Draga braćo i sestre u Kristu!
Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje!
Ovaj Marijin poklik radosne nade koji svake godine iznova slušamo u Posljednici uskrsnog slavlja posvješćuje nam veliku istinu naše vjere: Prazan grob Isusa Krista jedini je zdravi temelj svega čemu se nadamo. Zapravo, preciznije možemo reći: Uskrsli Krist jest ona naša izvorna nada, srce i sidro svake druge naše ljudske nade. To je uistinu tako, braćo i sestre, samo onda kada vežemo svoj život, svoju muku i svoju smrt uz Kristov život, muku i smrt. Zašto? Jer tada vežemo sebe i svoju nadu uz njegovo uskrsnuće. Lijepo nam to reče sv. Pavao u Poslanici Kološanima (3,1-5): „Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“
Nada je, kako piše u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 1817) ona vrlina po kojoj nam postaje ostvarivo usmjeriti svoju čežnju prema nebeskim dobrima i vidjeti u njima svoju sreću. Do takvog životnog stanja dolazimo stavljajući svoje pouzdanja u Kristova obećanja. Sve to možemo postići oslanjajući se na pomoć milosti Duha Svetoga, a ne samo na svoje snage. Zbog toga je Uskrsnuće Kristovo središnji i ključni događaj ljudske povijesti. Ono potvrđuje da su Kristova obećanja istinita. Muka, smrt i uskrsnuće Kristovo omogućuju izlijevanje Duha Svetoga u ovaj svijet. Mi smo, draga braćo i sestre, postali sudionici tog otajstva onda kada smo kršteni. Tada nam je izvorno ulivena nada u srce. Krsna obećanja obnovili smo i ove godine u Vazmenom bdijenju. Iznova smo obećali vezati svoj život, rad, odnose i smrt, uz Krista Uskrsloga. Međutim, ako sve ostane na obećanjima, to nije dovoljno za sreću. Enciklika U nadi spašeni (2) pape Benedikta XVI. podsjeća nas da je nada vrlina koju smo pozvani ostvarivati kroz djela.
Prvo takvo djelo jest ulazak u prazan Kristov grob očima razuma. To je početak shvaćanja da ništa nije ni razumnije ni realnije od uskrsnuća Kristova. Kako kaže sveti Pavao (1 Kor 15,19): „Ako samo u ovome životu imamo nadu u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.“ Hrabrost i autoritet apostolskog prvaka Petra i nas potiču odvažno s njim ući u prazan grob Kristov, kako bismo se mogli uhvatiti u koštac s grobovima naših osobnih životnih nadanja. Nada umire posljednja, kažu. Iako posljednja, ipak umire, kad-tad: nada u zdravlje, imanje, ljudsku ljubav, sreću koju donose užitak, čast, vlast, moć ovoga svijeta. Umiru i naši najmiliji. Umrijet ćemo i mi. Sagledati zdravo, razumski i realno činjenice praznoće Kristova groba i nad njima se trajno čuditi, pomaže nam vezati naša mala ljudska nadanja i njihove grobove uz Krista uskrsloga, koji ih jedini može uskrisiti i dati im smisao.
Zdrav razum nije, međutim, dovoljan. Potrebno je i svjetlo vjere. Obogatiti ove godine svoj razum dubljim proučavanjem Petrove vjeroispovijesti i sadržaja Vjerovanja, znači dati drugo „krilo za let“ nadi, kako nas slikovito podsjeća sveti Ivan Pavao II. u enciklici Razum i vjera (1). Ono prvo „krilo“, vjera, je „već neko imanje onoga čemu se nadamo“, primjećuje sveti Pavao (Heb 11,1), imanje „dolaska Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tim 2,13) već sada i ovdje na neki način.
