Draga braćo svećenici,
draga braćo i sestre!
Jučerašnjom euharistijom i otvaranjem rake sv. Prošpera započeli smo godinu u kojoj ćemo se spomenuti 350. obljetnice od dolaska relikvije sv. Prošpera u grad Hvar.
Povijest svjedoči da je ondašnji hvarski biskup Ivan Andreis, u svom promišljanju kako najbolje pastoralno odgovoriti na izazove u gradu toga vremena, odlučio od pape Klementa X. zatražiti relikvije, kako bi narod potaknuo na pobožnost i slogu.
Relikvije sv. Prošpera koje je 1671. godine dobio biskup Ivan položene su na glavni oltar katedrale, a tri godine kasnije sv. Prošper je proglašen suzaštinikom grada Hvara i Hvarske biskupije. Njegovom se zagovoru utječemo i mi danas okupljeni u našoj katedrali, uz njegove relikvije.
Na početku Godine sv. Prošpera čitali smo sinoć Sveto Pismo Novoga Zavjeta, Evanđelja i Djela apostolskih. Sveto Pismo, Biblija je knjiga koja govori o povijesti iskustva, iskustva pojedinaca i iskustva zajednice s Bogom. Božja Riječ uvijek poziva čovjeka prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u svijetu. Ona otvara naše oči za stvarnost i način Božje prisutnosti u povijesti, u vremenu, u svakidašnjici.
U prvom čitanju čuli smo odlomak iz knjige Otkrivenja. Ovom odlomku prethodi opis borbe Žene i Zmaja, odnosno Mihaela i njegovih anđela sa Zmajem. Sveti Ivan u viđenju vidi da je Zmaj, imenom Đavao, Sotona pobijeđen, bačen na zemlju, a s njim i anđeli njegovi. Pobjedom nad zmajem nastupa „spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova.“ On je tužitelj braće, ali je pobijeđen krvlju Jaganjčevom i riječju svjedočanstva.
U uskrsnom smo vremenu, u kojemu slavimo upravo tu činjenicu, tu istinu da je Isus Krist, Božji Jaganjac prolio krv, da se iz ljubavi predao za nas i umro na križu. U Euharistiji, u bogoštovlju Crkve, u onome što upravo mi sada činimo, događa se sakramentalno uprisutnjenje i prinos Kristove jedincate žrtve. Kad slavimo euharistiju na osobiti način doživljavamo tu Kristovu ljubav. Ljubav Kristova koja se predala na križu zadana nam je kao mjerilo našega života i ponašanja.
Upravo su iz Božje Riječi i iz euharistije mnogi muškarci i žene kroz povijest crpili snagu za svoje svjedočanstvo. A najveći svjedoci ljubavi su kršćanski mučenici koji su dali svoje živote. Kršćanska tradicija govori o dvjema vrstama mučeništva. Postoji mučeništvo kad kršćanin biva nasilno ubijen zbog svoje odanosti vjeri, zbog vjerske istine, kršćanske vrline ili zbog odanosti Crkvi. To je mučeništvo u pravom smislu riječi, i njega ne može sam čovjek pokušavati ili izazvati, ono je povezano s Božjim pozivom. Postoji i nekrvno mučeništvo, mučeništvo svakodnevnog života, kada se osoba uvijek iznova odriče sebe i svojih prohtjeva, živi za druge, posvećuje se drugima, troši se i predaje se u službi Bogu i bližnjima. To je tiho mučeništvo koje nije manje teže od tjelesnog. Samo oni koji se u malom predaju s ljubavlju, imaju snagu, ako je Božja volja, i za tjelesno mučeništvo.
U Ivanovom evanđelju Isus dramatično govori o mržnji, gotovo da razbija idilu u koju smo se mi današnji kršćani na Zapadu uljuljali.
Svijet mrzi kršćane, posebno kada su ozbiljni, autentični kršćani. Naravno, ne cijeli svijet. Ali postoji “svijet” koji se protivi Kristu, onaj mračni dio ljudskog postojanja, sjena koju nosimo u svojoj nesvijesti. U napetom odnosu sa svijetom, Isusov učenik ponovno čita svoju vlastitu povijest, shvaćajući mržnju prema kojoj je on predmet mržnje kao priliku za zajedničku sudbinu s Isusom. To se ne bi događalo kad bi Isusovi učenici dijelili vrijednosti svijeta, budući da svijet “voli sebe” i ono što mu odgovara.
