Na ovom veličanstvenom Trgu svetoga Petra, na kojem je papa Franjo tijekom ovih dvanaest godina toliko puta slavio Euharistiju i predvodio velike susrete, sabrani smo u molitvi oko njegovih zemnih ostataka – ožalošćenog srca, ali potkrijepljeni sigurnošću vjere, koja nas uvjerava da ljudska egzistencija ne završava u grobu, već se nastavlja u Očevoj kući – u životu sreće koji ne poznaje zalaz.
U ime Kardinalskog zbora srdačno zahvaljujem svima na vašoj prisutnosti. S dubokim osjećajem izražavam iskren pozdrav i srdačnu zahvalnost šefovima država, predsjednicima vlada i službenim izaslanstvima iz brojnih zemalja, koji su došli izraziti naklonost, poštovanje i uvažavanje prema Papi koji nas je napustio.
Silina izraza privrženosti i zajedništva koje smo vidjeli ovih dana nakon njegova prijelaza iz ovoga svijeta u vječnost, svjedoči koliko je intenzivni pontifikat pape Franje dotaknuo umove i srca ljudi.
Njegova posljednja slika, koja će ostati urezana u našim očima i srcima, ona je od prošle nedjelje, na svetkovinu Uskrsa, kada je papa Franjo, unatoč ozbiljnim zdravstvenim teškoćama, želio podijeliti svoj blagoslov s lože Bazilike svetoga Petra, a potom sišao na Trg kako bi iz papamobila, bez zaštitnog krova, pozdravio golemo mnoštvo okupljeno na uskrsnu misu.
Svojom molitvom sada želimo povjeriti dušu ljubljenoga Pape Bogu, moleći da mu udijeli vječnu sreću u svjetlu i slavi svoje bezgranične ljubavi.
Prosvjetljuje nas i vodi evanđeoski odlomak u kojem odjekuje sam Kristov glas, upućen prvome od apostola: „Petre, ljubiš li me više nego ovi?“ A Petrova je bila brza i iskrena: „Gospodine, ti sve znaš; ti znaš da te volim!“ Isus mu tada povjerava veliko poslanje: „Pasi ovce moje.“ To će biti trajna zadaća Petra i njegovih nasljednika – služenje u ljubavi, po uzoru na Učitelja i Gospodina, Krista, koji „nije došao da bude služen, nego da služi i da dâ život svoj kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45).
Unatoč svojoj završnoj krhkosti i patnji, papa Franjo je izabrao koračati putem darivanja sve do posljednjeg dana svoga zemaljskog života. Slijedio je stope svoga Gospodina, dobrog Pastira, koji je ljubio svoje ovce do te mjere da je za njih položio vlastiti život. I učinio je to snažno i spokojno, blizak svome stadu – Božjoj Crkvi – imajući u srcu Isusove riječi koje prenosi apostol Pavao: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20,35).
Kada je kardinal Bergoglio 13. ožujka 2013. bio izabran na konklavi za nasljednika pape Benedikta XVI., iza sebe je imao godine redovničkog života u Družbi Isusovoj, a ponajviše ga je oblikovalo iskustvo 21 godine pastirskog služenja u Nadbiskupiji Buenos Aires – najprije kao pomoćni biskup, zatim kao nadbiskup koadjutor, a naposljetku, nadasve, kao nadbiskup.
Odluka da uzme ime Franjo odmah se doimala kao izbor životnog programa i stila kojim je želio oblikovati svoj pontifikat, nadahnjujući se duhom svetoga Franje Asiškoga.
Zadržao je svoj temperament i način pastoralnog vodstva te je odmah ostavio snažan osobni pečat u upravljanju Crkvom, uspostavljajući izravan kontakt s pojedincima i narodima. Želio je biti blizak svima, s izraženom pažnjom prema onima u poteškoćama, nesebično se darujući osobito za posljednje, odbačene i marginalizirane. Bio je Papa među ljudima, s otvorenim srcem za svakoga. Osim toga, bio je Papa osjetljiv na ono novo što je izranjalo u društvu, kao i na ono što je Duh Sveti poticao unutar Crkve.
S njemu svojstvenim rječnikom, bogatim slikama i metaforama, neprestano je evanđeoskom mudrošću nastojao rasvijetliti probleme našega vremena, nudeći odgovore u svjetlu vjere i potičući kršćane da žive izazove i proturječja ovih naših godina promjena, koje je volio nazivati „promjenom epohe“.
Bio je vrlo spontan i imao je neformalan način ophođenja, čak i prema onima koji su bili daleko od Crkve.
Pun ljudske topline i duboko osjetljiv na drame današnjice, papa Franjo je istinski dijelio tjeskobe, patnje i nade našeg doba globalizacije, te se potpuno davao kako bi tješio i ohrabrivao porukom koja je mogla izravno i neposredno dotaknuti ljudska srca.
Njegova karizma prihvaćanja i slušanja, zajedno s ponašanjem usklađenim s osjetljivošću današnjice, dirnula je srca, nastojeći probuditi moralne i duhovne snage.
