U župnoj crkvi u Vrboskoj na otoku Hvaru u subotu 10. kolovoza u večernjim satima svečano je proslavljen blagdan zaštitnika svetoga Lovre, đakona i mučenika. U nazočnosti brojnih domaćih vjernika, župljana okolnih župa i turista, svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodio je hvarski župnik i pročelnik Katehetskog ureda Hvarske biskupije don Mili Plenković.
Koncelebrirala su šestorica svećenika, među kojima je bio postulator za kanonizaciju blaženoga Ivana Merza i vicepostulator za beatifikciju Petra Barbarića dr. o. Božidar Nagy. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći pjevači pod ravnanjem profesorice Marice Fabrio.
Don Mili je na početku misnog slavlja pozdravio nazočne u ime nenazočnoga župnika i hvarskog dekana don Emila Pavišića kojemu je poželio uspješno liječenje i oporavak.
U propovijedi je kazao kako je „očito da je sv. Lovro bio vrlo izgrađen mladi čovjek kad je papa Siksto u njega imao toliko povjerenja da ga je uvrstio među sedmoricu uglednih rimskih đakona i kao protođakona stavio ga na čelo svih. Papa mu je povjerio crkveno blago i u vrijeme progonstva cara Valerijana naredio mu da to blago podijeli siromasima, što je sv. Lovro i učinio. Zbog toga je bio mučen i na roštilju ispečen. Tako je Lovro progoniteljima i mučiteljima umjesto crkvenoga blaga predao samoga sebe. A mi u misi slavimo Isusovo predanje za sve nas, da bismo od Njega naučili, kao i Lovro, svoje živote predati Bogu i jedni drugima“, rekao je don Mili.
Na pitanje što to uopće znači slaviti blagdan sv. Lovre, don Mili je kazao kako slaviti nekoga znači na posebno svečani način iskazivati radost zbog nečega što je ta osoba učinila, odnosno zbog onoga kakva je to osoba bila ili jest.
Ne bi nas trebalo čuditi ako drugi ne dijele naše vrijednosti i ako se ne raduju, tj. ako ne slave ono što mi slavimo. Ali bi nas trebalo jako čuditi, dapače, trebalo bi nas sablažnjavati, kad ustanovimo da se netko naizvan pridružuje nekom slavlju, a zapravo ne drži vrijednim ono zbog čega se slavi, primijetio je don Mili.
Čak bi trebalo razlikovati pojmove kao što su fešta i slavlje. Feštati se može izvanjski, uz jelo, piće, prigodnu zabavu, a da se uopće ne slavi ono što je povod fešti. Ali, istinski slaviti se može jedino ako se vjeruje u vrijednosti i ako se žive vrijednosti zbog kojih dotičnoga sveca slavimo. To što je sv. Lovro zaštitnik Vrboske povod je za feštu, a ono što je Lovro bio, kako je živio – ako su to i u našim očima vrijednosti koje želimo usvojiti i živjeti – razlog je za slavlje.
Po standardnim ljudskim mjerilima, po mjerilima Lovrinih i naših suvremenika sv. Lovro nije vrijedan slavljenja nego prezira. Sv. Lovru možemo slaviti jedino ako smo usvojili Isusova mjerila, standarde Kraljevstva Božjega, ono što je vrijedno u Isusovim očima, a po čemu je Lovro nastojao živjeti, pojasnio je don Mili.
„Prvi razlog da Lovru slavimo, kako čitamo u njegovom kratkom životopisu, je njegova nevinost zbog koje ga je papa Siksto postavio za protođakona, prvoga među jednakima, među ostalim rimskim đakonima. Lovru je nevinost učinila raspoloživim za služenje bližnjima. A tada je život sirotinje u Rimu bio grozan. O tome govore romani i filmovi. Kršćani su se brinuli za svoju sirotinju i pomagali su, koliko su mogli, i drugima. Imali su neku vrstu socijalne službe, ozbiljno su prakticirali Caritas. Lovro je bio karitativac, ne samo po službi, nego po opredjeljenju, zato što je sebe predao Kristu na službu ljudima“, rekao je don Mili.
„Druga Lovrina vrlina vrijedna slavljenja, gledano iz Isusove perspektive, je njegova poslušnost biskupu, papi. Car Valerijan izdao je edikt o progonu, o likvidaciji kršćana, udarivši osobito na pastire. Uhvaćene biskupe, svećenike i đakone trebalo je odmah ubiti. Budući da je Rimsko Carstvo bilo u stalnim ratovima caru je trebalo mnogo novca za plaćanje rimskih legija. Zato je pokušao napraviti ono što su kasnije radili svi progonitelji kršćanstva; domoći se novca koje je zajednica kršćana skupljala za svoje potrebe. Papa Siksto je znao što se sprema pa je naredio Lovri da sve što Crkva ima unovči i podijeli siromasima. Lovri je bila obećana pošteda života ako preda crkveno blago caru. Mladi čovjek bi se pitao koliko je mudro poslušati jednoga starca papu, ako se novcem može iskupiti život. No, Lovro ne mudruje, ne kalkulira. On bez pogovora izvršava papin nalog, svjestan da je time potpisao svoju smrtnu presudu“, pojasnio je don Mili.
„Treća Lovrina vrlina zbog koje ga kao kršćani slavimo je njegova hrabra, nepokolebljiva privrženost Isusu. Lovro je očito, vrlo ozbiljno shvatio ono Isusovo ‘tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem na nebesima’. Zato je Lovro ostao privržen svojoj prvoj ljubavi, predavši konačno u potpunosti i u najdoslovnijem smislu riječi život Isusu. Zapravo, sve što je Lovro činio proizlazilo je iz njegovoga predanja Isusu, a mučenička smrt bila je konačna potvrda“, protumačio je don Mili.
„Jesmo li mi sada okupljeni da feštamo ili slavimo sv. Lovru? Mislim da nije teško prepoznati što je u našim srcima pa onda i odgovoriti na to pitanje. Rekao sam na početku da bi nas trebalo jako čuditi, dapače, sablažnjavati ako ustanovimo da ima kršćana koji se samo naizvan pridružuju slavlju nekog sveca, a svojim načinom života svjedoče da ne drže do vrijednosti koje dotični svetac utjelovljuje. Stoga, neka nam svima ovo slavlje u srcima zapali plamen oduševljenja Lovrinim, Isusovi vrlinama, kako bismo ih svi mi, svaki na svoj način i u okolnostima svoga vremena, mogli prakticirati te svijetliti budućim naraštajima“, rekao je don Mili.
Na kraju misnog slavlja kroz Vrbosku je prošla tradicionalna procesija s moćnikom i kipom sv. Lovre, kojeg su nosili članovi Bratovštine Čudotvornog svetog Križa.
