Misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak slavio je u katedrali biskup Petar Palić u koncelebraciji s don Tonijem Plenkovićem, katedralnim župnikom i don Ivanom Jurinom, kancelarom.
Prigodnu homiliju izrekao je don Toni Plenković, koju donosimo u nastavku:
U jednoj svojoj kolumni američka spisateljica Erma Bombeck opisuje kako se u crkvi jedne nedjelje usredotočila na dijete koje se okretalo i prema svima se smiješilo. Nije bilo glasno, niti je pljuvalo, udaralo, deralo se ili kopalo po majčinoj torbi. Samo se smijalo. Naposljetku, majka ga je udarila i kazališnim šaptom procijedila: „Prestani se cerekati. U crkvi si!“. Nakon toga još ga je jednom klepnula i dok su djetetu suze tekle niz lice dodala: „e tako je već bolje“ i pobožno se vratila svojim molitvama.
U tren oka u meni je proključao bijes – piše Erma. Sjetila sam se da je čitav svijet u suzama, no ako i ti ne plačeš, moraš se, hoćeš-nećeš, tome prilagoditi. Poželjela sam to dijete suznoga lica privinuti k sebi i pričati mu o mom Bogu. Sretnome Bogu. Nasmiješenome Bogu. Bogu, koji je izgleda imao smisla za humor kad nas je stvarao… ali tradicionalno, vjera se nosi svečanim izrazom tragične ozbiljnosti nekoga ko oplakuje.
Kakva šteta, pomislila sam. Ovdje je žena koja u misi susreće jedino preostalo svjetlo naše civilizacije – jedinu nadu, jedino čudo – naše jedino obećanje vječnosti. Ako se ne možemo smijati u crkvi, što nam ostaje?
Jedino preostalo svjetlo naše civilizacije… U danima kad je svijet obavijen tjeskobom i strahom mi ovom liturgijom ulazimo u dvoranu Posljednje večere. U njoj otkivamo prizor Sina Božjega, koji kleči pred svojim učenicima i otkriva im pravo Lice Boga. Potom lomi kruh i dijeli kalež “za nas”. Sin Božji se prinosi nama, predaje u naše ruke svoje Tijelo i Krv da bude uvijek s nama, da prebiva među nama.
Ja sam s vama. Ne napuštam te. Ne ostavljam te. Ne prepuštam te tami nego s tobom ulazim u nju. Ne ostavljam te tjeskobi nego ću je uvijek dijeliti s tobom. Vi ste moji prijatelji…
I kad to Isus čini? ONE NOĆI U KOJOJ BIJAŠE PREDAN …
Učinio je to posve svjestan onoga što ga čeka, svjestan za koga daje svoj život, i kakvi su ti njegovi prijatelji … daje sebe za nas posve svjestan da će mu ljudi ‘uzvratiti’ na grozan način … On kleči i pred Judom, pred svojim budućim izdajicom i pere mu noge; kleči pred apostolima za koje zna da će se uskoro razbježati; pred Petrom koji će se za koji sat bezobrazno praviti da ga ne poznaje.
On kleči pred tobom i preda mnom, nama ljudima koji smo ovaj njegov predivno zamišljeni svijet zarazili i razbolili pohlepnom utrkom za profitom, nemilosrdnošću prema malenima, koji smo sebično živjeli ko da nema sutra i želi nas oprati. Nama koji smo toliko puta iskrivljavali evanđelje i prilagođavali ga svojim prohtjevima, nama koji smo bahato Bogu govorili : „znamo mi i bez tebe, tvoja riječ je jedno a život nešto posve drugo“, nama koji i kad smo okupljeni oko njegovog oltara više nalikujemo zlovoljnoj družini nego ljudima koji se s osmjehom na licu hrane na gozbi koju nam daruje i u kojoj nam se daje jedino preostalo svjetlo naše civilizacije – nama takvima u ovoj presvetoj večeri on, pun ljubavi ponavlja: „ako ja, Gospodin vaš i Učitelj…primjer sam vam dao….“
Da on Krist Gospodin koji kleči pred onima koji ničim nisu pokazali da zaslužuju njegovu ljubav – naš je Bog. On kojeg ćemo sutra već promatrati ogoljenog, izmučenog, popljuvanog i od sviju napuštenog naš je Bog. On razapet na križu, gol i izdan naš je Bog.
Bog koji ne maše čarobnim štapićem nego se se spušta do prljavih nogu svojih učenika i pomno ih pere, sjećanje na sebe ostavlja u krhkom činu lomljenja kruha, ne odnosi bol nego ju dijeli s nama, ne spašava od smrti nego po smrti, oprašta, i čak opravdava svoje ubojice, umire ostavljen od svih svojih prijatelja, u potpunoj i bolnoj samoći ne proklinje nego svoj duh predaje Ocu.
Onaj čovjek koji kleči na prljavom podu kraj prljavih nogu svojih prijatelja naš je Bog.
Onaj čovjek, razapet na križu, gol i izdan, naš je Bog.
I zato u ovim danima , kad nas salijeće tjeskoba zbog bolesti koja prijeti cijelom svijetu; u ovim danima kad smo se već iscrpili od izolacije; mi ipak s osmijehom možemo moliti da ojača naša vjera u takvog Boga. U Krista koji nam svojim vazmenim otajstvom objavljuje pravo Božje lice. Svaki od nas može reći: mene je ljubio i predao samoga sebe za mene. Svatko može reći to “za mene”. Što to znači za nas? Znači da je to također moj, tvoj, naš put. Ako ja Gospodin i Učitelj…treba da i vi… Kao što nam reče papa slijediti, pratiti Krista, ostati s njim zahtjeva neko “izlaženje”: iz samih sebe, iz načina življenja vjere koji umara i plod je navike, iz napasti da se zatvorimo u vlastite sheme, iz napasti da smrknuti emitiramo teorije zavjere o Bogu i ljudima, iz napasti da živimo kao da nikad nismo upoznali niti čuli za njega koji je jedino preostalo svjetlo naše civilizacije i jedina nada koja pokazuje izlaz iz začaranog kruga sebičnosti i zaraze koja rastače ovaj svijet i čovjeka u njemu.
Ovo su dani milosti koje nam Gospodin daje da otvori vrata našega srca, našega života i poziva nas da slijedimo njegov primjer, da budemo drugima bližnji koji će im nositi svjetlo i radost svoje vjere. I sve to s Božjom ljubavlju i nježnošću, u poštivanju i strpljivosti. Na Kristov način.
Da, u dvorani posljednje večere, blista nam večeras jedino preostalo svjetlo naše civilizacije, jedina nada, jedini put koji nam pokazuje izlaz i ozdravljenje čovjeka i čovječanstva.
Zagledani večeras u ljubav koja nam se daje do kraja, ipak nismo tjeskobno zabrinuti i namršteni zbog okolnosti u kojima smo, nego možemo s Petrom s osmjehom na licu ponizno zamoliti: operi nas posve Učitelju da i mi možemo slijediti tvoj primjer: svijetu i svakom čovjeku pokazivati sućutno i brižno Božje lice. Amen!
