UVOD
Odazivajući se pozivu pape Franje, općim i partikularnim smjernicama za provedbu prve faze sinodskog procesa kao dijela Biskupske sinode, naša se Hvarska biskupija, iako brojem vjernika najmanja u Hrvatskoj, uključila željom i nastojanjem u sinodalni hod Crkve.
Početkom adventa 2021. godine smo započeli intenzivniji sinodalni hod. Tomu su prethodile pripreme kojima se ova mjesna Crkva odazvala Papinu pozivu u nastojanju da što predanije zaživi sinodalni hod sveopće Crkve u sklopu njezine obnove. U svim je župama Hvarske biskupije 17. listopada prigodnom porukom mjesnog biskupa otvoren sinodalni hod. Do adventa je Sinoda bila središnja tema dekanatskih sastanaka i sjednice novoosnovanog Prezbiterskog vijeća. Sukladno zaključcima su izrađeni materijali: Upitnik za biskupijsko savjetovanje i prigodna knjižica. Ti su materijali bili dostupni svima zainteresiranima u crkvama i župnim uredima. U pojedinim su župama upriličene prigodne tribine, kateheze i sastanci posvećeni općem i mjesnom sinodalnom hodu Crkve u cilju bolje pripreme za sudjelovanje u sinodskom procesu i pokretanje procesa buđenja sinodalnosti kao mentaliteta koji je usmjeren izgradnji Crkve i pastoralnom obraćenju.
1.1. Upitnik
Upitnik za sinodsko savjetovanje je bio upućen svima koji žive na Hvaru, Braču i Visu, a njegova je izrada vođena sviješću o prilikama ove mjesne Crkve. Bio je ponuđen ponajprije krštenima, redovitim i povremenim sudionicima vjerskih slavlja, kao i kršćanima koji nisu katolici, ali i svim ljudima dobre volje. Upitnik je zamišljen kao sinodalno mjesto susreta, dijaloga i razlučivanja u kojem se mogu ponuditi konkretni izazovi, misli, nadahnuća i potrebe. Tako se upitnikom htjelo dobiti i vanjsko vrednovanje, odnosno pogled na Crkvu izvana putem odgovora koje su mogli dati i oni koji nisu članovi Crkve ili se već u potpunosti distancirali od vjerske prakse.
Dio članova Prezbiterskog vijeća je bio zadužen za izradu upitnika. U međusobnoj izmjeni ideja odredili su tematske cjeline i pitanja o ključnim segmentima života Crkve: življenje vjere u društvu promjena, odnos prema vjerskoj praksi u župnim zajednicama, pitanje bogoslužja, sakramentalnog i duhovnog života, itd. Pored mogućnosti zatvorenih odgovora, ostavljeno je dovoljno prostora za iskreno izražavanje mišljenja, savjeta, pohvala i kritika.
Na pitanja se odgovaralo anonimno, kako bi svatko imao potpunu slobodu izreći svoje mišljenje, i to u digitalnom obliku na biskupijskoj i župnim stranicama, a u tiskanom obliku se mogao preuzeti u crkvama i župnim uredima. Ujedno je jedna od jasnih nakana u izradi upitnika bila da je sam susret s pitanjima – pa makar na njih i ne dobili odgovore – način buđenja sinodalne svijesti. Očito je da iskustva pojedinih župnika i o tome govore.
1.2. Sinodski susreti
Biskupijske su smjernice odredile da se unutar svake župne zajednice ostvare sinodski susreti kako bi svi zainteresirani imali priliku hrabro i jasno govoriti o pitanjima koje smatraju važnima za život Crkve. Stoga su bile predviđene dvije mogućnosti:
a) prva mogućnost sinodskog susreta koju je bilo moguće ostvariti u svim župama (bez obzira na veličinu župe) je podjela upitnika svima nakon nedjeljne mise uz kratko tumačenje i pružanje mogućnosti pitanja i razgovora;
b) druga mogućnost je bila da župnici sa suradnicima odrede grupe ljudi i datum, vrijeme i mjesto susreta sa različitim grupama. Dakako, to je značilo da su župnici ključni koordinatori cijelog tijeka savjetovanja ovisno o procjeni okolnosti. Župnicima je određeno da na vrijeme nastoje oko uključivanja svih članova svojih župnih zajednica i da ih prikladno informiraju.
