Nekoliko je događaja i spomena kojima je prožet današnji Dan Gospodnji. Ponajprije je to 2. nedjelja po Uskrsu, tzv. Bijela Nedjelja. Novokrštenici su, naime, na današnji dan odlagali svoje bijele haljine, koje su oblačili na krštenju u uskrsnoj noći i kojima su cijeli tjedan svjedočili novost i ljepotu života, koju su primili krštenjem.
Danas je i nedjelja Božanskog milosrđa. U zbornoj molitvi smo čuli zaziv „Bože vječnog milosrđa.“ Oslonjen na mistično iskustvo sv. Faustine Kowalske, sveti Ivan Pavao II. ustanovio je nedjelju Božanskog milosrđa na Bijelu nedjelju.
Današnje Evanđelje govori o Tomi, koji je jedan od dvanaest Isusovih učenika i prijatelja, predstavljen nam je kao “zvan Didimus”, to jest blizanac.
Čiji blizanac, nije nam poznato i nije nam poznato zašto baš taj nadimak nosi sv. Toma.
Možda je njegov nadimak poziv svima nama, svakom vjerniku da se ogleda u „ogledalu“ ovoga učenika.
U Tomi, naime, možemo pronaći „blizanca“ svoga iskustva vjere i odnosa s Isusom.
Ako dobro čitamo događaje o ukazanjima uskrslog Isusa svojim prijateljima, Toma ne poriče ovaj događaj o kojemu mu govore ostali apostoli. Činjenica da nije s drugima kada se Isus prvi put ukazuje dovodi do toga da prirodno očituje svoje čuđenje i poteškoću u vjerovanju u tako nevjerojatan događaj. Nije da on ne vjeruje u svog prijatelja Isusa i ne želi ga više vidjeti, ali teško je vjerovati da je uskrsnuo jer je toliko izvan dosega razuma i ljudskog iskustva, da bismo i mi rekli s njim: “ako ne vidim, neću vjerovati da je to on.“
Eto u čemu je Toma moj blizanac u vjeri. I sami znamo da nam nisu dovoljna četiri broja katekizma da nas uvjere da je Isus umro i uskrsnuo i da je Gospodar moga života i svijeta. Vjera se ne budi samo riječima, nego je potrebno izravno osobno iskustvo. Toma je sa svojom ljudskom sumnjom uistinu blizanac svakog vjernika i svakog čovjeka pred Božjim događajima. A kad dobro promislimo i razmišljamo o Bogu, da bismo izašli iz apstraktne dimenzije vjere u Njega, često prepuštene samo liturgijskim obredima i tradicijama, onda razumijemo da je sam Bog izašao iz božanske dimenzije i u Isusu iz Nazareta je postao “blizanac” svakog ljudskog bića. Isus je pravi Bog i pravi čovjek, u svemu sličan nama. Govorio je o Bogu, milosrdnom Ocu, punom ljubavi i sućuti i naviještao je Božje Kraljevstvo svakom ljudskom biću.
Sad kad je uskrsnuo, i Toma želi dobiti pomoć u svojoj vjeri i treba mu iskustvo.
To se događa nakon osam dana. Osmi dan je dan kršćana, dan uskrsnuća koje se ponavlja svaki tjedan, to je nedjelja! Toma doživljava Isusa u zajednici koja je okupljena na dan Gospodnji. Ondje vidi svog prijatelja i učitelja živog, pa čak i ne dodirujući ga ispovijeda vjeru sadržanu u Evanđelju: “Gospodin moj i Bog moj“. Ne samo da vjeruje u uskrsnuće, nego vjeruje u Isusov duboki identitet, tako kako se ukazao.
Također, u ovom Tomi je moj blizanac, sa svojom vjerom koja treba iskustvo, susret, zajednicu da bi došao do vjere. I ja ponekad kažem “Isuse, moj Gospodine i moj Bože”, čak i ako se možda malo kasnije sumnja ponovno rodi i još uvijek osjećam potrebu iskusiti njegovu prisutnost. Nisam vidio uskrslog Isusa kako se tada to dogodilo s njegovim prijateljima i Tomom, ali sam među onima blaženima „koji ne vidješe a vjeruju” i koji mogu “vidjeti” Isusa koji živi u svojoj zajednici prijatelja danas, a to je Crkva.
I tu otkrivamo zadaću Crkve: biti znakom živoga Isusa koji je usred svijeta.
Kad se uskrsnuli Isus ukazuje, onda je među svojima, a ne iznad ili ispod, ne bliže jednome i dalje od drugoga. Živi Isus stoji među svojima i daruje im nešto najveće, a to je “mir”!
Crkva, zajednica koju čine Isusovi prijatelji, kojoj pripada svaka krštena osoba, je Tomina sestra blizanka, a također i ostalih prvih učenika. Kao i Toma, Crkva doživljava iskustvo traženja Gospodina, nije zadovoljna “glasinama o njemu”, nego želi iskusiti živog Isusa da bi ga mogla navijestiti svijetu, koji čeka njegov mir.
Kad se Crkva zalaže za mir, kad živi u ljubavi, kad utjelovljuje Isusovo milosrđe, ona ga također pokazuje živim u ovom našem svijetu koji izgleda lišen mira, gladan ljubavi i često bez milosti.
Kad Crkva, znači i ja koji joj pripadam po krštenju, djeluje poput Isusa, tada uskrsnuće ne ostaje nevjerojatan apstraktni koncept, nego postaje iskustvo koje omogućava svima da mogu reći “Gospodin moj i Bog moj”.
Naša je vjera krhka. Posebno u ovim izgubljenim i neslavnim, nesigurnim i umornim vremenima.
Moja je vjera krhka. Pogotovo kad se moram suočiti sa svojim sjenama, kad oduševljenje susretom s Gospodinom izblijedi, prigušeno svakodnevnicom.
Pogotovo kad se moram suočiti s mnogim stavovima kršćana koji su u suprotnosti s vjerom koju ispovijedaju. Ne želeći biti suci ili cenzori, bez upadanja u crkveni populizam, bez želje da budemo nasljedovatelji svetaca s vidljivom aureolom iznad glave, ali moramo priznati da su događaji iz dalje i bliže prošlosti ostavili duboke rane u našim zajednicama, u Crkvi.
Stoga je Crkva svojom neizmjernom mudrošću željela staviti u središte našega promišljanja sv. Tomu, zaštitnika ranjenih vjernika, osam dana nakon uskrsnog događaja. I to upravo danas, kad slavimo Božje milosrđe.
Mi smo Tome.
Ja sam Toma. Oduševljeni i krhki, oprečni i beskorisni, strastveni i nedosljedni.
Boli me naša nedosljednost, vjernička, nedosljednost naših zajednica. Međutim, i ja sam taj koji to otajstveno Tijelo Kristovo, Crkvu, povrijedim svojom nedosljednošću.
Vjerujem, Gospodine.
Pomozi mojoj nevjeri!