U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak iz mjesta Jelsa, Pitve, Vrisnik, Vrbanj, Svirče i Vrboska povorka vjernika predvođena članovima bratovštine i ključnom figurom – križonošom kreće na procesiju kroz noć osvijetljenu tek voštanim svijećama. Križonoša cijelu noć nosi križ iz svoje matične župe kroz okolna mjesta na svojevrsnom križnom putu, da bi se u zoru križ svečano vratio opet na mjesto polaska procesije.
O Procesiji Za Križen razgovarali smo s Ivanom Radovani Podrug iz Ministarstva kulture – Konzervatorski odjel u Splitu.
Koliko je stara i kako je nastala procesija Za Križen. Imamo li neke pisane dokaze?
Prvi dokument koji spominje procesiju je vizitacija biskupa Milanija koja je datirana 16. veljače 1658. godine. Taj dokument nam je važan iz dva razloga: opisuje procesiju i kaže da se održavala u jutro Velikog petka, a da ju je prethodno zabranio generalni vikar hvarskog biskupa zbog sukoba koji su se desili tijekom održavanja procesije. U tom dokumentu se ona opisuje kao stari običaj u Jelsi što nas upućuje na zaključak da se ona održavala i ranije. Idući dokument koji spominje procesiju iz 1817. godine govori o sukobima pretendenata za mjesto križonoše, ovoga puta u mjestu Pitve i Procesiju opisuje da se događa u noći Velikog četvrtka. Sačuvani su nam i stari popisi križonoša, od kojih jelšanski započinje s 1822. godinom. Različiti autori na različite načine tumače nastanak procesije. Pojedini autori nastanak procesije vezuju uz proces osamostaljenja, emancipacije i oslobađanja od feudalnog oblika crkvene uprave nad mjestima otoka Hvara. U tom procesu su bratovštine odigrale vodeću ulogu. Moguće je da su župe, nakon što su se osamostalile od uprave hvarskog Kaptola, organizirale međusobno posjećivanje svojih ravnopravnih crkava. Druga tumačenja vezuju postanak procesije uz događaje vezane oko Svetog Križića; u jeku sukoba između plemića i pučana na Hvaru u kući od jednog ustanika prokrvario je križić što je iniciralo jako štovanje Križa koje se može povezati s današnjom procesijom. Mogući povod za nastanak procesije pojedini autori tumače u vidu hodočašćenja Božjim grobovima, što je bilo uobičajeno u najstarijim crkvenim praksama. Moguće da se iz posjećivanja nekadašnjih zajedničkih župa Jelsa i Pitve, odnosno Vrbanj i Vrboska, razvila ophodna procesija.
Procesija iz Vrboske na povratku u crkvu sv. Lovre / Foto: Ivo Čagalj / PIXSELL
Iako je ona vjerska i odraz je pučke pobožnosti i kršćanskog svjetonazora, ipak je ‘laička’, odnosno nastala je i održava se u laičkom krugu. Dakle, svećenici ispraćaju i dočekuju križonoše i puk, ali ne predvode procesiju?
Ne, procesiju ne organizira službena Crkva, ni svećenik, nego ju organiziraju sami vjernici. Procesija je spona koja u razdoblju korizme, a posebno Velikog tjedna, ujedinjuje stanovnike mjesta, odnosno kruga koji organizira procesiju. Procesije su izvanliturgijske, odnosno pučke pobožnosti u čijem su oblikovanju i razvoju glavnu ulogu imale bratovštine. U otočkim zajednicama, često zatvorenim, bratovštine su imale značajan utjecaj ne samo u crkvenim, nego i u svjetovnim, društvenim, političkim i kulturnim procesima pa stoga možemo reći da su obilježile i duhovni i društveni život otoka. U većini mjesta koje organiziraju procesiju bratovštine više ne postoje, osim u Jelsi gdje se križonoše biraju iz bratovštine Presvetog Sakramenta. U ostalim mjestima procesiju organiziraju sami vjernici. Svećenici ne idu u procesiju. Oni je ispraćaju, a nakon toga dočekuju one iz ostalih mjesta kako dolaze tijekom noći. Jedino je u Vrbanju običaj da župnik u prvoj godini svog službovanja u mjestu nosi križ. Stoga imamo sačuvane i popise svećenika križonoša iz župe Vrbanj iz 1716. godine.