Prvenstvo evangelizacije bilo je nit vodilja njegova pontifikata. S jasno izraženim misionarskim pečatom, širio je radost Evanđelja – što je ujedno i naslov njegove prve apostolske pobudnice Evangelii gaudium. To je radost koja ispunja srce pouzdanjem i nadom svakome tko se povjeri Bogu.
Nit vodilja njegova poslanja bila je i uvjerenje da je Crkva dom za sve – dom otvorenih vrata. Više je puta koristio sliku Crkve kao „poljske bolnice“ nakon bitke, u kojoj je mnogo ranjenih; Crkve koja s odlučnošću želi brinuti o problemima ljudi i o velikim patnjama koje razdiru suvremeni svijet; Crkve koja se privinuti nad svakim čovjekom, bez obzira na vjeru ili životne okolnosti, liječeći njegove rane.
Neizbrojivi su njegovi znakovi i poticaji u korist izbjeglica i prognanika. Neprestano je naglašavao i važnost rada i zauzimanja za siromašne.
Značajno je da je prvo putovanje pape Franje bilo upravo na Lampedusu, otok simbol tragedije migracija, gdje su tisuće ljudi izgubile život u moru. U istom duhu valja gledati i njegovo putovanje na Lezbos, zajedno s ekumenskim patrijarhom i atenskim nadbiskupom, kao i slavlje mise na granici između Meksika i Sjedinjenih Američkih Država, prigodom njegova pohoda Meksiku.
Od njegovih 47 iscrpljujućih apostolskih putovanja, u povijesti će posebno ostati zapisano ono u Irak 2021. godine, koje je ostvario unatoč svakom riziku. Taj zahtjevni apostolski pohod bio je balzam na otvorene rane iračkog naroda, koji je duboko patio zbog nečovječnih zločina ISIS-a. To je putovanje bilo također važan korak za međureligijski dijalog, još jednu od ključnih dimenzija njegova pastoralnog djelovanja.
Apostolskim pohodom 2024. godine u četiri zemlje Azije i Oceanije, papa Franjo je dohvatio „najperiferniju periferiju svijeta“.
Papa Franjo uvijek je u središte stavljao Evanđelje milosrđa, neprestano naglašavajući da se Bog nikada ne umara opraštati nam: On oprašta uvijek, bez obzira na okolnosti onoga koji traži oprost i vraća se na pravi put.
Želio je proglasiti izvanrednu Jubilejsku godinu milosrđa, ističući da je milosrđe „srce Evanđelja“.
Milosrđe i radost Evanđelja dvije su ključne riječi pontifikata pape Franje.
U suprotnosti s onim što je nazivao „kulturom odbacivanja“, govorio je o kulturi susreta i solidarnosti. Tema bratstva prožimala je čitav njegov pontifikat – živim i snažnim tonom. U enciklici Fratelli tutti htio je probuditi svjetsku težnju za bratstvom, jer smo svi djeca istoga Oca koji je na nebesima. S velikom je snagom često podsjećao da svi pripadamo istoj ljudskoj obitelji.
Godine 2019., tijekom putovanja u Ujedinjene Arapske Emirate, papa Franjo je potpisao dokument o „Ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot“, podsjećajući na zajedničko Božje očinstvo nad svima.
Obraćajući se muškarcima i ženama cijeloga svijeta, u enciklici Laudato si’ skrenuo je pozornost na naše dužnosti i zajedničku odgovornost prema zajedničkom domu. „Nitko se ne spašava sam.“
Pred bijesom tolikih ratova ovih godina, s nečovječnim užasima, bezbrojnim smrtnim žrtvama i razaranjima, papa Franjo je neumorno uzdizao svoj glas, moleći za mir i pozivajući na razboritost, pošten dijalog i pronalazak mogućih rješenja. Jer, kako je govorio, rat je samo smrt ljudi, razaranje domova, bolnica i škola. Rat uvijek ostavlja svijet gorim nego što je bio prije; on je uvijek bolni i tragični poraz za sve.
„Graditi mostove, a ne zidove“ – bio je to njegov često ponavljani poziv. A služenje vjeri, kao nasljednik apostola Petra, uvijek je povezivao sa služenjem čovjeku u svim njegovim dimenzijama.
U duhovnom zajedništvu s cijelim kršćanstvom, danas smo ovdje brojni, moleći za papu Franju, da ga Bog primi u prostranstva svoje ljubavi.
Papa Franjo običavao je završavati svoje govore i susrete riječima: „Ne zaboravite moliti za mene.“
Dragi papa Franjo, sada mi molimo Tebe da moliš za nas, i da s neba blagosloviš Crkvu, blagosloviš Rim, blagosloviš cijeli svijet, kao što si to učinio prošle nedjelje s lože ove bazilike, u posljednjem zagrljaju sa svojim narodom Božjim, ali i – simbolično – s čovječanstvom koje iskrena srca traži istinu i čuva upaljenim plamen nade.