Program dvodnevnoga studijskog dana, 11. i 12. lipnja, namijenjen je prvenstveno svećenicima trootočke biskupije, ali je otvoren i svima zainteresiranima, posebno osobama uključenima u pastoral župnih zajednica.
Otvorenju prvoga dana toga skupa biskupijskih svećenika, upriličenom u milnarskoj crkvi Gospe od Blagovijesti, nazočili su hvarski biskup Petar Palić, generalni vikar Hvarske biskupije mons. Stanko Jerčić, dekan otoka Brača Toni Plenković i više biskupijskih svećenika, među kojima i predstavnici dominikanaca iz bolskoga samostana Sv. Marije Milosne i franjevačkoga samostana Sv. Martina biskupa u Sumartinu. „Spomen na Željka Mardešića u njegovu rodnom mjestu Milni okupio je Crkvu u njezinoj bogatoj različitosti. Nakon studijskoga dana o Željku Mardešiću, u Komiži 2016., i u Splitu 2018. godine, evo nas večeras tamo gdje je sve počelo, u njegovoj rodnoj Milni, u mjestu odakle je njegova majka, u mjestu njegova krštenja”, rekao je u uvodnoj riječi milnarski župnik Tonči Kusanović, pozdravivši organizatore studijskoga dana, biskupa Palića i vjerničku zajednicu. Podsjetio je ukratko na životni put Željka Mardešića, napomenuvši kako je jednom zapisao: „Jedan od obveznih pratitelja moga djetinjstva bilo je tadašnje tradicionalno kršćanstvo, nezaboravno u svojim običajima i prelijepo u svojim obredima”.
„Željka je život odnio na putove pravne struke, života u vrtlogu previranja i loma struktura svijeta i Crkve. Svim se marom i žarom srca i uma posvetio osobito sociološkoj analizi religije i religioznoga fenomena u pozitivnim i negativnim vidovima. Puno svjetla i nade za svoj pristup svijetu i Crkvi našao je u zasadama Drugoga vatikanskoga sabora. Odatle su izišli njegovi poticaji i način života: kristovska dobrota, dijalog, sloboda, ekumentizam, mirotvorstvo, duboka i čista vjera”, poručio je vlč. Kusanović u prigodnom govoru, ustvrdivši da je „Željko nosio u duši čistu djetinju vjeru koju je doživio kroz ljubav i dobrotu svoje majke”. Osvrt na Mardešića, kako je rekao, „jednoga od vrijednih i skromnih ljudi”, zaključio je riječima: „Nakon studioznih analiza struktura i vjere, grijeha i milosti, pojedinca i društva, kapitala i ideala, kao da se vratio obogaćen majčinomu izvoru dobrote, mira, dijaloga”.
Biskup Palić u prigodnome obraćanju svećenicima trootočke biskupije i pristiglim vjernicima izrazio je radost što je u središtu okupljanja svećenika na studijskom danu promišljanje o vjeri i ostavštini Željka Mardešića. Ustvrdio je kako su u središtu interesa toga hrvatskoga sociologa religije bili Drugi vatikanski sabor i koncilska gibanja te pitanja Crkve i religije prema modernome svijetu. Podsjetio je da je Mardešić napisao sedam knjiga, više od 130 znanstvenih studija u različitim časopisima i oko 250 napisa u revijama, tjednim i dnevnim tiskovinama.
„Mardešićeva promišljanja uvijek su išla u smjeru kako kršćanin treba razumjeti današnji svijet te ga svojim osobnim i živim svjedočanstvom vjere može mijenjati. Njemu samome u tom je nastojanju pomogao Drugi vatikanski sabor”, rekao je mons. Palić, podsjetivši kako je želja pape Ivana XXIII., koji je sazvao taj Koncil, bila „otvoriti prozore” da se Crkva „prozrači”. „U Crkvi u Hrvata sve ovo vrijeme postoje mnogi pozitivni koraci u promišljanju, prihvaćanju i provođenju koncilskih ideja. Zasigurno zahvala tome ide i pokojnom Željku Mardešiću. Očita su i nastojanja da se ‘prozori’ osobnoga života, prozori Crkve kao zajednice drže zatvorenima u strahu od moćnog djelovanja poticaja Duha Božjega koji je Duh životvorac, kako ispovijedamo u Vjerovanju”, poručio je biskup Palić, naglasivši kako djelovanje toga Duha „poziva na izlazak, otvaranje i promjenu života”.
