Križni put održan je pod geslom „Daj mi radost spasenja svoga (Ps 51,14)“. Četiri stotine vjernika s Hvara i Brača je katamaranom „Jelena“ stiglo u Komižu na južnoj strani otoka Visa.
Hodočasnici s Brača, Hvara i Visa našli su se u i ispred crkve Gospe Gusarice, crkve Svete Marije sagrađene sredinom 16. stoljeća uz samu obalu Komiže. Komiški župnik don Toni Aviani pozdravio je viškog, hvarskog i bračkog dekana don Milana Šarića, don Tonija Plenkovića i don Ivica Huljeva te pristigle svećenike i hodočasnike. Potom je kratko govorio o povijesti i sadašnjosti Komiže. A onda je izmolio prigodnu molitvu i udijelio blagoslov za sretno putovanje do Visa.
Druga postaja bila je najmlađa komiška crkva, crkva Gospe od sedam žalosti, sagrađena 1759. godine, u kojoj se obavljaju svakodnevni obredi. Potom se krenulo prema komiškoj župnoj crkvi sv. Nikole koja se prvi put spominje u 12. stoljeću. Mjesni naziv joj je Muster, što korijenski dolazi od latinske riječi samostan, jer je svojevremeno pripadala benediktinskoj opatiji sv. Silvestra na obližnjem otočiću Biševo. Na svim postajama don Milan i biskupijski kancelar don Ivan Jurin čitali su tekstove Mateja Glavice „Križ ljubavi“. Potom su predmolili molitve s posebnim nakanama. Tako se na ovoj postaji molilo za pomorce, mornare i ribare. Na četvrtoj postaji u komiškom polju molilo se za blagoslov polja i poljoprivrednika. Peta postaja bila je kod tunela iz Drugog svjetskog rata koji je, navodno, tada bio ratna bolnica. Hodočasnici su potom uspjeli stići do vrha brda gdje je crkva sv. Mihovila koja se, također, spominje u 12. stoljeću kao vlasništvo biševskog benediktinskog samostana. Pošto je taj dan bio Dan narcisa, molilo se za sve bolesnike, osobito za ženske osobe oboljele od zloćudne bolesti dojki i za poštivanje njihova dostojanstva. Nakon ove postaje put je postao puno lakši. Hodočasnici su stigli do crkve Gospe od Planice koja je kružnog tlocrta. Nalazi se kraj puta Komiža – Vis, a prvi put spominje se 1668. godine. Pošavši dalje, došli su do crkve sv. Nikole u Dolu, za koju se pretpostavlja da je izgrađena u 15. stoljeću na ruševinama možda ranije crkve.
A onda se stiglo do željenog odmorišta, igrališta nogometnog kluba Vis u čijoj blizini je viška HVIDRA, čiji članovi su hodočasnicima ponudili okrepu. Nakon kratkog odmora hodočasnici su došli do viške tvrđave King George, koja je s desne strane ulaza u višku luku, a izgradili su je Englezi nakon pobjede nad francusko-talijanskom flotom 1811. godine. Potom su hodočasnici kod Hotela Issa, između ostaloga, molili za poštivanje i dostojanstvo radnika te za njihove pravedne plaće. A onda su stigli do crkve sv. Jeronima iz 18. stoljeća na poluotočiću Prirovo gdje ih je pozdravio samostanski vikar fra Žarko Mula. Nakon toga krenuli su do crkve Duha Svetoga i konačno stigli do župne crkve Gospe od Milosti na Spilicama, gdje je koncelebrirano misno slavlje predvodio hvarski župnik i dekan don Toni Plenković, održavši i prigodnu propovijed. Koncelebriralo je sedam svećenika. Na kraju mise svima je zahvalio viški župnik i dekan don Milan Šarić koji je sa župnikom Komiže don Tonijem Avijanijem bio glavni organizator ovog duhovnog i kulturnog događaja.
Po završetku misnog slavlja večeru hodočasnicima pripremili su i poslužili viški srednjoškolci kod svoje škole koja nosi ime svećenika Antuna Matijaševića Karamanea. Nakon večere Hvarani i Bračani trajektom su se vratili na svoje otoke.
Hodočasničko putovanje ovog dana od crkve Gospe Gusarice u Komiži do župne crkve Gospe od Milosti na Spilicama u Visu bilo je dugo oko 22 kilometra. Uz to, trebalo je pregaziti veliko brdo između Komiže i Visa. Stoga su u hodočasničkoj koloni, koja je bila duga nekoliko stotina metara, uglavnom bile mlađe osobe, među kojima su bile i redovnice, koje su, također, nosile Križ Kristov. Na mnogim mjestima u koloni stalno se čula pjesma i molitva. Veličanstvena župna crkva u Komiži kao i ona u Visu bile su premale da bi primile sve hodočasnike koji se na kraju križnog puta ni na što nisu požalili.
Vrijedno je istaknuti kako dolazak Bračana i Hvarana na Vis i njihov polazak na križni put iz crkve Gospe Gusarice u Komiži, zajedno s Višanima, podsjeća na križni put odlaska u Italiju, a potom u pustinju Sinaja, kod „Mojsijevih izvora“, u El Shatt, nekoliko desetaka tisuća dalmatinskih Hrvata (35.000) početkom 1944. godine, koji su, također, na svoj dvogodišnji križni put kretali baš iz crkve Gospe Gusarice u Komiži.
