Hvarski biskup Petar Palić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje u samostanskoj crkvi benediktinki u Hvaru u srijedu, 22. studenoga, u povodu 150. obljetnice Družbe kćeri Božje ljubavi i 70. obljetnice njihova dolasku u Hvar. U koncelebraciji je sudjelovalo desetak svećenika, među kojima su bili generalni vikar don Stanko Jerčić, hvarski dekan don Emil Pavišić i hvarski župnik don Mili Plenković. Uz brojne vjernike u misnom slavlju sudjelovao je i predsjednik Gradskog vijeća Hvara Jurica Miličić. Liturgijsko pjevanje predvodila je mlađa ženska skupina katedralnog zbora „Mirjam“ pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom maestre Klare Milatić.
Biskup Palić je na počeku misnog slavlja pozdravio sve nazočne, osobito redovnice „kontemplacije“ i „akcije“. I jedne i druge na svoj način svjedoče pripadnost Isusu Kristu i njegovoj Radosnoj vijesti. Istaknuo je kako je svaka euharistija zahvala Bogu za njegovo spasenjsko djelo; za ono što on čini među nama i što nas uvijek iznova, iz dana u dan, spašava, pokazujući nam svoju ljubav i dobrotu. „U ovoj euharistiji, u ovoj zahvali želimo zahvaliti za 150. godina života Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. U ovu zahvalu želimo uključiti i 70 godina njihove prisutnosti ovdje u našem gradu, a nešto malo više i na području naše biskupije. Želimo im zahvaliti za njihovo svjedočko djelovanje, za njihov način približavanja one ljubavi kojom nas Bog ljubi; svima onima kroz povijest, ali, osobito ovdje u našem gradu“ rekao je biskup Palić koji je u propovijedi istaknuo “kako je bavarska učitljica Franziska Lechner osnovala Družbu sestara Kćeri Božje ljubavi u Beču 21. studenoga 1868. godine s nakanom da sestre budu službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi. Svrha je družbe bila pružati siromašnim djevojkama i kućnim pomoćnicama dom, odgoj i obrazovanje. Družba je rasla i širila se. Sestre su na poziv tadašnjega hvarskoga biskupa Mihe Pušića došle najprije u Supetar 1922. godine, a ovdje u Hvar 1948. godine, kako bi vodile pjevanje i pomagale u župnoj katehezi. Uzdržavanje sestara u komunizmu bilo je teško tako da su jedine prihode imale po župama od njege starijih i od drugih poslova kojima su se bavile.
U ovom razmišljanju danas, na temelju evanđeoskih riječi koje smo čuli, ne bih htio govoriti o evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti, o kojima sestre slušaju u svakim duhovnim vježbama i uvijek posvešćuju sebi koji je to najbolji način u današnjem svijetu živjeti te evanđeoske vrednote i s njima svjedočiti svoju pripadnost Gospodinu, rekao je biskup Palić.
Danas bih se htio osvrnuti na ono što ističe papa Franjo ne samo biskupma, svećenicima i redovnicima, nego svim vjernicima kao naglasak našega poslanja u današnjem svijetu, a to je radost. Kongregacija za posvećeni život u Godini posvećenog života 2014. izdala je jedno pismo za sve redovnike i redovnice, a nosi naziv „Radujte se“! Imamo li razloga za radost? Statistika kaže da je u Europi 1982. godine bilo oko 338.000 redovnica, a 2007. je bilo 213. 000 redovnica, što je pad za više od 37 posto. Ista statistika kaže kako smo u Hrvatskoj 2007. imali 3. 056 redovnica, a da smo 2017. godine imali 2.691 redovnicu. Pad od 12 posto. Kad čujemo ovakve brojke, to je svojevrsni ispit savjesti za sestre, za one koji žive redovnički život. Imamo li razloga za radost? Kriza redovničkog život je i kriza vjere. To je kriza vjere i u jednoj biskupijskoj zajednici, ako iz nje nema redovničkih zvanja ili ako iz nje uopće nema poziva. Međutim, kad govorimo o radosti, onda treba imati na umu da radost nije ukras i nešto što lijepo zvuči. Radost je zahtjev i temelj novoga života. U Svetom pismu radost se koristi za mnoštvo zajedničkih i osobnih iskustava. Radost je tako vezana uz obrede i svetkovine. Postoji čak 13 glagola-imenica kojima se u svetom pismu opisuje Božja radost, radost ljudi i radost samoga stvorenja.