Bitno je navesti da je savjetovanje organizirano sukladno veličini i specifičnosti župnih zajednica, te procjeni svakog pojedinog župnika. Primjerice, u župi sv. Stjepana I., pape i mučenika u Hvaru je sinodsko savjetovanje bilo organizirano svake srijede s drugom skupinom ljudi. Nakon zajedničke molitve svi su sudjelovali odgovarajući na pitanja prilagođena toj grupi ljudi. To je bila jedina župa gdje je na takav, tj. temeljit način organizirano biskupijsko savjetovanje. Susreti nisu ostvareni kako bi se dobio puki i formalno izrađen završni dokument, nego kako bi vjernici postali svjesniji potrebe vidljivijeg zajedništva, aktivnijeg sudjelovanja i hrabrijeg poslanja u dijalogu sa svijetom u kojemu živimo.
No, povratne informacije otkrivaju kako je, barem u većim župnim zajednicama, ipak bilo nedovoljno susreta koji bi izbjegli napast shvaćanja kako sinodski proces nije anketa koja želi ispitati stanje, poput ankete o učinkovitosti tvrtke koja želi ispitati koliko su korisnici zadovoljni uslugama. Isto tako, nemoguće je reći da je sinodski proces uključio većinu članova biskupijske zajednice, već su u njemu sudjelovali većinom redoviti članovi pastoralnog života, što potvrđuje činjenica da 67 % sudionika svake nedjelje sudjeluje na svetoj misi, 21 % posto više puta godišnje, 6 % samo o najvećim blagdanima.
Rubni ili oni koji nisu dionici redovitog pastoralnog života nisu dovoljno uključeni, dijelom iz razloga što nije doživljeno da se ovaj proces i njih tiče, a dijelom i zbog toga što sami pastoralni djelatnici nisu uložili dovoljno truda i kreativnosti za čuti mišljenja i onih koji su ”udaljeni” ili su to smatrali nepotrebnim.
Isto tako, u određenom – ipak manjem broju vjernika prepoznat je strah od ”liberalizacije” Crkve, i određeno neshvaćanje sinodalnosti, kao da će ovo biti proces glasovanja o mogućnim promjenama u načinu vjerovanja i življenja Crkve, dok drugi dio vjernika otkriva određenu ravnodušnost vođenu temeljnom mišlju kako se i nakon sinodskog procesa ”ništa neće promijeniti”.
2. SREDIŠNJE TEME PROIZAŠLE IZ SINODSKOG ISKUSTVA
2.1. Župna zajednica
Nije iznenađenje kako je središnja tema razmišljanja sudionika sinodalnog hoda bio život župne zajednice, budući da je to ipak temeljno mjesto u kojemu žive svoju crkvenost. Ukoliko je moguće preračunati plodove sinodskog iskustva u postotke, kao polazište razmišljanja o životu župne zajednice možemo uzeti 55 % online odgovora u kojima sudionici kažu da svoju župnu zajednicu vide kao izrazito tradicionalnu, s naglašenim njegovanjem i čuvanjem vjerskih i mjesnih običaja, 14 % je vidi kao mjesto različitosti, živu zajednicu otvorenu prema ljudima različitih profila, dok 10 % smatra da je njihova župna zajednica važna starijima i nemoćnima, nesposobna za navještaj vjere mlađim naraštajima. Ostali postotak pripada onima koji smatraju da sva tri ponuđena odgovora u određenoj mjeri odgovaraju istini ili su ponudili svoje odgovore koji uglavnom dopunjavanju ono što se htjelo naglasiti kroz prva tri odgovora, ističući naglasak na tradiciji i folkloru, kombinaciji jednoga i drugoga, naglasku na nepromjenjivoj, umrtvljenoj i dosadnoj formi.
