Drage sestre i braćo, hodočasnici iz Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarske biskupije,
ovdje u Porciunkuli, jednom od najsvetijih mjesta za nas franjevce, želim vam reći nekoliko misli o sv. Franji. Odmah na početku, kad je riječ o sv. Franji, moram priznati kako smo često u opasnosti da tog Božjeg radosnog ugodnika, u poplavi različitih anegdota i legendi, prikazujemo kao naivnog zanesenjaka, sanjara i trubadura koji pjeva cvijeću, igra se s pticama i ribama, druži s vukovima itd. Kad ga samo na takav način predstavljamo, onda imamo samo dva izbora: možemo mu se diviti ili čuditi. Međutim, tu se javlja jedan ozbiljan problem – ne možemo ga takvog nasljedovati.
A to ne možemo zato jer smo možda i pod „terorom“ spektakla od sporednog u njegovu životu napravili ono glavno i zapravo zamaglili put koji vodi do autentičnog svetog Franje. Da, točno je da je sveti Frajo volio prirodu. Međutim njemu je priroda progovarala o Bogu, svom Stvoritelju; upućivala na njega kao što umjetničko djelo upućuje na autora, a on je prirodi govorio, pjevao o Bogu. Pa ipak, nikad ih nije zamijenio. Prirodu je koristio da bi govorio o Bogu, a ne obrnuto. Bogu se divio u svim stvorenjima njegovim. Ukratko, priroda je za njega bila brat ili sestra a ne majka. Chestertenovski rečeno bio je Božji trubadur ali nije bio zadovoljan Bogom trubadura. Bog mu je značio puno više. Bog moj sve moje, znao je često reći. Ukratko, diveći se ljiljanima u polju, pticama u zraku, ribama u moru ili rijeci on je postajao sve sličniji Kristu, a ne ljubiteljima prirode. Volio je dakako i prirodu ali Boga iznad svega.
Sv. Franju slobodno možemo nazvati svecem radosti. Taj veličanstveni, nadasve simpatični svetac – Božji trubadur – tolike je ljude, čak i izvan kršćanstva, zarazio svojom karizmom: neponovljivim oduševljenjem za Boga i za sve stvoreno. I nije svoju ljubav ograničio samo na ljude nego je u nju uključio sve stvoreno: životinje, biljke, planine, rijeke… i sve ih je nazivao braćom i sestrama. Zbog te neponovljive ljubavi je i proglašen zaštitnikom ekologije.
No, kako je to sve započelo. Vratimo se Franjinom djetinjstvu. Sv. Franjo je imao velike snove. Sanjao je kako će biti opjevani trubadur, vrhunski zabavljač, slavan vitez, okretan trgovac… Međutim, Bog je imao druge planove s njim. Frannjo je bio odgajan da uspješno zamijeni oca tj. da bude dobar trgovac – i da postane plemić, vitez. Budući da po rođenju nije bio plemićkoga roda, nedostatak časti i privilegija koje takav društveni status nosi, nadoknađivao je njegovanjem novog stila plemenitaštva.
Navedeni novi stil, koji se kod brzorastućih bogataša uvijek ponavlja, podrazumijevao je razbacivanje novcem u različitim zabavama, ekstravagantnost odijevanja itd. tako da je brzo stekao naslov kralja zlatne mladeži Asiza.
Međutim, duge noći veselja, različite zabave i druženja nisu ga ispunjali. Unatoč silnom društvu i popularnosti osjećao se nakon svega tako praznim i neostvarenim. Bilo je previše vanjskog veselja a opet premalo životne, svakodnevne radosti koja život čini lijepim.
Sve je nekako bilo nedorečeno. Imao je sve, a kao da ništa imao nije; nedostajalo mu je ono najbitnije što bi nepodnošljivu prazninu ispunilo. Ukratko, nije mu išlo s trubadurstvom.Onda je pokušao s vojskom. Svim srcem želio je postati poznat i slavan vitez; ostvariti san mnogih mladića onoga vremena. Međutim, u odnosu na krhko, nejako tijelo viteški oklop bijaše mu pretežak. A i oružje je nezgrapno stršilo na slabašnom tijelu. Tako fizički nemoćnom i nepripremljenom za zahtjevnu borbu nije mu trebalo puno vremena da oboli i završi na bolničkoj postelji.
Bolest mu je donijela sasvim novo iskustvo: iskustvo ranjivosti i spoznaju prolaznosti svega zemaljskog. S bolesničkog kreveta život, svijet i sve stvoreno što ga okružuje izgledalo je sasvim drugačije od onog na koji je naviknuo. Tu je otkrio jednu sasvim novu perspektivu, jedan novi život u kojem je sunce ljepše sjalo, nebo bilo vedrije, a jutarnja rosa se lakše zamjećivala. Pa i sama smrt mu je odjednom postala bliskom do zagrljaja. Život mu je dobio sasvim novi smisao i ljepotu, dotad sasvim nepoznatu. Ukratko, ni s vojskom i viteštvom nije se proslavio.
Nakon navedenih razočaranja odlučio se okušati u očevoj trgovini. Otac je imao velika i opravdana očekivanja od njega glede trgovine i širenja poslova. A znamo kako se u trgovini radi: trgovac ‘preživi’ konkurenciju samo zahvaljujući vlastitoj lukavosti, dakle, prodajući skuplje nego što je kupio. To je za Franju bila, čini se, izuzetno zahtjevna avantura koja je završila epohalnim neuspjehom. Naime, Franjo nije nikako uspijevao nadigrati konkurenciju, odnosno pridobiti kupce lažno im prikazujući stvarnu vrijednost robe koju je prodavao.