Kako točno izgleda procesija Za Križen?
Glavna obilježja procesije su njezin pučki, noćni, ophodni i pasionski karakter. Procesija Za Križen je ophodna procesija koja u noći s Velikog četvrtka na jutro Velikog petka povezuje šest mjesta na otoku Hvaru: Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska. To su mjesta koja su nastala na obodu Starogradskog polja koje je najveća plodna površina na dalmatinskim otocima i baštini najbolje očuvanu grčku parcelizaciju na Mediteranu. Nakon obreda Velikog četvrtka istovremeno, oko 22:00 sata, započinju procesije iz svih šest mjesta. Dakle, kreće šest procesija. Procesije se krećući u smjeru kazaljke na sati u krugu nemaju prilike susresti. Obilaze posebno ukrašene Božje grobove susjednih mjesta, a u zoru Velikog petka krug se zatvara i vraćaju se u svoje župne crkve nakon 20-ak kilometara i gotovo 8 sati hoda i molitve. Procesije se ne susreću, a nekada se u narodu smatralo ako bi se susrele da bi to bio predznak velike nesreće. Putevi kojima se procesije kreću mjestimice se pomalo razlikuju. Ponekad se pojedine procesije zaustavljaju na mjesnom groblju ili uz župnu crkvu ili pojedine kapelice u nekom mjestu. To ovisi o zavjetu samog križonoše. U ranim jutarnjim satima sve se procesije ponovno vraćaju u svoje župne crkve, a posebno je dirljiv i emotivan doček u Jelsi kada na glavnom gradskom trgu križonošu dočekuju vjernici koji nisu bili u mogućnosti pratiti procesiju i svećenik. Križonoša sa svojim pomoćnikom posljednjim snagama s križem otrči prema svećeniku i prima njegov blagoslov.
Pvratak križonoše u Jelsu koji pretrči s križem zadnjih stotinjak metara u susret svećeniku. Foto: Ivo Čagalj / PIXSELL
Kako je moguće da se procesija održala stoljećima i da nije prestala ni tijekom ratnih zbivanja?
Jedna od osobina procesije je upravo njezina neprekidnost. Ona je neraskidiv dio identiteta ovih šest mjesta, a gotovo i čitavog otoka jer se pet stoljeća stanovništvo tih mjesta ujedinjuje oko Križa koji za kršćane predstavlja simbol Isusove muke, boli i patnje, ali i vjere u uskrsnuće i nov život. Procesija Za Križen se neprekidno odvija od 1658. godine. Djelomični prekid doživjela je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Godine 1943. talijanske fašističke vlasti na otoku su zabranile sudjelovanje puka na procesiji. Uz križonošu je mogla biti samo najuža pratnja, deset članova procesije. Godinu kasnije, 1944., zabilježeno je, prema usmenim kazivanjima, da su nacističke vlasti na otoku zabranile održavanje procesije. Tada se u Egiptu, u El Shattu, u zbijegu nalazio velik broj Hvarana koji su, potaknuti tradicijom s rodnog otoka, uz suglasnost britanskog zapovjedništva izbjegličkog logora, organizirali procesiju u Egiptu. Blagovaonice su predstavljale crkve, postavljeni su improvizirani oltari, uređeni su Božji grobovi tako da je u procesiji sudjelovalo oko 8000 ljudi i brojni saveznički vojnici. Uspomenu na tu procesiju, osim nekoliko sačuvanih fotografija, čuvaju i križevi iz El Shatta koji se čuvaju u župnim crkvama.
Pitve 1941. /Križonoša: Radonić Petar p. Ivana / Foto: Facebook Za Križen
Važan dio procesije Za Križen je i pjevanje Gospina plača, pasionskog teksta iz 15. stoljeća. Tko je zaslužan što su se ti tekstovi sačuvali do danas?