Govoreći o prednostima župne zajednice, mali je broj onih koji svojoj zajednici ne vide nikakvu prednost, a kao najčešće prednosti se ističu: živost i angažman u župnom životu, ljepota i urednost crkve i stvorena infrastruktura za pastoralni rad, veliki broj sudionika na misama, župnikovo zalaganje i odnos s ljudima, bratovštine, zbor, svakodnevna misa.
Određeni dio sudionika kao najveće prednosti vidi vjernost tradiciji i običajima, te smatraju kako je temeljna dužnost svećenika kao koordinatora župne zajednice sačuvati običaje župe nepromjenjivima. Ipak, zanimljivo je kako je puno veći broj onih koji ističu određenu zabrinutost za budućnost svoje zajednice, smatrajući samo tradiciju nedovoljnom za aktivnu ulogu Crkve u sadašnjem trenutku. Određeno iznenađenje stvara veliki broj odgovora koji ističu problem zatvorenosti prema promjenama, smatrajući kako se život Crkve na ovim prostorima ne može odvijati po običajima koju se nastali u nekom drugačijem vremenu. Veliki broj sudionika iskazuje svoju zabrinutost uočavajući kako se život mijenja neopisivom brzinom, stoga se i oblik tradicionalnih slavlja mora mijenjati kako bi odgovarao duhu vremena i senzibilnosti današnjeg čovjeka. Tako se stvara dojam koji je na prvu nejasan; mnogi koji smatraju da njihova župna zajednica dobro funkcionira i kako je tradiciju potrebno čuvati, ipak traže potpuno drugačiju ponudu. Ovo pitanje očito iziskuje izdvojeno i dublje promišljanje, budući da se u isti mah traži čuvanje drevnih običaja i potpuno nova pastoralna ponuda. Određene nejasnoće iziskuju mnogo otvorenije razgovore i razlučivanje što je u tradicionalnoj ponudi i običajima potrebno sačuvati, a što je prijeko potrebno uočiti kao suvišno, ako je već od mnogih prepoznato kao teret koji onemogućuje novi pastoralni zamah i blokira oslobađanje nove evangelizacijske snage naših župnih zajednica.
Neosporni su mnogi glasovi onih koji čeznu za drugačijom pastoralnom ponudom u župama, ističući kako je karitativna dimenzija Crkve neorganizirana, kako je potrebno osnivati molitvene zajednice, kako uvelike nedostaje novih duhovnih sadržaja koji bi mogli motivirati djecu i mlade, te kako je potreban kvalitetniji pastoralni rad sa obiteljima.
Povezano s tim, često se spominje loš utjecaj ”starosjedilaca” i onih koji su navezani na negativne aspekte tradicije koji im pomažu da se u župnoj zajednici osjećaju privilegiranima, stvarajući sliku Crkve kao vlastitog prostora u kojemu nema mjesta za one koji su udaljeniji od crkvenog i vjerskog života. Primjetno je kako u župama dolazi do određene polarizacije u kojoj skupine s različitim vizijama pastorala međusobno isključuju jedna drugu, smatrajući kako je samo jedna vizija Crkve ispravna. Očito, potrebno je puno pastoralne razboritosti kako bi se ostvario balans između onih koji su skloni tradiciji i onih koji je smatraju u potpunosti zamjenjivom.
2.2. Župnik i ”župnici”
To nas dovodi do ključne spoznaje koja otkriva temeljni problem župne zajednice: u Hvarskoj biskupiji sinodalnost kao oblik života Crkve je tek u povojima. Ipak je središnji dojam kako se župna zajednica promatra gotovo isključivo kroz ulogu svećenika. Govoreći o ulozi vjernika laika nastaje određeno neshvaćanje u pitanju kako bi ta uloga uopće trebala izgledati. Iako se u pitanju o načinima angažmana u župnoj zajednici spominje i ponuda poslužitelja u liturgiji, čitača, pjevača, onih koji sudjeluju u čišćenju crkve i različitim potrebama župnog života, čini se da samo takve uloge ne stvaraju svijest o dostojanstvu laikata i hrabrom angažmanu u poslanju Crkve.
