HOMILIJA
u povodu 100. obljetnice rođenja o. Celestina Tomića
i o. Marina Oreba
i
500. obljetnice viškog samostana sv. Jere na Prirovu
Vis, 27. rujna 2018.
Prop 1, 2-11
Lk 9, 7-9
Mnogopoštovani oče Provincijale, dragi fra Josipe,
provincijale fra Igore,
braćo franjevci redovnici i svećenici,
sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici laici!
Okupilo nas je danas u ovome samostanu sv. Jere na Prirovu nekoliko važnih obljetnica i činjenica.
Ponajprije, 500. obljetnica ovoga viškog samostana sv. Jere; zatim 100. obljetnica rođenja blage uspomene o. Celestina Tomića, kome, uz pokojnog fra Bonaventuru Dudu, i osobno dugujem zahvalnost, vjerujem kao i mnoge generacije svećenika i redovnika, za usađenu ljubav prema Svetom Pismu, te 100. obljetnica o. Marina Oreba, koji je poklonio ljubav i boravio u ovome samostanu skoro sve do svoje smrti 1989. godine.
Budući da je za tri dana blagdan sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, koji je ujedno i naslovnik ovoga smostana, ovom euharistijom želimo Bogu zahvaliti koji je divan u svetima svojim, a osobito u sv. Jeronimu, velikom svecu, mistiku i zaljubljeniku u SP.
1. Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost… i ništa nova pod suncem.
Tako Propovijednik započinje svoju knjigu, punu dvojbi, koju piše razočarani autor, razmišljajući o smislu i prolaznosti ljudskoga života.
Sve je ispraznost, poput pare ili daha koji u tren nestaju, prazno i bez sadržaja.
Čitajući ove riječi, stječe se dojam da je pisac ove knjige Propovijednik pesimist i skeptik. Međutim, danas želimo razumjeti ove riječi kao riječi propovijednika „radosti“ i „stvarnosti“.
Istina, propovijednik dovodi u pitanje mnoga zajednička mjesta i kritizira kao lažne ideale ono što čovjek ovdje predlaže.
Mudrost se često ne cijeni, pogotovo ne kad je povezana sa siromaštvom, ali je još uvijek superiornija od ludosti i snage (9, 13-18). Onaj koji je mudar jači je od deset moćnih vladara grada, iako se ne smijemo razočarati: nitko nije toliko u pravu da nikad ne griješi (7, 19-22). Kao tradicionalnu mudrost, Propovijednik preporuča aktivan i dinamičan angažman na svim poljima, jer u podzemlju neće ostati ništa (9,10). On se protivi lijenosti i poziva da se prihvati rizik i preuzme odgovornost (11,1-6).
Ali prije svega, on potiče na uživanje svih onih životnih darova dobrog i ugodnog, s uvjerenjem da je to Božji dar (vidi 2,24; 3,12-13; 5,17; 8,15; 9, 7-9; 11,7-9), iako nas poziva da imamo na umu da je to, također, “ispraznost” (2,1). Propovijednik razumije čovjekovo postojanje kao bića u vremenu, kao mogućnost koja mu se daje samo u sadašnjosti i koja će za svakoga završiti smrću. Ali, čak i u nesigurnosti, čovjek može iskusiti svoje zemaljsko postojanje kao doživljaj sreće.
2. Na ovome mjestu i u ovome samostanu ispraznost se pretočila u smisao, a pod suncem se pojavila novost. Novost po životu i služenju franjevaca; novost po milosti koje izviru iz molitava i osobito euharistije i slavljenja drugih sakramenata; novost po različitim plodovima zemlje, kojima nas Bog obdaruje; novost po ljudima, koji su tijekom pet stoljeća ovdje svjedočili Franjino siromaštvo i bogatstvo duhom; novost po mnogim susretima, koji su uvijek prigoda za otkrivanje ljepote i kulturnog bogatstva ovoga mjesta.
Spominjući se danas i 500. obljetnice ovoga samostana, 100. obljetnice rođenja o. Celestina i o. Marina, te mnoge braće franjevaca koji su djelovali u ovom samostanu, upravo po svim tim činjenicama i ohrabreni Božjom Riječju koju smo čuli, danas želimo učvrstiti svoju vjeru da naš Bog nije daleki i skriveni ili čak proizvoljan Bog, nego Bog živi, koji čovjeka oslobađa iluzije da može razumjeti svoj život bez uzimanja u obzir Božjeg tajanstvenog djelovanja. Sva povijest, sabrana i urezana u svaki kamen ovoga samostana i utkana u svaki pedalj zemlje njegove okolice svjedoči nam da samo onaj koji se Boga boji uspijeva u svim stvarima (7,16).
3. Sveti Luka nam u Evanđelju pred oči stavlja lik Heroda Antipe, sina Heroda Velikog. Jedna stvar povezuje oca i sina: obojica su htjeli vidjeti Isusa. Kao što je Herod Veliki zapovijedio magima, mudracima da mu dođu javiti kad nađu Dijete koje traže, tako i Herod Antipa traži vidjeti Isusa.
U oba slučaja, ono što pokreće njihova srca nije želja za susret sa Spasiteljem, nego strah. Strah se povezuje i s duhom Ivana Krsitelja i ostavlja veliku nedoumicu.
4. Gledajući bogatu povijest i ovoga samostana, onih koji su u njemu boravili i razmišljajući o današnjim okolnostima i naše srce može biti ispunjeno strahom i nedoumicom. Jesmo li mi sami kadri i tko će nastaviti djelo i život braće i ovoga samostana? Tko će ostati na našem otoku?
Iako ova pitanja na prvi pogled ostaju bez odgovora, vjera je ona krepost koja nužno u sebi uključuje povjerenje i otvorenost poticajima Duha, kako bismo u našem vremenu mogli činiti ono što smo dužni činiti.
A dužni smo, pred poviješću i budućnošću, odgovorno čuvati, ali i poticati sve dobro i plemenito i udružiti sve svoje snage uma i srca kako bismo sačuvali život i bili odgovorni stanovnici ovoga otoka i odgovorni kršćani našega vremena.
To ćemo moći učiniti, ako budemo pokušali odgovoriti na pitanje koje se i nama postavlja: kako tražimo Isusa i kako se suočavamo sa svojim sumnjama? Iskrenošću i otvorenošću srca ili strahom i nedoumicom?
U Evanđelju imamo mnogo svjedočanstava o ljudima koji traže od Isusa čudo, iscjeljenje. Često je to traženje čuda bilo izraz sumnje i pomanjkanja vjere.
Mi čudo imamo, a to je činjenica da je ovaj samostan, unatoč svim povijesnim nedaćama i izazovima, do danas ostao ovdje na Prirovu.
Još će veće čudo biti, ako ga mi, današnje generacije, budemo znali očuvati kao snažnu oazu duhovnosti, bogatu mnogim osobnim svjedočanstvima i kao nepresušni izvor insipiracije za naš život danas.
Upravo na tu nakanu molimo danas na ovoj euharistiji, gdje se događa još jedno čudo, naš susret s Isusom, u otajstvu kruha i vina.
I molimo zagovor sv. Jere, da Božju Riječ ljubimo, upoznajemo je, proučavamo i po njoj živimo. Amen.