Životopisci kažu da je jednom, kad je očito već bio zasićen takvim načinom života i varanja, pred siromahe izbacio sve očeve zalihe robe. Ukratko, nije išlo ni s trgovinom. Nije bolje bilo ni s ocem i njegovim planovima pa se i oca javno odrekao i njegova nasjedstva. Bog je imao druge planove s njim i strpljivo ga pripremao.
Tako je sveti Franjo stigao do mjesta odakle više nije znao kamo dalje. Jedino što je znao jest kamo sigurno više ne želi ići, kakvim životom više ne želi živjeti. Uputio se na novi put, u avanturu s Bogom. Odrekao se novca, slave, druženja i zabava s prijateljima. Znao je što napušta ali nije znao što ga čeka. Prepustio se u potpunosti Gospodinu vjerujući kako će On ispuniti želje njegova srca, njegove snove.
Nakon sna u Spoletu koji mu je sasvim “promijenio“ srce jednom je na konju obilazio okolicom Asiza i sreo nekog gubavca, jednog od onih nesretnika prema kojima je prije osjećao nesavladivu odvratnost. Sjahao je s konja i poljubio gubavca. Ništa više za Franju nije bilo kao prije. Ono što je iz dubine duše mrzio sad je zagrlio. Gubavca koga je zaobilazio u širokom luku, susreo je oči u oči – i zagrlio. Prihvatio je čovjeka i njegovu bolest, njegovu isključenost od ljudi i učinio se bližnjim, malim bratom. Prihvatio je time i zavolio i svoje sjene, loše strane od kojih je neuspješno bježao. Put obraćenja se već nazirao.
Prestao je raditi samo ono što mu se sviđa i što voli, a zavolio je sve što radi i sve ljude koje susreće neovisno o njihovoj različitosti. Prihvaćajući gubavca i vlastitu je „gubu“ (ograničenost) prihvatio a to je temeljni preduvjet da bi i druge prihvatio, razumio i pomogao im.
Još jedan događaj bio je presudan za Franjino potpuno obraćenje a to je kad mu je Krist raspeti s križa u crkvici sv. Damjana progovorio: “Franjo idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!“ To iskustvo razgovora s Isusom Kristom osvojilo je Franjino srce. Susret s Isusom Kristom koji mu je progovorio sačinjava jezgru njegova obraćenja. Gospodin ga je prije toga dugo i pažljivo pripremao; zatim ga je obuzeo svojim Duhom i dao je da u njegovu srcu nikne čvrsta odluka da upregne sve svoje sile u službi ljubavi prema Isusu Kristu.
Konačno je kod čitanja evanđelja baš u ovoj malenoj crkvici Porcijunkuli o slanju apostola da idu propovijedati (Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće, ni odjeće… Lk 10, 3), Franjo otkrio Božji plan o sebi i odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću! Ovo je ono što tražim! (1 Čel 22,35). Umjesto ‘svega’ što je potrebno ovdje je otkrio da se najprije mora riješiti svega što opterećuje poslanje koje je primio od Krista.
Sada novi Franjo nije trubadur ali je do kraja zadržao vedrinu u sebi, istinsku radost koja dušu pomlađuje a druge neprimjetno oplemenjuje. Nije bio vojnik ni vitez ali je radi mirotvorstva i do sultana došao samo da spriječi divljaštva suprotstavljenih strana.
Pritom se vodio idejom da je za mir važno obraćenje svih a ne samo osvajanje neprijatelja (Pax Romana). Nije bio trgovac ali je mnoštvo mušterija sasvim “osvojio“, krenuli su za njim oduševljeni njegovim novim načinom života; nastojanjem da Ljubav bude ljubljena iznad svega a sve drugo poradi nje. Izgubio je oca ali i dobio mnoštvo braće i sestara.
Postao je Božji trubadur, Kristov vitez i vojnik, pjesnik i mistik koji vrhunac radosti duše ne iskazuje toliko razmišljanjem koliko osjećanjem. On nije samo pjevao Bogu i bio zahvalan za sve stvoreno već je njegov život bio pjesma. Uzdarje Darivatelju. I molitva koju životna radost otkriva. A ako je ičega u njegovu životu nedostajalo to svakako nije bila radost. Radost je u njemu našla nezamjenjivog predstavnika.
Sveti Franjo je čovjek koji je u svom vremenu utjelovio evanđelje. Toliko je bilo kristolikosti u njemu da je zbog toga prozvan alter Christus – onaj koji se Kristu iznutra suobličio, kako to sv. Bonaventura u životopisu o asiškom siromašku (Legenda maior seu Vita) ističe. Potvrdu svoje suobličenosti Kristu u vidljivom obliku dobio je pred kraj svoga života kad je na La Verni moleći primio stigmate (pet Kristovih rana).
Sveti Franjo je svetac koji je tiho mijenjao svijet. Uzor i nadahnuće svojim duhovnim sinovima i svim kršćanima. I ne samo njima nego svima koji ljubavlju strpljivo izgrađuju svijet preskačući zamamne prečace revolucija koje zavišću i mržnjom umjesto obećanog blagostanja donesu samo veću patnju. Dao Gospodin da i mi u našim okolnostima uspijevamo slaviti ga i drugim ljudima činiti život ljepšim.
. Doc. dr. sc. Ivica Jurić