No, u nedostatku sinodalne svijesti o dostojanstvu i specifičnom poslanju svećenika i laika, lako se upadne u zamku klerikalizma. Budući da se najčešće kler poistovjećuje sa Crkvom, stječe se dojam da svaka župa mora imati određeni broj privilegiranih laika koji bi župu vodili ”rame uz rame” sa župnikom, opet isključujući mišljenje onih koji s njima ne dijele istu viziju Crkve. Element slušanja, osluškivanja potreba i vizija svih članova jedne župne zajednice mora pobijediti opasnost stvaranja ”klerikaliziranih” laika koji bi u župi postali neki oblik ”polu-župnika” koji, čuvajući isključivo svoj okvir župne zajednice, postaju župnikovi jedini savjetnici. Mnogo je iskrenih glasova koji, odgovarajući na pitanje postoje li privilegirani u župnoj zajednici, smatraju kako je logično da je župnik bliži s onima koji su redovitiji i koji mu se stavljaju na raspolaganje, ali isto tako ističu kako u manjim sredinama, kakve su mahom naše župe, mora postojati mogućnost upoznavanja i slušanja onih koji, zbog različitih razloga, nisu najbliži suradnici župnika.
Što se tiče pitanja odnosa župnika i župljana, više od 66 % online odgovora ističe da je njihov odnos sa župnikom korektan i slobodno mu mogu pristupiti i iznijeti svoje poglede i stavove, dok 5 % smatra da sa župnikom nije moguće komunicirati. Ostatak odgovora kaže da sa župnikom komuniciraju samo kad to smatraju nužnim, iako ima i kombiniranih odgovora. Među odgovorima na pitanje što se zamjera župniku ističu se uglađene zamjerke na račun krutog stava i loše komunikacije, distanciranosti, nezainteresiranosti, neprihvaćanja sugestija, svojeglavosti, užurbanosti, kritiziranja, preopterećenosti, kritičnosti prema karizmatskoj ponudi u Crkvi, nerazumljivom i apstraktnom propovijedanju.
2.3. Duhovni život župnih zajednica
Kako smo već spomenuli, veći dio sudionika sinodskog procesa redovito sudjeluje na euharistijskim slavljima. Kao razloge za moguće neredovito sudjelovanje u vjerskim slavljima iskreno se ističe lijenost ili bezvoljnost, te različite obveze koje proistječu iz sve ubrzanijeg načina života, osobito u turističkim sredinama, što otkriva promjenu načina na koji se poima ”nedjeljna obveza”.
Iako veći dio ispitanika kaže kako na misi doživljava susret sa živim Bogom, te slavlje sakramenata smatra nužnim za vlastiti duhovni život, određeni broj priznaje kako na misu odlazi iz navike, te ništa posebno ne doživljava. Ipak, kod gotovo svih sudionika postoje određene sugestije koje bi mogle pomoći snažnijem i aktivnijem sudjelovanju u liturgijskim slavljima.
Prije svega, govoreći o homiliji, velik broj ističe kako ona mora biti ne preduga, jezgrovita i posebno – potrebno je da uistinu bude tumačenje i aktualizacija Božje riječi, poštujući senzibilnost današnjeg čovjeka. Većina sudionika je zadovoljna homilijama svojih svećenika, iako često ističu kako neprestano kritiziranje ne donosi velikog ploda, već je čovjeku u liturgijskom slavlju potrebnija riječ utjehe i ohrabrenja i, na taj način, posredovanje Božje blizine.
Česta tema izgleda liturgijskih slavlja je i liturgijska glazba. Iako je primjetno snažno vrednovanje i potreba očuvanja tradicionalnih napjeva i pobožnosti, sve veći dio vjernika smatra kako ”modernija” duhovna glazba i drugačiji načini molitve i pobožnosti više odgovaraju senzibilnosti današnjeg čovjeka i iskustvu vjere. Gotovo svi ističu da se pjevanje tijekom slavlja ne bi smjelo svesti na koncerte pojedinaca, već se neprestano ističe potreba sudjelovanja svih sudionika župne zajednice.