Međutim, temelj postojanja Isusovih učenika nije svijet, nego Krist. Krist nas je oslobodio uskih svjetovnih granica i otvorio nam oči za vječnost. Isusovi učenici se ne izdvajaju iz „svijeta“ jer su različiti od drugih ili bolji. „Svijet“ se pobunio protiv njih jer mu pripadaju, ali ih nije uspio potpuno osvojiti za sebe. Mržnja svijeta usmjerena je protiv Krista i prema onima koje je izabrao. Stoga su učenici još jednom pozvani da se prisjete da je uzor za razumijevanje njihovog postojanja i onoga s čime će se morati suočiti sam Isus Krist.
Povijest Crkve nam svjedoči da su kršćani mnogo puta bili podvrgnuti progonu i nasilju, mržnji i zlobnosti. Svi s pravom mislimo na mučenike iz prva tri stoljeća Crkve, koji su tražili od cara da mogu ispovijedati svoju vjeru u Gospodina Isusa. Pred očima nam je i naš zaštitinik sv. Prošper. U njegovom su se životu ispunile Isusove riječi o progonstvu i mržnji. Ne smijemo zaboraviti, braćo i sestre, i današnje mučenike, koji su progonjeni zbog svoje pripadnosti Kristu i kršćanskoj vjeri. Možda danas nije „politički korektno“ govoriti o progonima kršćana, ali ne može se biti korektan dokle god se bilo gdje gaze prava jednih na štetu drugih. Prema indexu progona, danas u 50 zemalja na svijetu, velikom i ekstremnom progonu izloženo je oko 260 milijuna kršćana. Žestoka mržnja okrenuta je prema Isusovim učenicima svih vremena, nasilna i ubojita mržnja koja dolazi iz “svijeta”, odnosno od onih koji ne primaju i ne žele svjetlost i radije prebivaju u tami.
Tajna je to koju također doživljavamo u sebi: suočeni s činjenicom da možemo izabrati svjetlost, često se odlučujemo za tamu. To je ta osobna baština svakoga čovjeka, koju teološkim rječnikom zovemo „istočni/iskonski grijeh“, onaj tamni dio koji nastaje zajedno s nama i protiv kojega se moramo boriti cijeli život. Tama postoji, i djeluje, djeluje, potkopava, očarava, zavodi, ubija. I sam Isus to doživljava: njegova smrt posljedica je mržnje nad pravednikom, bezakonje koje odluči ugasiti svjetlo, a ne promijeniti nečiji život. Što se više približavamo svjetlu, to se više tame bori u nama i oko nas.
Poruka Uskrsloga Krista je: Mir vama! Ne bojte se! Unatoč svemu, Isusov učenik živi bez straha, jer zna da je Krist Pobjednik. Od kršćana se danas traži da budu spremni dati „obrazloženje nade“ koju nose u sebi, kako će reći sveti Petar.
Sveti Prošper koji nas je danas okupio i koji nas okuplja daje nam svjedočanstvo da život pobjeđuje, da nada pobjeđuje, da istina pobjeđuje. Započeli smo Godinu sv. Prošpera. Ova godina koja je pred nama trebala bi biti godina obnove našega duha, naših djela, našega života, naših životnih ljestvica vrijednosti. Teško je letjeti na krilima stare slave, jer krila postanu troma i izgube zamah. Potrebna su nam nova krila, koja će uzdići naš duh da u današnjem vremenu budemo iskreni i vjerodostojni svjedoci Isusa Krista kao što je to sv. Prošper bio u svom vremenu.
Nemojmo se bojati svetosti i kršćanskih vrijednosti. Ohrabreni euharistijom koju blagujemo, hrabro, „blago i s poštovanjem, dobre savjesti“ svjedočimo da pripadamo Isusu Kristu. Neka to bude vidljivo osobito u našem životu.
Za to molimo zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, sv. Stjepana i sv. Prošpera naših svetih zaštitnika. Amen.