Draga braćo i sestre!
Slavimo svetkovinu Navještenja Gospodinova ili Blagovijesti. Spominjemo se i slavimo čudesni Božji zahvat u našu ljudsku povijest. Bog je u svom vječnom i mudrom promislu odlučio u Isusu iz Nazareta postati čovjekom. Izabrao je jednu od nas, ženu, Blaženu Djevicu Mariju, da po njoj postane čovjekom i zajedno s nama podijeli iskustvo našega postojanja.
Božja riječ koju slušamo u današnjoj liturgiji želi doprijeti do našega srca, kako bismo ju shvatili i razumjeli kao riječ upućenu nama danas.
Kralj Ahaz je prijetvorni kralj, povodljivi kralj. Nije ustrajao na putu Božjih zapovijedi, nego je popustio pod pritiskom svoje žene kraljice Jezabele i dopustio da se ljudi klanjaju bogu Baalu, bogu plodnosti i raskalašenosti. Svaki čin ima svoju posljedicu. Za svako se djelo traži odgovornost.
U takvim okolnostima, Bog pokazuje svoju ljubav prema svom izabranom narodu i čovječanstvu. Po proroku Izaiji poručuje da će dati znak, znak koji će jasno pokazati da on, Bog Jahve nije neki daleki Bog, nego Bog koji dijeli sudbinu svoga naroda i prati ga na njegovom putu.
Božje obećanje dano po proroku Izaiji ostvaruje se u Blaženoj Djevici Mariji.
Po anđelu Gabrijelu, koji dolazi donijeti radosnu vijest, Bog ne šalje samo znak, nego ispunja svoje obećanje i čežnju svoga naroda. U Isusu iz Nazareta Bog se utjelovio i jednom zauvijek ušao u ljudsku povijest i po svome Duhu ostaje trajno nazočan među nama, do svršetka svijeta.
S pravom naš pogled danas privlači Marija, naš uzor i model vjere. Njezina vjera je i naša vjera: da Bog u konačnici želi dobro svima nama i cijelom čovječanstvu.
Bog nas, unatoč svemu, tako snažno ljubi i silazi u ovaj naš mračni svijet, svijet patnje i boli, iz ljubavi prema nama i postaje jedan od nas. I upravo, draga braćo i sestre, ova vjera ima oslobađajuću i iscjeljujuću snagu. Vjera nas čini sabranijima, uravnoteženijima, otpornijima, u konačnici čini nas sretnijima, unatoč različitim pogiblima.
I upravo po vjeri i iz vjere ovaj naš svijet i ove naše okolnosti u kojima živimo, koje trenutno doživljavamo kao nevolje, postaju mjestom i trenutcima radosti, tranzitna, usputna stanica životne dionice prema radosti.
Proći će i ove naše nevolje. Ne kaže naš narod badava: svaka sila za vremena, odnosno sve ima svoj svršetak.
Ali ostaje pitanje: hoćemo li iz ovih kušnji nešto naučiti i postati bolji ljudi, čvršći u vjeri, jači u nadi i savršeniji u ljubavi?!
Slaveći ovu euharistiju molimo Marijin zagovor, da nikad ne izgubimo pouzdanje u Boga i njegovu dobrotu, kako bismo svi zajedno mogli klicati:
Veliča duša moja Gospodina,
Što pogleda na neznatnost našu!