Što se tiče vjerskog odgoja, odgovori nam pružaju zanimljive uvide. Iako izuzetno veliki broj sudionika kaže kako puno ulaže u vjerski odgoj svojega djeteta, daljnji odgovori pokazuju da se zajednička ili osobna molitva rijetko prakticiraju, budući da 13 % sudionika odgovara da svakodnevno moli, a 30 % često. Sakramentalizacija djece odvija se prema tradicionalnom ključu, te i veći broj ispitanika smatra kako brak sklapa zbog utjecaja okoline i odgoja kojega još uvijek smatramo tradicionalnim. No, gotovo svi odgovori nas upozoravaju kako ne možemo zatvarati oči pred stvarnošću koja otkriva kako se sve manje možemo oslanjati na elemente društva koje još uvijek nosi kršćanski prizvuk, budući da su i u našim, manjim sredinama, svi sekularizacijski trendovi prisutni kao i drugdje.
2.4. Pogledi u budućnost
Na pitanje što je već sada potrebno učiniti da bi naše župe imale svijetlu budućnost, sudionici smatraju kako je potrebno privlačiti i raditi s mladima, te sukladno tome imati ponude adekvatne vremenu i uvoditi nove načine prenošenja vjere, uz fleksibilniji pristup. Spomenuto je i nužno uključivanje vjernika laika kako bi se župnike rasteretilo od nepotrebnih obveza. Određeni dio smatra kako bi boljoj formaciji vjernika pomoglo vraćanje vjeronauka iz škola u župe, te kako je potrebno animirati roditelje u formaciji. Spomenuta je potreba češćeg organiziranja hodočašća i duhovnih obnova, te sadržaja poput zanimljivih tribina, humanitarnih koncerata ili sportskih turnira. Velik dio smatra kako je potrebno obnoviti molitveni život i imati više duhovnih sadržaja, te osnivati molitvene i karizmatske zajednice. Isto tako, spomenuta je potreba češće promjene župnika, te bolja suradnja župnika s obrazovanim ljudima sa širom perspektivom, te poticanje javnih rasprava u župama o različitim pitanjima.
Velik broj sudionika ističe svoju zabrinutost za budućnost ove biskupijske zajednice, posebno u pogledu odgoja djece i mladih. Zanimljivo, svi ističu sve izraženiju nezainteresiranost djece i mladih u vjeri. U pitanju koje se izravno tiče te teme 30 % odgovora smatra da tradicionalni načini pobožnosti i običaja mlade ne zanimaju, 11 % smatra da se svećenici ne trude dovoljno zainteresirati mlađe generacije, 17 % smatra da je mlade općenito teško zainteresirati, 3 % smatra da se vrijeme promijenilo i vjera može zanimati mlade ljude tek kad dođu u zrelije godine.
Isto tako, nije izostala tema duhovnog poziva, i to pod vidom pitanja zašto se sve manje mladih odlučuje za duhovni poziv i što bi moglo pomoći da to tako ne bude. Odgovori navode različite elemente kao razlog manjka duhovnih zvanja; primjerice, loša atmosfera koja vlada u Crkvi i protucrkveni mentalitet pod utjecajem medija i društvenih mreža. Mnogi napominju kako problemi današnjeg vremena, posebno kriza obiteljskog života, depopulacija i sve manji broj mladih koji sudjeluje u životu Crkve stvara nemogućnost rađanja duhovnih zvanja, dok određeni dio smatra kako svećenici nemaju dovoljno entuzijazma, te se sukladno tome ne trude oduševiti mlade za duhovni poziv.
Ponuđeni su i odgovori što bi trebalo učiniti da zvanja bude više: osnivati molitvene zajednice i organizirati susrete sa zanimljivim svećenicima koji bi mogli oduševiti mlade. Potrebno je obnoviti obiteljski odgoj i raditi s mladima, te imati više uzornih svećenika u pastoralnom životu župa. Određeni dio smatra kako obveza celibata mnoge mlade blokira u odabiru ovog poziva, te je potrebno započeti razmišljati koliko je za svećenike celibat nužan za plodonosno vršenje poslanja.