Tom novom dolasku Krista ponadao se onaj apostol „kojeg je Isus ljubio“ (Iv 20,2). Nada Isusova ponovnog dolaska probudila se u njemu kada je ušao u prazan Kristov grob, „vidio i povjerovao“ (Iv 20,8). To je mogao jer je vjerno pratio Isusa, vidio što on radi i slušao što on govori. Sjedio je do njega na Posljednjoj večeri (Iv 13,23-25). Bio je i pod Križem, za razliku od drugih apostola. Vidio je da se ostvaruje sve ono što je Isus govorio. Shvatio je da se stvarnost života i smrti poklapa s Isusovim riječima. Zato je mogao povjerovati. Milost vjere usavršila je njegovu suradljivu narav. Stoga, braćo i sestre, rast u vjeri preduvjet je rasta u nadi. Taj rast događa se kada čistim srcem trajno gledamo Krista, pratimo što on govori i čini. I ustrajno sve to u srcu razmatramo. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Bilo zgodno ili nezgodno.
Čeznuti potom za nekim dobrima svim srcem moguće je tek uz ono djelo nade koje zovemo molitva. Već je i sama čežnja našeg srca zapravo molitva, primijetit će sveti Augustin. Na poseban način je molitva Očenaša izraz, hrana i sažetak nade (KKK, 1820). Razmatranje i molitva idu zajedno. Možemo postati svjedocima nade, braćo i sestre, tek onda kada nam uskrsli Krist, u molitvi i razmatranju otajstava njegova života, smrti i uskrsnuća, posredovanjem njegove i naše Majke, svaku radost, žalost i slavlje našega života prosvijetli svojem prisutnošću i preobrazi duhovnu posudu nade.
Nada se rađa iz ljubavi koja izvire iz Srca Isusova probodena na Križu, primjećuje papa Franjo u buli proglašenja ovogodišnjeg Jubileja nade (3). Iskustvo te ljubavi na poseban je način moguće doživjeti u onome činu nade koji zovemo ispovijed. Redovitom i savjesnom ispovijedi ove godine ulazimo u pravu nadoknadu Srca Isusova i njegovo istinsko svetkovanje. Ispovijed omogućuje „su-probodenost“ našeg srca i Srca Isusova, primjećuje nedavno Papa. Pražnjenje srca od „gnoja“ grijeha omogućuje nam na otajstven način infuziju iz rane Srca Isusova koje je, zapisala je sveta Faustina, „fontana neshvatljivog Milosrđa“ (Dnevnik 1190).
U tako shvaćenom činu ispovijedi nalazimo, braćo i sestre, prvi korak prema potpunom smislu bogate pansionske baštine naše biskupije. Ići Za Križen u svjetlu Vazmenog otajstva znači nastaviti ono što su učinile žene na praznu Kristovu grobu u uskrsnu zoru i apostol Toma osmog dana Uskrsa: voditi računa o Kristovu Tijelu i njegovim ranama. Danas Tijelo Kristovo na otajstven način čine mnogi naši živi i preminuli ukućani, susjedi, suradnici, klijenti. Živjeti jubilej nade, u potpunosti znači suobličiti se tom i takvom Kristovom Tijelu kao njegov učenik, suradnik, supatnik i suputnik. Ostati trajno čovjek uskrsne nade i radosti, znači živjeti nov početak. Poput Krista nekoć u Nazaretu doći u rodni kraj, koji je sada njegov zavičaj. Ondje opraštati uvrede, otpisivati dugove, vraćati zaplijenjeno, oslobađati potlačene, odmarati se kako Bog zapovijeda.
U konačnici, trajno se nadati moguće je samo onome koji trpi nevolje poradi Krista. Zaključujem riječima svetog Pavla: „Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom“ (Rim 5,3). Neka takva prokušanost zahvati srca svih nas, a naša tri otoka pretvori u tri fontane nade za sve ljude dobre volje.
S tim mislima, svima vama, braćo i sestre, želim od srca sretan Uskrs!
✠ Ranko Vidović, hvarski biskup