„Neće biti prevelike koristi ako u ovom svijetu budemo samo zloguki proroci. Valja nam, kako bi rekao Željko Mardešić, ne samo puko se očitovati da smo kršćani, nego to svoje kršćanstvo i kršćansko opredjeljenje mukotrpno svjedočiti. A to se ne može bez usidrenosti u vjeri koja će biti oslobođena od svake ideologije, svake subjektivne duhovnosti koja je bez Krista, kako će reći papa Franjo. Neka nam današnji i sutrašnji zajednički susreti pomognu u zauzetomu svjedočenju našega kršćanskoga poziva“, zaključio je hvarski biskup.
Prikazan je, zatim, dokumentarni film „Željko Mardešić, koncilski kršćanin, čovjek dijaloga” autora Augustina Bašića, nekadašnjeg novinara HRT-a.
U tome filmu koji donosi važniji pregled života i djela Željka Mardešića, svoje osvrte i poglede na toga sociologa religije te značenje i ulogu koju je odigrao u promišljanju o religiji i ulozi koju ona ima u društvu i društvenim procesima, dali su istaknuti znanstvenici, teolozi, sociolozi, religiolozi i ostali, među kojima i sociolog dr. Ivan Grubišić, zatim dr. Peter Kuzmič, kršćanski teolog i etičar, mr. Gordan Pandža, religiolog i kolumnist te urednici nekoliko časopisa čiji je supokretač bio upravo Mardešić. Tako su o tomu sociologu religije govorili i dr. Ivan Šarčević, bivši urednik časopisa „Svjetlo svijeta”, zatim dr. Mladen Parlov, urednik „Crkve u svijetu”, indolog akademik Mislav Ježić. Mardešićevu veličinu prepoznalo je i splitsko Sveučilište, dodijelivši mu 2003. godine počasni doktorat.
Dr. Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je na kraju kratko izlaganje naslovljeno „Sjećanje na Željka”.
„Od presudne je važnosti Željka vratiti njegovim obiteljskim korijenima, njegovu rodnom zavičaju, izvornom intelektualnom i duhovnom ambijentu, onom katoličkoga mediteranskoga tipa. On je potekao iz toga ambijenta, izrastao je u važnoga i našega – svakoga divljenja vrijednoga – hrvatskoga katoličkog vjernika, podjednako intelektualca, znanstvenika, ali iznad svega dragoga prijatelja”, rekao je dr. Matulić u osvrtu na Mardešićev život, poručivši da je „njegova duhovna i vjernička ostavština vrijedna poštovanja i divljenja, ali i istraživanja i upoznavanja”.
„Bio je jedinstven; držimo da je svake hvale vrijedno makar i prigodno prisjećanje na Željka Mardešića da bismo evocirali uspomene na njegov život i djelo, njegovu intelektualnu i duhovnu veličinu, na privlačno svjedočanstvo istinskoga Kristovoga vjernika laika, prožeta koncilskim nadahnućima i usmjerenjima”, rekao je dr. Matulić, poručivši je Mardešić bio „dijete našega podneblja”.
U glazbenom programu nastupila je milnarska klapa „Mrduja” i na klaviru Lovre Marinović, učenik 7. razreda tamošnje škole.
Drugi studijski dan svećenika Hvarske biskupije, posvećen hrvatskom sociologu religije Željku Mardešiću (1933.-2006.) iz Milne na Braču, održan je u srijedu 12. lipnja u društvenom domu „Retond“ u Donjem Humcu na Braču na temu „’Ne’ ideologizaciji vjere“.
Predavanja su održali ravnatelj Franjevačkoga instituta za kulturu mira mr. fra Bože Vuleta, kancelar Hvarske biskupije don Ivan Jurin, dr. Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu te umjetnik i književnik Ivica Jakšić Čokrić Puko. Na predavanjima je bio i određeni broj vjernika laika.
U uvodu izlaganja „ Mardešićeva kritika ideologičosti vjere“ mr. Vuleta je govorio o Željku Mardešiću kao čovjeku. Slijedila su četiri podnaslova: Kršćanstvo i Crkva u susretu i sukobu s modernim ideologijama, Ideologije i Katolička Crkva u hrvatskom kontekstu, Kategorije hrvatskog političkog kršćanstva te Mardešić u ideološkom okruženju.