2.5. Poslanje Crkve u današnjem svijetu
Na pitanje jesu li stavovi Crkve u nekim pitanjima prestrogi nismo dobili izrazito borbene i disonantne glasove koji bi zahtijevali ili nudili argumentirane prijedloge suprotne katoličkom nauku o vjeri i moralu. Nema prijedloga koji bi proizlazili iz suvremenih ideologija te se ne može govoriti o sablažnjivim odgovorima koji bi izazivali ogorčenje. To, razumije se, ne znači da toga uopće nema, ali se to ne nalazi u odgovorima. Ako je pitanje o onome u čemu bi Crkva trebala biti popustljivija pokazalo da u odgovorima vidimo određen odmak od katoličkog nauka (npr. abortus, umjetna oplodnja, istospolni brakovi, rastava braka i pričest rastavljenih, zajednički predbračni život i drugačije shvaćanje spolnog morala), to se samo uvjetno može reći, jer je vidljivo da se nigdje ne ističu argumenti koji bi to potkrijepili.
Često se spominje kako bi u Crkvi trebalo još jasnije prepoznati dostojanstvo žene, te kako bi svećenici trebali biti fleksibilniji u, primjerice, krštenju djece nevjenčanih roditelja i odnosu prema laicima. Često se spominje kako je potrebna otvorenost prema različitima i veliki oprez u politiziranju, posebno u nametanju određenih političkih stavova.
Na pitanje jesu li stavovi Crkve u nekim pitanjima preblagi, vidljivo je kako su sudionici posebno osjetljivi na korištenje oltara u političke svrhe i nametanje osobnih stavova i mišljenja, na koketiranje s ekstremnom desnicom, populizmom i populistima. Mnogi smatraju kako nedostaje hrabrih glasova zbog nepravde u društvu, posebno zbog tolikih socijalnih pitanja, te da vlada šutnja zbog ugroženih prava nerođenih. Jasno, posebna osjetljivost je usmjerena na problematične aspekte života klera, od zlostavljanja djece do razvratnog života, smatrajući kako se ti problemi neadekvatno ili nedovoljno sankcioniraju. Mnogi smatraju kako se od svećenika ne čuje dovoljno jasan govor o različitim porocima poput bludnosti, opijanju, drogama, predbračnom životu s partnerom, predbračnim odnosima, dok drugi smatraju kako nije dobro da se laici previše miješaju u župnikove obveze i način na koji vodi župnu zajednicu. Govoreći o sakramentima, određeni dio smatra kako su oni svedeni na izvanjsku formu i odnos prema primanju sakramenata je popustljiv, te bi trebalo postrožiti kriterije za one koji ih namjeravaju primiti.
Govoreći o budućnosti Crkve, mnogi smatraju kako Crkva može puno naučiti od drugih zajednica, te se tako prilagoditi zahtjevima vremena i iznova otkriti snagu zajedništva, solidarnosti i dijaloga sa drugima i drugačijima. Promatrajući načine kako druge vjerske ili civilne zajednice vrše svoje poslanje, mnogi smatraju kako puno možemo naučiti o transparentnosti koja nudi snažniju vjerodostojnost, te otkriti nove načine kako evangelizirati, posebno preko medija i društvenih mreža. Određeni, manji dio ipak smatra kako je od učenja od drugih zajednica potrebnije biti vjeran isključivo tradiciji i vlastitom nauku, zatvoriti se utjecaju drugih, smatrajući kako postoji opasnost od podlaganja i dodvoravanja vlastima, udrugama i drugim vjerskim zajednicama.