Papa Franjo će na jednom susretu sa sjemeništarcima, bogoslovima, novacima i novakinjama reći: ‘Ovo je ljepota posvećenja: radost, radost’. Zašto papa Franjo toliko poziva nas kršćane, a i Bogu posvećene osobe, na življenje radosti? Puno je razloga. Prije svega, danas u svijetu nedostaje radosti. I zato će u tom pismu Kongregacija reći da nismo pozvani činiti neka epohalna djela i da nismo pozvani davati nekakve bombastične izjave, nego smo jednostavno pozvani svjedočiti radost koja izvire iz sigurnosti da se osjećano ljubljenima i koja izvire iz uvjerenja da smo spašeni, naglasio je biskup Palić.
Koji su to trenutci radosti u mome biskupskom životu, svećeničkom, redovničkom i vjerničkom žvotu? Ponajprije činjenica da smo svi od Boga ljubljeni, da smo svi Božja djeca i da nam Bog iz dana u dan to pokazuje. Bog nas je stvorio i želi nas ovakve kakvi jesmo i dao nam je poslanje koje smo dužni ispuniti. Moći razumjeti Boga, moći čuti Boga, to je tajna naše radosti. I osjetiti da nas Bog ljubi, da za Boga nismo brojevi, nego osobe. I osjetiti da me on zove, daje mi svoje poslanje. To je razlog moje radosti. I zato to pismo Kongregacije poziva na hodočašće u prošlost, prošlost svoga poziva, da znamo gdje su korijeni, da znamo gdje su izvori, a na izvoru je voda uvijek najčišća.
Stoga, ova 150. obljetnica poticaj je prvo vama, drage sestre, da se vratite tom izvoru. Da vidite tu vodu, tamo gdje je ona najčišća. Jer, postoji opasnost da, usljed protoka vremena, svašta dođe u rijeku našega života koja protiče iz izvora. Pozvani smo i poslani čistiti je uvijek. Čistimo je na taj način što se vraćamo u prošlost svoga poziva i što uvijek iznova u sebi budimo ozračje prijateljskog odnosa s Kristom. Inicijativa poziva je Božja. Bog poziva. Ali, o čovjeku ovisi slobodni pristanak. Bog nas je stvorio slobodnima i želi da se u slobodi opredjeljujemo za njega. I naš život u Duhu, život za Boga nikada nije nešto dovršeno, nego je neprestano otvoren otajstvu. Vjera znači traganje. Vjera znači hod u nesigurnost. Međutim, ipak smo u jedno sigurni. A to je da na početku i na kraju svega stoji Bog. Susret s Gospodinom, koji se dogodio u jednom trenutku u našem životu, uvijek nas potiče da izađemo, kaže pismo, iz autoreferencijalnosti. Pokušat ću vam to dočarati jednom našom uzrečicom. Postoji jedna uzrečica, bolje reći kletva, u našem narodu: „Da Bog da se sobom zabavio“. To je autoreferencijalnost. Kad smo usmjereni samo na sebe, kad gledamo sebe, svoje interese, svoje probitke. Kad ne gledamo cjelinu; bilo da se radi o zajednici, biskupiji ili, na kraju, o Crkvi. Jer, svi smo mi najprije u toj Crkvi. I zato, kad papa danas govori kakvu Crkvu želi, onda papa naglašava da želi Crkvu u izlasku. Što to znači Crkva u izlasku? To znači da je naš kršćanski život nužno definiran izrazima kretanja. Čak i kad se živi u monaškoj, kontemplativnoj i klauzurnoj zajednici, kao što žive naše sestre benediktinke, to je isto život stalnog traženja koji me potiče da uvijek iznova izlazim iz sebe i da uvijek iznova tražim. To je sveti nemir traženja, koji mora biti u svima nama. Ako nema svetog nemira traženja, onda upadamo u autoreferencijalnost, onda se bavimo sobom. Onda su nam pogledi uski i usljed toga nastupa i kriza posvećenog života. I kao što je naše društvo, kao što su naše obitelji, kao što smo i mi sami katkad zahvaćeni krizom, tako postoji i kriza u posvećenom životu. U prvom redu je to nesposobnost da prepoznamo tako duboki poziv, Božji poziv. Zatim je tu kriza vjernosti, kad nisam vjeran tim evanđeoskim idealima. Zatim je tu i kriza humanizacije, odnosno kad nismo vjerni i kad smo ograničeni u našoj dosljednosti. Sve to stvara nezadovoljstvo, ogorčenost, zatvara nas u jad i žalost, zatvara nas u nostalgiju za