U zadnjem podnaslovu mr. Vuleta je rekao: „Mardešić je prešao put od zaštićenog, izoliranog otočnoga tradicionalnog katolika, preko političkog pretkoncilskog katolika u oštrom sučeljavanju sa suvremenim ideologijama, posebno s bezbožnim marksizmom, poniženjima mudrosti i slobode u socijalističkom opresivnom kolektivizmu, do koncilskog obraćenika i kršćanskog mirotvorca koji je u dijalogu sa svijetom, znanstvenicima i teolozima, marksistima i ateistima, u ekumenizmu i unutarcrkvenom dijalogu, uvidio da za religiju, konkretno za kršćanstvo i katoličanstvo nema teže izdaje od one da se dogodi ‘pad svetoga u nesveto’, da religija postane ideološka maska nekih drugih interesa, ponajprije političkih, da kršćanstvo postane političkom religijom. Politizacija kršćanstva, priklanjanje političkim i ekonomskim moćnicima, jedna je od najvećih stranputica u povijesti zapadnog kršćanstva, govorio je Mardešić, a pritom nije poricao da je to kušnja svake religije na svijetu. On ipak nije puritanski kritičar tih zabluda pa stoga naglašava da nije primjereno, nije evanđeoski, olako osuđivati vjernike koji su podlegli pritiscima ideologizacije svoje vjere, jer izbjeći tu kušnju je iznimno težak i rijetko ostvariv životni pothvat koji treba ‘uvijek iznovice započinjati, premda se na ovoj zemlji ne može nikada do kraja dovršiti’“.
„Crkva između dvije nostalgije“ naslov je izlaganja koje je održao Jurin. Tu je govor o poglavlju Mardešićeve knjige „Rascjep u svetom“. Prva nostalgija započinje utjelovljenjem Isusa iz Nazareta u kojemu je Bog postao čovjekom, dok druga započinje Konstantinovskim obratom u kojemu kršćanstvo postaje državna religija sa svim poznatim privilegijima. „Prva nostalgija nam je sama po sebi jasna. To je žudnja živjeti životom Isusa Krista u vlastitoj svakodnevici. Ta nostalgija živi od želje da kršćanin uđe u svijet, zavoli svijet i postaje autentični svjedok Kristove dobrote prema svijetu. No, druga nostalgija krije opasnost. U njoj kršćanin ne ulazi u svijet – već svijet sa svojom logikom ulazi u Crkvu“, rekao je Jurin.
Čitava povijest Crkve povijest je isprepletanja te dvije nostalgije. Mardešić potanko tumači čitavu povijest Crkve kroz sukobe s različitim ideologijama i svjetonazorima, osobito kroz neprestane anateme. Crkva nije imala potrebu dijalogizirati i učiti od svijeta – jer je bila vladajuća sila u kršćanskom društvu. Sukobom s modernitetom u kojemu čovjek želi raskinuti tu prevlast Crkve dolazi do ključnog buđenja prve nostalgije koju Mardešić prepoznaje u Drugom vatikanskom koncilu. Usmjerenje Crkve u koncilskim tekstovima redovito je upravljeno prema dvjema stvarnostima: samoj sebi i modernom svijetu. Crkva se u sebi cjelovito obnavlja, a odnos između Crkve i modernoga svijeta u znaku je dijaloga. Uprisutnjenje pak dijaloga odvija se svjedočanstvom dobrote u svijetu. S Drugim vatikanskim koncilom Crkva se vratila na evanđeoske izvore, pa umjesto ideološkog može sada zastupati proročko stajalište, rekao je Jurin.
U našemu postkomunističkom kontekstu Crkva je ponovno postala važna sila u društvu, s nesumnjivim utjecajem, no procesije tranzicije su nas jednostavno zatekli. Mislimo da je samo padom komunizma sve riješeno, a nismo se naučili živjeti u opasnostima slobode i izazovima modernog društva. Mi prepoznajemo opasnosti i osuđujemo ih, ali ima u nama želje za retrogradnom i pretkoncilskom utopijom koja živi od ideologije – mi dobri i oni zli. Teško se hvatamo u koštac sa vlastitim propuštenim prilikama i krivim potezima i radije pothranjujemo društvo koje nam omogućuje bezbrižnost. Primjerice, što znači kad jedan biskup na Udbini kaže da bi predsjednik jedne Hrvatske trebao biti katolik? Zašto smo još uvijek uvjereni da je jedino potrebno istrijebiti komunistički duh pa će odjednom sve postati bolje – ili samo katoličkije u ideološkom smislu?