Na pitanje kojim bismo problemima u Crkvi i društvu trebali pridavati više pozornosti, odgovori donose popise problema i negativnosti. U prvom redu ponovno se ističe pitanje uloge mladih. Većinu brine odsutnost mladih u crkvenim događanjima, stoga ističu potrebu rada s djecom i mladima. Veliki dio odgovora sastoji se u nabrajanju grijeha koji postoje i razaraju obitelji, društvo i Crkvu, poput: ovisnosti, psovke, ogovaranja, dvoličnosti vjernika, svađe, pobačaja, nasilja u obiteljima i raspada brakova. U tome smislu mnogi ističu potrebu da se Crkva više bavi osobama koje su ranjene tim grijesima, koje su upale u različite probleme, osobito mladi i mlade obitelji. Po odgovoru mnogih koji govore o problemima Crkve vidi se da zapravo govore o kleru, poistovjećujući Crkvu sa klerom. U tome smislu najčešće se kao problem vidi povezanost s politikom, udaljenost od ljudi i njihovih problema, preveliki interes za materijalno, a nedostatak interesa za duhovno, te potreba da budu ponizniji i jednostavni. Ističe se i potreba da se Crkva više uključi u brigu oko socijalno osjetljivih skupina: starih, osamljenih, bolesnih, onih u problemima. Spominju se još i: potreba edukacije vjernika (kateheza), zreliji pristup tradiciji, bolja suradnja s institucijama civilnog društva.
3. ZAKLJUČCI
Očito je da odgovori pokazuju spremnost za otvoreni govor o osobnim i obiteljskim navikama prakticiranja vjere, sakramentalnom i duhovnom životu, da se iznose pogledi na brak i obitelj i ističu pogledi na izazove s kojima se Crkva u ovom vremenu mora suočiti. Odgovori također otvoreno govore o onome što se smatra prednostima i nedostacima župnih zajednica, predlažu se novi načini angažmana zainteresiranih vjernika. Mnogo je savjeta koji otkrivaju potrebu obnovljenog pastoralnog angažmana koji bi trebao vrednovati bogatu vjersku tradiciju na otocima i istodobno tražiti nove putove evangelizacije, posebno u radu s mladima.
S druge strane, u analizi i sintezi se moramo izložiti sadržaju odgovora. Tu dolazimo na drugu razinu pristupa. Nije sporno da odgovori iznose stavove, shvaćanja, očekivanja, pohvale i kritike, ali se analiza sadržaja i drugih parametara treba stručnije obraditi, posebno iz pozicije pastoralne teologije i religijske sociologije, što će zasigurno poslužiti svakoj pojedinoj župi i otočkim dekanatima.
Svi odgovori pokazuju nam kako moramo iskreno priznati da nas je Sinoda zatekla nespremne. U određenom se smislu može s pravom i bez uvijanja reći kako postoji nesklad između očekivanja i odgovora i to je potrebno temeljitije istražiti. Uostalom, cilj upitnika nije bio ponuditi prijedloge pastoralnih rješenja, nego je u pitanjima dana mogućnost osluškivanja, prilika za čuti glas o problemima, dijagnozama, razmotriti putove koji bi mogli biti ljekoviti. Priređivače pitanja je vodio cilj da Crkva na Hvaru, Braču i Visu prodiše, neka se ožive duhovne perspektive, osjeti da su svi članovi naših župnih zajednica odgovorni za sadašnji trenutak življenja vjere i za model življenja vjere koji ćemo prenijeti budućim naraštajima vjernika.
Važno je istaknuti da, iako se sinodskim savjetovanjem to htjelo postići, teško se može reći da je u odgovorima vidljiv pomak od Crkve shvaćene kao korporacije biskupa, svećenika, redovnika i redovnice prema koncilskom shvaćanju Crkve kao naroda Božjeg koji ima svoj hijerarhijski ustroj radi ostvarivanja rasta Božjega kraljevstva.
