Prethodnog dana knjiga je predstavljena u Pučišćima na otoku Braču. Liturgijsko pjevanje, a i ono u vrijeme predstavljanja knjige, predvodila je hvarska grupa „Mirjam“, pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom maestre Klare Milatić.
Don Stanko je jednom prispodobom usporedio knjigu s vrhunskim vinom koje je izronilo iz morskih dubina. A kad je od autora dobio knjigu, napisao je: „Najprije sam je ispio onako nadušak, za vidjeti kako je ovo Jurino vino ‘sorte Stepinac’ iz našega podneblja, mada sam znao da u njega nema lošega te vrste“. Potom je dodao: „Upravo su me fotografije dodatno oduševile: tako pomno odabrane, toliko povijesnih, dosad neviđenih iz prebogate kulturne baštine naših otoka, da se već i samo zbog njih itekako isplati nabaviti ovu knjigu. To sam pomislio kad sam, tek prije dva dana dobio u ruke ovaj ‘završni proizvod’ – knjigu ovako prekrasno uokvirenu, rekao bih baš ‘evanđeoski’: novo vino u nove mjehove. Ili – drukčije rečeno: kako i priliči, vrhunsko vino Batelje donose nam izvrsno dizajnirane – butelje.”
Potom je don Stanko pročitao neke dijelove predgovora knjige koji je napisao donedavni hvarski biskup Petar Palić koji kaže kako se sveti lik bl. Alojzija očitovao „između ostaloga i u potrebi pobrinuti se oko svoga zdravlja. To je, uglavnom, bio jedan od razloga Stepinčeva boravka u više navrata na otoku Braču (ondje je boravio pet puta), dok je na Hvaru boravio dvaput. U gradu Hvaru pohodio je bolesnoga biskupa Mihovila Pušića, a u Starom Gradu predvodio je Euharistijski kongres. Iz sadržaja knjige doznajemo i o vezama i suradnji bl. Alojzija Stepinca i hvarskog biskupa Mihe Pušića, a kod jednog i drugog jasna je nit koja ih povezuje: briga za katolički laikat, ljubav prema Crkvi i hrvatskom narodu i obrana slobode nakon završetka II. svjetskoga rata“.
Nadalje biskup Palić piše: „Ova knjiga čitatelju, u nekoliko rečenica, vrata bogatoga kulturnog i duhovnog naslijeđa Hvarske biskupije drži odškrinutima. Svaki onaj tko poželi ući na ta vrata susrest će se s bogatstvom života ove biskupije i ovih otoka koji …otkrivaju raskoš još uvijek neistraženih dubina mnogih događaja i okolnosti iz davne i bliže prošlosti“.
Biskup Palić također navodi: „Osim svetačkog mučeničkog lika pastira bl. Alojzija Stepinca, postojanog i hrabrog lika biskupa Mihe Pušića, spomenutih u knjizi svećenika i laika, u ovoj se knjizi spominje ime još jednog suvremenog pastira, mons. Nikole Eterovića, sina ove biskupije i župe Pučišća, sadašnjeg apostolskog nuncija u Republici Njemačkoj. Mons. Batelja u Uvodnim mislima navodi: Želimo mu ovim prigodnim štivom čestitati 70. obljetnicu života i zahvaliti za napore uložene u pripremu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca“.
Don Stanko je u svojoj recenziji istaknuo tri detalja: „Lijepo isticanje, riječju i slikom, jednog dijela kulturno-vjerske baštine naše biskupije i velike slojevite gustoće sakralnosti na našim otocima“. Drugo, Batelja „u ovoj knjizi na svjetla pozornice dovodi blistavi lik biskupa Pušića koji je predvodio južnohrvatske biskupe – ‘dalmatinske lavove’ u odlučnom ‘pokretu otpora’ komunističkim pritiscima“. I treće, kaže don Stanko: „Posebno sam se u ovoj knjizi susreo s jednim ‘drukčijim’ licem kardinala“.
Nakon don Stanka o knjizi i bl. Alojziju Stepincu opširno i uvjerljivo je govorio i sam autor mons. Batelja. Ponajprije je istakno prijepore koji se događaju u svezi kanonizacije bl. Alojzija. Spomenuo je kako u svezi Stepinca postoji više od 40.000 dokumenata. Ali, ono, što je nevjerojatno i začuđujuće je činjenica da su u postupak Stepinčeva proglašenja svetim uključeni i oni koji bi bili najsretniji da nije bilo Stepinca i da nema hrvatske države.
Potom je mons. Batelja detaljno govorio i o sadržaju knjige, služeći se pritom videozidom. Od brojnih pojedinosti vrijedno je istaknuti kako je Stepinac već u ono vrijeme upozorio da „Europa bez Krista srlja u propast.“ Drugo, u vrijeme II. svjetskoga rata desetci i desetci tona raznovrsne hrane stizalo je na gladne otoke Hvarske biskupije, zahvaljujući svećenicima, hvarskom biskupu M. Pušiću i bl. Alojziju. Tu akciju vodio je zagrebački Caritas, ali i Caritas pojedinih hrvatskih župa. O toj istini se, nažalost, ne govori. Naprotiv, ona se skriva.
Svećenici i vjernici Hvarske biskupije svoju zahvalnost prema bl. Alojziju iskazali su, između ostaloga, i pojedinim njegovim kipovima, a osobito brojnim vitrajima, od kojih u knjizi neki nisu ni spomenuti kao npr. u župi Sućuraj.
U svojoj recenziji prof. dr. sc. Josip Vrandečić napisao je, imeđu ostaloga: „Monografija predstavlja prigodan dar Hvarsko-bračko-viškoj biskupiji koji dolazi u pravo vrijeme. Knjiga razvidno ogoljuje oba prigovora Stepinčevoj kanonizaciji: ‘da nije dovoljno učinio’, te da njegovo ‘djelovanje nije dovoljno proučeno’. Svjedoči da jaki ljudi stvaraju dobra vremena, odnosno da je Stepinčeva žrtva pridonijela raspadu komunističkog sustava i stvaranju hrvatske države. Premda autor piše o Stepincu, u središtu knjige je Krist, temeljna razdjelnica ljudske povijesti i sadašnjosti. Život po Božjem naravnom zakonu uvjet je životne radosti i vječnoga spasenja.“ (IKA)