U skladu s temom, pozvani smo prepoznavati u sadašnjem kontekstu Crkve znakove prve i druge nostalgije. U Mardešićevu evanđeoskom optimizmu vidim nadu za Crkvu. Čvrstu nadu koja se krije u povratku prvoj nostalgiji Crkve, a to je Bogočovjek u kojemu je čitav svijet spašen. I mi i oni, rekao je Jurin i naveo proročke riječi utjehe Željka Mardešića: „Crkva zapravo nikad u svojoj dugoj povijesti nije bila bliža evanđeoskim uzorima nego upravo danas. Siromašna je ili je na putu da to postane, nemoćna u svjetovnosti, optužena za mnoge grijehe, više nalik na malo stado nego na moćnu državu Konstantinovskog tipa, potisnuta na sam rub društva, prorijeđena otpadima i rastužena izdajama. Preostaje joj samo dobrota kao ponuda svijetu i vjerodostojnost kao test istinitosti. Po tome je onda najbliža sudbini svojeg Utemeljitelja. Ni Isus Krist nije bio u boljem položaju, pa ne vidim razloga za našu posebnu uznemirenost. Ono što treba priznati jest da je Crkva mnogo naučila iz povijesti. Zato njezini predstavnici danas manje sjede u prvim klupama, a više u zadnjim. Postaju svjesni da ih današnji ljudi prepoznaju po služenju, dok ih po zapovijedanju odbacuju. U mnogim državama su kršćani bliži potlačenima nego povlaštenima. Polako se mijenja društveno ozračje i prolazi samo ono što je vjerodostojno i svjedoči kršćanstvo. Drugo se prepoznaje kao krinka za korist i moć. Zar sve to nije za Crkvu prava blagodat i sretna okolnost za otrežnjenje. Kad se nije htjela sama sniziti do skromnosti Siromaha i Pravednika, učinilo je to svjetovno društvo, stavljajući Crkvu u takav izvorni kršćanski položaj čistih početaka. No, to je Bog u povijesti često radio: preko pobjede Asiraca učio je vjernosti svoj židovski narod. Zato s velikim pouzdanjem gledam na izglede Crkve u trećem tisućljeću“.
Prof. Matulić u izlaganju „Promišljanja o odnosu ideologije i religije u misli Željka Mardešića“ rekao je: „Tko se želi upoznati s Mardešićevim rezultatima znanstvenog istraživanja o ideologiji i odnosu ideologije i religije morat će posegnuti za knjigom ‘Lica i maske svetoga. Ogledi iz društvene religiologije’ u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1997. godine. Na kraju tih istraživanja Mardešić se pita: ‘Je li religija ideologija ili nije?’ Religija jest ideologija, ističe Mardešić, ‘u mjeri u kojoj je lažno življena’. Stoga, samo vjerodostojno svjedočenje, rekli bismo autentični život vjernika, predstavlja istinsku branu koja štiti religiju od utapanja u ideologiju odnosno od ideologizacije. Zaštita se vjere od ideologije ne sastoji od odbacivanja vjerskog nauka ili teorije, nego od izbjegavanja napasti da vjeru posve poistovjetimo s teorijom.
Mardešić je u svojim istraživanjima otkrivao da se u ‘povijesti opaža nerijetko susjedstvo ideologije i religije’. On smatra da je vjera u mogućnost potpune deideologizacije religije nestvarna i sanjarska, a može postati i povod za neku drugu ideologizaciju. ‘Stoga treba sa zadrškom primiti sve izjave o deideologizaciji, pa tako i onu što se odnosi na religiju’. U studiji ‘Vjernik u svijetu različitih ideologija i mentaliteta’ piše kako ‘u svakome od nas spava po jedan vjerski ideolog, koji je spremniji da istinu drugima nameće nego da za nju svjedoči’. ‘U onoj mjeri u kojoj vjernik od sebe bude učinio ćudorednu i odgovornu osobu, u tolikoj će mjeri slabiti djelovanje ideologija’. Mardešić piše: ‘Da je Crkva često bila veliki proizvoditelj ideologije – sa svim njezinim pogubnim posljedicama – ne treba valjda danas nikoga posebno uvjeravati. Ulazeći u sveze s moćnicima svijeta, Crkva je za kaznu dijelila i njihovu sudbinu: postala je u istoj mjeri osporavana, nevoljena i odbacivana kao i ti moćnici. Nasreću, bilo je uvijek u njoj dovoljno svetaca i proroka koji su gradili i jednu Crkvu siromaha, ljubavi, mira i čovječnosti’“.