Očito, odgovori svjedoče da kod nas uvelike prevladava pretkoncilski mentalitet i da nije izrazito narušen sekularizacijskim procesima koji su na otocima svojevremeno pokrenuti djelovanjem komunizma i turističkom privredom, a danas se ubrzavaju brojim drugim čimbenicima. Najveći broj mladih školovanih otočana se nakon studija ne vraća na otok. To znači određenu negativnu selekciju i ”usko grlo”. Iako je turistička privreda pomogla ublažavanju iseljavanja, danas smo na otocima pogođeni demografskom zimom koja svoje posljedice ostavlja i na vjerskom životu otoka i na pastoralnim očekivanjima. Sekularizacijski trendovi ne mogu zaobići otoke. I odgovori pokazuju kako dolazi do sve većeg rušenja mostova između novih naraštaja i tradicijske vjere odraslih.
Iz većine odgovora se također može zamijetiti kako postoji jedna vrsta mirnog suživota između pretkoncilskog tipa shvaćanja Crkve i sve više sekulariziranog života. Time se očituje određena duhovna neravnoteža, jer se sekularizacijski čimbenici nezaustavljivo razvijaju, dok je vjerski život uglavnom tradicionalan. To se nadasve vidi iz onih odgovora koji ključ rješavanja sadašnjeg stanja vezuju uz osobno iskustvo ili umišljaj o prošlosti, posebno glede pastorala mladih, a gotovo se uopće ne nude rješenja koja bi pokazala da su oni koji nude svoje odgovore većinski svjesni nemogućnosti za povratak onog što je nekada bilo, odnosno nalazimo se u promjeni epohe.
S druge strane možemo biti zahvalni jer su odgovori potvrdili dosadašnje iskustvo da se Hvarska biskupija nalazi pred izazovom izgradnje sinodalnijih odnosa od najmanjih do najvećih župa radi odgovornosti za Crkvu i uvođenje u vjeru novih naraštaja. Pastiri su sigurno odgovorni doprinijeti umnažanju i povezivanju karizmi svojih župljana kako bi se razlike sve više povezivale i pomagale župnim zajednicama u dijeljenju suodgovornosti za Crkvu koja nastoji drugoga učini protagonistom vlastitog rasta i oslobođenja. Dakle, još smo daleko od župa koje neće biti shvaćene kao prostor religijskih usluga i čuvara vjerskih običaja, nego kao dom u kojem se suodgovorno živi vjera kao kvaliteta života. Ako će razvoj sinodalnije svijesti ići sporo, sigurno neće ići bez napora i otpora.
Ipak, temeljni zaključak može biti samo jedan: ovo je tek početak. Moguće je reći kako su očekivanja od ove prve faze sinodalnog hoda možda bila drugačija, no prikupljeni uvidi otkrivaju stanje. Sinodalnost kao novi izraz života Crkve koja sluša sve svoje članove i svakomu daje vlastito poslanje jest stvarnost koju je potrebno graditi novim snagama. Kako svećenicima, tako i laicima u ovoj biskupijskoj zajednici potrebno je obraćenje za sinodalnost i zajedničku izgradnju Crkve koja mora iznova otkrivati svoje mjesto u svijetu koji je danas uvelike drugačiji od onoga jučer. Očito, posljednji je trenutak da kao zajednica uđemo u nužni rizik izgradnje Crkve drugačijih odnosa. Osluškivanja glasova onih koji ovdje i sada žive svoje ”biti kršćanin” stvara polazište koje mora oblikovati Crkvu u njezinu služenju.
No, jedno se očito traži; vrednujući povijest i tradiciju ove drevne biskupije pod svaku cijenu moramo stvoriti prostore dijaloga sa svima onima koji žele kročiti novim putevima izgradnje Crkve. Duh koji vodi svoju Crkvu daje nam jamstvo i nadu da će se u tom dijalogu izbrusiti jednostranosti, izravnati nedostaci i prevladati otvrdnuća. Ne smijemo dopustiti malodušnost i beznađe uslijed teških pitanja na koje nema jednostavnih odgovora, jer jednostranim putem nije kročila ni prva Crkva.
No, nećemo promašiti cilj ukoliko novim žarom nastavimo svim članovima ove biskupijske zajednice posvješćivati: Crkva – to smo svi mi, svi sa specifičnim poslanjem i osobnom odgovornošću za budućnost Crkve na Hvaru, Braču i Visu.