neistraženim putovima života i neispunjenim snovima. I zato na tu krizu treba dati odgovor. A koji je odgovor? Ponovno posjetiti duboko središte osobnog života, tamo gdje su moji motivi da nasljedujem Isusa Krista. A zatim vjernost, odnosno svijest koja nas usmjerava prema Bogu i prema svakom stvorenju. A zatim i ustrajnost, ustrajnost sve do Golgote. Iskusiti u sebi kako nas razdiru i sumnje i vjetar, ali istovemeno radovati se divoti i čudesnosti Uskrsa, sve do očitovanja Duhova i novoga slanja. To je evangelizacija. I to je ta radosna vjernost, do mučeništva, do onoga potpunog razvlaštenja, do potpune kenoze, ono što je i sam Isus Krist doživio. I zato bismo mi danas u ovoj krizi, u kojoj smo svi pogođeni, trebali doista dublje čuti i u svome životu nastojati živjeti taj papin poziv, odnosno ispuniti i obnoviti radošću i velikom ljubavlju svoj poziv. Danas je u svijetu prisutna fragmentarnost; ne živimo cjelovito svoj život i sve ono što jesmo. I danas je u svijetu prisutan, nažalost, sve više i besplodni individualizam. Odgovor na ta pitanja, braćo i sestre redovnice, može biti jedino iskreno naše svedočenje i življenje za zajednicu. Vi za redovničku, mi svi, braćo i sestre, za župnu, biskupijsku, odnosno za crkvenu zajednicu u cjelini. I zato, molimo danas Gospodina u ovoj svetoj misi da uvijek u nama budi taj osjećaj zahvalnosti zato što smo izabrani. Da u sebi obnovimo tu svoju želju i čežnju za traženjem njegova Lica i da u sebi iznova, iz dana u dan, budimo tu želju živjeti onako kako on želi i ići kamo nas on šalje. A šalje nas da u ovome svijetu budemo svjedoci njegove radosne vijesti i da u ovome svijetu izgrađujemo njegovo kraljevstvo. Zato je, kako smo čuli u Evanđelju, potrebno puno ulja. U prvom redu ulja radosti, a onda i ulja otvorenosti, ljubavi, međusobnog poštovanja i prihvaćanja. Sve do onoga, kao što sam i rekao, do mučeništva, do potpunog razvlaštenja, do potpune svijesti da pripadamo jedino Bogu i da nas Bog šalje da živimo svoje poslanje biskupa, svećenika, redovnika, redovnice, oca obitelji, majke obitelji, bake ili djeda. To je naš put kojim ostvarujemo svoju svetost. To su trenutci koje nam je Bog dao da se iz dana u dan posvećujemo.
Neka nam ova euharistija, ovaj susret s uskrslim Kristom pomogne da iz dana u dan rastemo u ljubavi i da iz dana u dan rastemo u sve većoj sličnosti Isusu Kristu koji je došao da imamo život u izobilju“, zaključio je biskup Palić.
Na kraju mise biskup je poručio kako je „službenica Božja Majka Franziska Lechner pokušala u onom vremenu i trenutku dati odgovor na pitanje onoga vremena i trenutka i činiti tada, za nju sada, ono što je za nju bilo važno i potrebno. I mi smo ovdje i sada pozvani činiti ono što je ovdje i sada naša zadaća i na što nas Bog poziva. Ohrabreni upravo svjedočanstvom svih onih, koji su nam prethodili u življenju i svjedočenju Isusove radosne vijesti, molimo Božji blagoslov i zagovor svih svetih naših zaštitnika da nam pomognu i zagovaraju nas kako bismo doista bili iskreni Kistovi svjedoci i svjedoci njegove Radosne vijesti u ovome trenutku i tamo gdje nas Bog šalje“, zaključio je biskup Palić.
————————-
Družbu Kćeri Božje ljubavi osnovala je mlada bavarska učiteljica Franziska Lechner u Beču 21. studenoga 1868. godine. Družba danas broji oko 1000 sestara u 19 država svijeta sa 7 provincija i 4 viceprovincije. Družba je 150. obljetnicu postojanja proslavila na blagdan Marijina prikazanja.
Kćeri Božje ljubavi došle su u Hvar 23. lipnja 1948. godine na poziv hvarskog biskupa mons. Mihe Pušića. Kroz 70 godina u Hvaru je djelovalo 57 sestara, od kojih su neke tamo bile dva ili tri puta. Držale su se i drže se načela Majke Franciske: ‘Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo’.
Stipo Marčinković