Draga braćo i sestre u Kristu!
Već treću godinu zaredom svetkovinu Isusova uskrsnuća dočekujemo i slavimo u teškim i čudnim okolnostima izazvanima pandemijom koronavirusa koja se proširila po čitavom svijetu i postala opasnost za sve ljude. Zbog pandemije bili smo prisiljeni na izolaciju i život pod posebnim uvjetima, što je u nama izazvalo strah i tjeskobnu brigu, kako za sebe i svoje bližnje, tako i za sve ljude na Zemlji.
Vrhunac toga zla doživjeli smo o Uskrsu 2020. godine, kad nam je bilo onemogućeno osobno nazočiti proslavi Vazmenog otajstva, te smo bili prisiljeni u njemu sudjelovati posredstvom medija, pitajući se ima li takva nazočnost uopće smisla. I tek što smo se tiho ponadali kako je došao kraj te pošasti, zadesilo nas je drugo, još veće zlo – rat Rusije s Ukrajinom, odnosno rat Rusije s ostatkom svijeta.
Zabrinutost i strah preko noći su nadmašili sve dotadašnje strahove, s pitanjem: zar je moguće da je čovjek koji je u mnogočemu dosegnuo svoj vrhunac, danas, u 21. stoljeću došao do granice samouništenja?
Prijetnja upotrebe nuklearnog oružja povećala je u nama osjećaj tjeskobe i beznađa, a kod mnogih izazvala i zdravstvene probleme, osobito psihičke naravi.
I s pravom se pitamo: ima li svemu tome kraja? Ima li, još uvijek, nade za čovjeka?
Odgovor na to pitanje nudi nam Isusovo uskrsnuće. Vratimo li se na trenutak u uskrsno jutro, u dvoranu Posljednje večere, gdje su se nakon sablazni Velikog petka ponovo okupili Isusovi učenici te “u strahu od Židova zatvorili vrata”, shvatit ćemo da je naše stanje danas gotovo istovjetno onom u kojem Uskrsli Gospodin zatječe svoje učenike.
Susret s Uskrslim Gospodinom u potpunosti je promijenio njihov život. Oslobođeni tjeskobe i straha, oni započinju svoju misiju kao nova stvorenja. Zapravo, Uskrsnućem Isusovim i njihov je život uskrsnuo. Do te su mjere bili zahvaćeni i poneseni događajem Uskrsnuća da ih više nitko i ništa nije moglo odijeliti od Krista. Živjeli su i naviještali novost života uz mnoge nevolje te na kraju svoje svjedočanstvo zapečatili mučeničkom krvlju. Oni koji su pod svaku cijenu željeli sačuvati svoj život, sad ga dragovoljno daruju, svjesni da samo sjeme u zemlju posijano može donijeti puni plod života.
Kristovo Uskrsnuće je, braćo i sestre, jedino i pravo rješenje za našu stvarnost. Moramo međutim biti svjesni da nas ne oslobađa sama činjenica Isusova uskrsnuća. Potrebno je dati i svoj udio. Potrebno je napraviti iskorak iz svoje stvarnosti te sa živom i žarkom željom krenuti u susret Uskrslom Gospodinu. Samo osobni susret s Uskrslim postaje rješenje našeg života, odgovor na naše nevolje, izlaz iz naizgled beznadnog stanja.
Stoga vas pozivam, braćo i sestre, da ovog Uskrsa ne ostanemo na površini tradicije i obrednog slavlja opterećenog predajom starih, što je često u suprotnosti sa samom biti vjere, nego da uronimo u jedinstveno otajstvo Uskrsnuća, još više, da budemo u potpunosti zahvaćeni i prožeti tim otajstvom. Samo tako ćemo biti pokrenuti i osposobljeni za novi život, koji će se očitovati u obilju plodova. Jer plodovi su, braćo i sestre, reče nam Isus, jedini znak prepoznavanja naše pripadnosti njemu – Uskrslom Gospodinu.
U nadi da će svatko od nas napraviti iskorak iz svoje stvarnosti i doživjeti osobni susret s Uskrslim Gospodinom te postati dionikom njegova mira, sposoban taj mir darivati svim ljudima dobre volje, od srca svima vama, braćo i sestre, želim sretan Uskrs, u punini radosti i mira Uskrslog Gospodina.
✠ Ranko Vidović, hvarski biskup