmetnuli, zato metne raspelo pod halju pokrivši ga rupčićem. Raspelo je bilo ponešto pocrnjelo od dima, još dok je visjelo na spomenutom zidu. Sa sobom je poveo i one iz obitelji Bevilaqua u svoju kuću, gdje je dao pozvati zbog navedenog razloga meštra Stjepana Vitaljića, slikara koji kao vještak u svom zvanju, nakon pomnjiva ispitivanja, posvjedoči da se zaista radi o krvi.
Saznavši to spomenuti kanonik Lukanić odnese ga odmah u katedralu sv. Stjepana uz pratnju mnoštva koje se na tu vijest bilo sakupilo. Stigavši tamo metne ga na veliki oltar i naredi da zvone sva zvona. Na taj glas začas se ispuni crkva domaćim i stranim ljudima. Došao i gospodin Bernardin Zane, kojemu je već bio istekao rok dužnosti kneza i providura, onako kako se u kući našao, prišao je k oltaru i pregledavajući raspelo vidje ispod trna krune kako kapa krv, zatim poče da je upija pamukom, koji se odmah natopio krvlju, a onda uze jedan mali rupčić od ondje prisutnog Petra Sagettija iz Brescie, njegova pobočnika, ali se i taj rupčić sav natopio krvlju. (…)
Nakon toga raspelo je bilo spremljeno u tabernakul, a zatim se pjevala svečana večernjica. Raspelo je bilo postavljeno u škrinjicu u Gospinoj kapeli gdje je bilo zapaljeno mnoštvo svijeća.
Sljedećeg jutra, tj. 7. istog mjeseca bila je održana svečana procesija u kojoj se pod baldakinom nosilo čudotvorno raspelo. To je izazvalo jecanje i plač. (…)
U nedjelju koja je neposredno slijedila, tj. 10. rečenog mjeseca, ponovljena je svečana procesija s raspelom pod baldakinom. Tom je prilikom nagrnulo mnoštvo vjernika ne samo iz grada već iz cijelog otoka. Sve je to izmamilo suze stanovnika i potaklo na pokorne čine. U znak pokore nosili su konope i omče oko vrata. Za veliko mnoštvo koje nije moglo stati u crkvu služena je misa na trgu gdje se dala obavijest o čudu. Kanonik Lukanić, priznavajući otvoreno da je on začetnik svoga zla, propovijedao je puku zaklinjući ga da ostavi plemstvo u njihovu položaju i govoreći, da će svaka nesreća završiti s njegovim život. Ovih burnih dana odlazio je do crkve sv. Anuncijate i ostajući tamo iznad vratiju više sati bičevao se i čupao sebi bradu pred narodom koji se sakupio na ulici. Kome nije bilo to moguće, promatrao je to s balkona i krovova kuća. Svi su iskazivali čine kajanja. Budući da ovaj kanonik nije ništa jeo sve ovo vrijeme, poludio je i umro 16. dana mjeseca veljače, u subotu.
Osim toga ovih se dana moglo vidjeti jedino kako ljudi čine pokoru u kući, na ulici, na brdima i čak na trgu kajući se javno. Čak su se i djeca gola i bosa bičevala i bježala sve do brda Sv. Nikole, vičući i zazivajući milosrđe Božje bojeći se da bi ovo čudo mogli biti predznak drugog velikog krvoprolića.
U kazivanju Pavla Paladinija, koje se odnosi na događaj od 6. veljače 1510., nalazi se slijedeće:
Toliko je čudo utjecalo na domaće i strance, da nije bilo čovjeka koji nije očekivao neko veliko zlo, pa su počeli u skupinama činiti tajno i javno toliku pokoru, da se ni po čemu nije vidjelo da je doba karnevala, već su se ljudi goli bičevali na trgu i na ovim brdima pokrivši lica. Nije bilo nikoga tko to nije smatrao znakom neke velike propasti i istrebljenja ovog nesretnog otoka. Dječaci od sedam, osam i deset godina bičevahu se goli na ovom trgu i mnogi od njih zaustavivši se s obiljem suza okrećući lice i oči prema nebu, bez stida i obzira da će ih vidjeti mnogi plemići i razne druge osobe. Kao da gledaju Gospu majku Kristovu ovi dječaci govorahu: Zašto si se rasrdio? Što smo ti učinili? Molimo te u svojoj jednostavnosti nemoj se srditi. Govorili su ove jednostavne riječi misleći da ih nitko ne čuje. Rečeni dječaci odoše u žurbi bičujući se sve do sv. Nikole Gornjeg goli i bosi. Ništa drugo se nije radilo za vrijeme čitavog karnevala.
Čudo u zapisniku prve apostolske vizitacije iz 1579.
Kad je 1579. g. Hvar pohodio apostolski vizitator Augustin Valier sa svojim pratiocima, proveden je proces o čudesnom raspelu. U zapisniku njegove vizitacije stoji: Pošto je vizitator ovu stvar marljivo istražio, ništa nije doznao što bi dokazivalo da je to istina. Zato je naložio kršćanskom puku: da bi se očuvao pobožni običaj, neka se i ubuduće svake godine održava procesija koja običava biti na bl. sv. Doroteje i neka se zove procesija sv. dobrotvornosti. Valier nam je ujedno zabilježio da se svake godine održavala svečana procesija na uspomenu čudesnog događaja, a pobliže kaže: To se čini zbog onog što se dogodilo prije 70 godina kad je, u sukobu između pučana i plemića, okrutno poubijano 16 plemića. Tada je, naime, kako govore, križ u kući nekog pučanina, prvaka urote, prokapao krvlju. Takav je događaj učio da buna nije napredovala i od tada se običava držati ova procesija što je potrajalo do danas. U Zbirci nalazimo i prijepis ispitivanja koje je u ime vizitatora Valiera obavio kanonik Tafello de Taffeli. Njihovi iskazi odgovaraju ostalim svjedočanstvima.
Oltar Sv. Križića u hvarskoj katedrali i istoimena bratovština
Izvorni oltar Sv. Križića bio je podignut 1530. godine, a sadašnji se nalazi u južnoj kapeli Katedrale. Na njemu je veliko raspelo, vjerojatno rad Jurja Petrovića. Monumentalni oltar je dao podići Jerolim Vidali. Budući da je zbog obiteljskih razmirica oko zemljišta on ili njegov djed 1655. g. ubio arhiđakona Gabrijela Ivanića, doktora obaju prava, upravitelja nadarja Sv. Križića, s pravom se pretpostavlja da je Vidali dao podići oltar kao čin zadovoljštine. Ispod Petrovićeva raspela nalazi se mramorna kustodija s vratnicama u obliku križa namijenjena čuvanju Sv. Križića.
Iako su u Hvaru 1539. g. htjeli osnovati bratovštinu Sv. Križića, to im nije bilo dopušteno, jer je već postojala bratovština sv. Križa sa sjedištem u franjevačkoj crkvi. Ostvarenje želje dogodilo se u 17. st. u vrijeme biskupa Zorzija. Na jednoj od tri bratimske grobnice u kapeli Sv. Križića nalazi se natpis: GODINE SPASA 1694. NEKA BRATIME, KOJE ZA ŽIVOTA SJEDINI POBOŽNOST U ŠTOVANJU PRESVETOG KRIŽIĆA, PRIMI MRTVE ZAJEDNIČKA GROBNICA.
don Ivica Huljev
(izvor: kroz-samariju.net)