Biskup Petar Palić slavio je u četvrtak, 9. travnja, Misu posvete ulja u hvarskoj katedrali. Uz biskupa su koncelebrirali don Toni Plenković, katedralni župnik i don Ivan Jurin, kancelar biskupije.
Biskupovu propovijed na Misi posvete ulja donosimo u cijelosti:
Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!
Iako fizički odijeljeni, vjerujem da ste vi, barem pojedinci, braćo svećenici, ali i vi, vjernici ove naše biskupije, a i šire, ujedinjeni s nama u ovom slavlju.
Okupljeni oko stola Gospodnjega, danas na Veliki Četvrtak, na ovoj Misi posvete ulja, mi, posvećeni službenici Božji, želimo svoje srce otvoriti Gospodinu i iznova posvjedočiti svoju zahvalnost, svijest odgovornosti i ustrajnost u poslanju koje nam je darovano sakramentom sv. Reda.
Danas blagoslivljamo i posvećujemo sveta ulja. Ulje je u Svetom Pismu opisano i prikazano više puta svojom posebnom ozdravljujućom snagom. Sama maslina već upućuje na Stvoritelja, koji nam povjerava darove svoga stvaranja kako bismo pažljivo i odgovorno postupali s njima, ali se isto tako i odnosili jedni prema drugima. Ulje je simbol zdravlja i radosti, snage uma i ljekovitog djelovanja i konačno simbol sreće, mira i dobrohotnosti. Kao sakramentalni znak naše liturgije, ulje se na poseban način odnosi na samoga Krista, jer u pomazanju uljem očituje se u Isusu Kristu Božja briga za nas ljude. Krist, “Božji pomazanik”, pomazao nas je u krštenju, nas svećenike i u svećeničkom ređenju, snagom svoga Duha, tako da se s pravom možemo nazvati kristijanima – kršćanima, što je uobičajeno još od apostolskih vremena i da imamo svoje poslanje u svijetu u kojemu živimo.
Čitanja današnje liturgije upućuju nas na tu stvarnost na poseban način. Božji glasnik – čuli smo – pomazan je i poslan biti blagovjesnikom siromasima, hrabriti ljude slomljenih srdaca, pružiti nadu zatvorenicima, utješiti i pratiti ožalošćene, kako bi život mogao ponovo zračiti radošću i pouzdanjem. Bog u svakom trenutku povijesti otvara nove putove, kako bi njegova ohrabrujuća i utješna riječ stigla do svakog srca.
U Evanđelju smo čuli da se Izaijine riječi o Božjem glasniku ostvaruju i ispunjavaju u Isusu iz Nazareta. Godina milosti Gospodnje nije kalendarska godina. Vrijeme milosti se ne mjeri danima i satom. To vrijeme počinje Isusovim nastupom i ono traje. Svršetak godine milosti nije određen sve dok se naviješta Evanđelje o kraljevstvu Božjem. I upravo kad se nalazimo u potrebi, opterećeni teretom ili beznađem, prihvaćajući Božju milost nalazimo utjehu i nalazimo njega, jer smo sigurni da je Isus, Pomazanik, na kojemu počiva Duh Božji, poslan siromasima i onima koji su u nevolji. Isusovim utjelovljenjem započeo je taj Božji „danas“ koji traje.
To je, draga braćo i sestre, i poseban poziv Crkve i njezino temeljno poslanje: radikalno i svom snagom činiti ono što je činio Isus Krist, Pomazanik. I upravo navješćujući Isusa Krista i slaveći sakramente, Crkva Božju brigu za svakoga čovjeka čini opipljivom i spasonosnom.
Draga braćo svećenici ovdje nazočni i svi do kojih dopire ili će naknadno doprijeti ove riječi!
I naš svećenički identitet, poslanje i autoritet mogu se razumjeti jedino iz našega suodnosa s Isusom Kristom, jedinim i pravim svećenikom. Kao što on „bijaše poslušan do smrti na križu“ (Fil 2,8) i naša je obveza i zadaća u poslušnosti, u oplijenjenosti vlastitoga „ja“, uvijek iznova u sebi buditi svijest o poslanju koje nam Crkva, u ovome ‘danas’ našega vremena i prostora, povjerava.
Bez povezanosti s Kristom, bez naše uronjenosti u sakramentalno otajstvo našega svećeništva i našega poslanja, naš svećenički život i naše djelovanje gube svoj smisao. Bez ukorijenjenosti u Kristu, bez našeg jasnog življenja crkvenosti, u opasnosti smo pretvoriti svoj život u puki funkcionalizam ili klerikalni populizam, obojen jeftinim emocijama, raznim stereotipima i predrasudama. Crkva koja se vrti oko sebe i koja je zaokupljena sobom nije autentično otajstveno Tijelo Kristovo.
Mi smo svećenici svjesno darovali svoj život Bogu da ga iskoristi za izgradnju svoga Kraljevstva i svakodnevno iznova potvrđujemo to obećanje u služenju ljudima. Međutim, osjećamo da nam je potrebna potvrda našega služenja; da se uvijek moramo usklađivati s onim što nas iznutra ispunjava i pokreće, a to je Bog i njegov poziv kojim nas je pozvao i uzeo u svoju službu. Stoga, obnova naših svećeničkih obećanja ima svoje mjesto u slavlju Mise posvete ulja. Jer, koliko god smo svjesni da svu snagu primamo od Boga koji nas vodi i koliko god vidimo da nas Duh Sveti ovlašćuje da činimo ono što činimo, toliko je važno stalno se prilagođavati njemu i otvoriti se njegovom djelovanju, da Duh Sveti može djelovati u nama i po nama. Mi smo svećenici tu zbog ljudi. Naše je poslanje živjeti i propovijedati evanđelje i učiniti sve da kraljevstvo Božje bude vidljivo i opipljivo među nama.
Sami to poslanje ne možemo u potpunosti izvršiti i zato nam je potrebno i opredjeljenje svih onih koji su na poseban način po krštenju i potvrdi povezani s Isusom Kristom.
A to ste vi, draga braćo i sestre!
I dok u ovoj euharistiji zajedno s vama zahvaljujemo Bogu na bezbrojnim dobročinstvima, molim vas i potičem da molite za svoje svećenike i za mene, svoga biskupa.
Vrijeme u kojemu živimo je puno izazova. Međutim, ukoliko ćemo svi zajedno gledati novim, Isusovim pogledom, jedni druge, a onda zajedno u istom smjeru, onda ćemo znati i moći odgovoriti na sve izazove s kojima se susrećemo.
Potičem vas da molite i za nova duhovna zvanja u našoj biskupiji, kako bi uvijek bilo onih koji će živjeti za Gospodina i naviještati i izgrađivati njegovo Kraljevstvo.
Neka ova euharistija bude izvorom snage našega zajedništva i naše trajne opredijeljenosti živjeti za Krista, njegovo Kraljevstvo i Crkvu. Blažena Djevica Marija, Majka Crkve i Majka svećenika, neka nas u našem nastojanju prati svojim zagovorom. Amen.