Dr. Matulić pojasnio je kako je Mardešićev izvorni pristup ideologiji znanstveni od početka sedamdesetih pa sve do sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Proučavao je nastanak pojma ideologije u svjetlu svih važnijih modernih ideologija. Crkva je pritom bila objekt utjecaja tih ideologija ili subjekt koji je i sam podržavao i promicao određenu ideologiju odnosno protuideologiju. Drugi Mardešićev pristup ideologiji je više osobni, vođen je više motivima i pobudama svjedočanstva i uvjerenja. Ovaj drugi pristup je došao do punog izražaja nakon demokratskih promjena u Republici Hrvatskoj. Tada je pokazao svoju intelektualnu istinitoljubivost i duhovnu lucidnost u razobličavanju suvremenih oblika ideološkog svrstavanja Crkve i ideologizacije vjere u hrvatskome društvu. Pregršt studija, analiza i osvrta, a napose popularnih novinskih natpisa je iz tog vremena kada on prokazuje i razobličuje određene oblike ideologizacije vjere i daje osobno svjedočanstvo vjere odnosno vizije Crkve koje objektivno odgovaraju izvornim zahtjevima evanđelja, a ne njegove određene povijesne ideologizacije.
U takvim okolnostima Crkva je najprije svakodnevno gubila nakupljene zalihe svjedočanske i mučeničke vjerodostojnosti iz bivšega komunističkoga režima, a onda je pored toga većinu svojih svakodnevnih pastoralnih i institucionalnih preokupacija preusmjerila s već započete i poodmakle koncilske obnove, a koja joj je osiguravala prepoznatljiv polet i životnost u bivšemu režimu, na osiguravanje privilegija i učvršćivanje svoga pravnog položaja nakon demokratskih promjena.
Dr. Matulić je naveo i što papa Franjo kaže o nekim suvremenim oblicima ideologizacije vjere. Pritom je rekao kako „u ideologijama nema Isusa… kršćanin je u opasnosti da postane sljedbenik ideologije, a ne učenik Isusa Krista… ideologija tjera ljude, ona ih udaljava od Crkve i Crkvu udaljava od ljudi. To je ozbiljna bolest kršćana ideologa“.
Umjetnik i književnik Jakšić Čokrić Puko iznio je svoja razmišljanja na temu „’Ne’ ideologizaciji vjere“. Za njega je “ideologija način na koji pojedinac ili skupina gledaju na svijet, a vjera je uvjerenje u istinitost neke tvrdnje bez njene provjere“. Rekao je, između ostaloga, da „nikada nismo čuli da netko kaže: ‘Idi, ideologija te tvoja spasila’“. Svaka ideologizacija vjere od objekta vjere, od Boga, čini idola. Vjerujući tako u Boga, od Boga ćemo učiniti religijsku relikviju; zlatno tele. Vjera je dar Božji koji oslobađa. Ako vjera ne oslobađa, nije prava, nije vjera. Vjera ne može proizvesti ropstvo. Proizvede li ga, na djelu je opsjednutost. „Ima ljudi, susretao sam takve, iz kojih bi trebalo istjerati Boga“, rekao je. Oni, Bogom opsjednuti, žive u zarobljeništvu svoje vjere. Neslobodni. A sloboda je nužan preduvjet za Božji dar, za vjeru. Crkva donosi zakone, a Isus je došao osloboditi svijet od prokletstva zakona. Vrijeme je za Treći vatikanski, a mi još nismo – upravo je o tome pisao Željko Mrdešić –shvatili ni Drugi. Mnogi Hrvati trebali bi već jednom shvatiti da Bog, premda govori hrvatskim jezikom, ne govori to što oni čuju. Prvi kršćani su imali dar govora tuđih jezika, danas je to trabunjanje na materinjem jeziku. Neideologizacija vjere je u opisu posla dobrih ljudi. Ideologizaciju vjere sprovode zli ljudi, rekao je Jakšić.
Govorio je i o svom još uvijek neobjavljenom „Evanđelju odvažnih“. Predstavio je i svoja tri ranija rada, tri pučka prikazanja: životopis sv. Ivana Krstitelja, „Gujun rode“, životopis Jude Iškariota, „Svi smo mi judi“ i „Apokalipsu“.
U raspravama nakon predavanja, koje je animirao viški dekan don Ivica Huljev, sudjelovali su fra Žarko Mula, don Tonči Kusanović i Tonči Matulić, don Pave Gospodnetić i Ivica Jakšić Čokrić Puko, Krunoslav Cukrov, generalni vikar don Stanko Jerčić i hvarski biskup Petar Palić.
(IKA)