Glavni sadržaj Procesije je upravo pjevanje Gospina plača kojeg pjevaju posebno odabrani pjevači – kantaduri. Dvojica kantadura pjevaju, a trojica odgovaraju na točno određenim mjestima, odnosno stacijama. Procesija započne nakon župnikova nagovora kada pjevači počinju Gospin plač. Obično su dobro uvježbani jer su potomci starijih kantadura. Uvježbavaju se tijekom korizme, uče u obitelji i često su generacijski ili prijateljski povezani. Danas se Gospin plač pjeva samo u dijelovima, no prema kazivanjima u prošlosti se izvodio cijeli tekst koji broji preko 1000 stihova. Transkribirali su ga brojni autori naglašavajući njegovu posebnost i arhaičnost. Pjevanje Gospina plača izražava suživljenost hvarskog vjernika i hvarskog puka s Isusovom boli i patnjama, ali i s Marijinom tugom. U tome se očituje pasionski karakter procesije, a osim Gospina plača križonošina pratnja, vjernici i hodočasnici pjevaju i druge razne molitve i napjeve.
Važnost križonoša u hvarskoj procesiji je iznimna i već se godinama unaprijed zna tko će biti. Postoje li neki uvjeti koje treba zadovoljiti križonoša? Mora li biti župljanin jedne od tih župa, živjeti u njima ili biti podrijetlom iz njih?
Na čelu svih šest procesija koje čine ophodnu procesiju Za Križen nalazi se šest križonoša. Križonoša nosi križ pokriven prozirnim velom kao vlastiti ili obiteljski zavjet, kao molbu ili izraz zahvalnosti, vjere, pobožnosti i poštovanja prema Isusovoj muci. Nošenje križa predstavlja iznimnu čast. Križonošina kuća je u noći Velikoga četvrtka obilježena svjetlećim križem, a na Veliki ponedjeljak križonoša priređuje objed za sve sudionike svoje pratnje. Križ je težak od 10 do 18 kilograma. Križonoša hoda bos ili samo u čarapama, ne sjeda nigdje, samo hoda, stoji ili kleči. Sam poziva ili bira svoju pratnju. Uz njega se nalazi najbliža rodbina koja je odjevena u civilnu odjeću, a njegova pratnja odjevena je u bijele bratimske tunike. Križonošu prati pomoćnik, a slijede ga najbliži prijatelji koji imaju čast nositi dva velika kandelira – svijećnjaka. Slijedi šest do 12 nosača svijeća (toraca) te više nosača ferala, odnosno fenjera. U Jelsi ih bude čak preko 30. Posebnu ulogu ima batistrada koji posebnim štapom upozorava križonošu na zapreke na putu. On je posebnu ulogu imao u prošlosti kada se prolazilo neosvijetljenim, makadamskim putevima. Uz križonošu su i pjevači, a slijede ga i brojni hodočasnici. U nošenje križa su upisane povijesti brojnih hvarskih obitelji jer križonoše su iz mjesta čiji križ nose. Posljednjih desetljeća križonoše su bili Hvarani koji su se u međuvremenu zbog posla odselili s otoka tako da je procesija i poveznica Hvara s onima koji su se odselili i tako pridonosi društvenoj koheziji. Pojedine obitelji dale su više križonoša tijekom povijesti, a neki su bili križonoše više puta. Marko Pavičić Kotin iz Vrbanja sakupio je fotografije gotovo svih križonoša druge polovice 20. stoljeća tako da njegov arhiv broji preko 480 fotografija od kojih je najstarija iz 1926. godine.
Budući da su križonoše zapisani 20 godina unaprijed budućnost procesije nije upitna. Duboko je ukorijenjena u narod i sigurno će opstati?
Procesija je svakako okosnica uskršnjih običaja na otoku Hvaru. U svih šest mjesta danas se unaprijed zapisuje za nošenje križa dok su se u prošlosti križonoše birale izvlačenjem imena. Nošenje križa u Jelsi je ispunjeno do druge polovice četvrtog desetljeća ovog stoljeća čime se osigurava održavanje procesije, a vidljiv je njezin značaj i među mlađim generacijama. Ukorijenjenosti procesije u život današnjih stanovnika otoka Hvara svjedoče djeca koja od najranije dobi sudjeluju u procesiji. Kada nisu sposobna pratiti čitavu procesiju, sudjeluju samo dio puta, ali i dalje iskazuju želju za sudjelovanjem u ovoj pučkoj pobožnosti čime se osigurava njezin kontinuitet i neprekidnost od 1658. godine do danas.
Što ste sve, prilikom nominacije, prezentirali UNESCO-u i na koji način?
Osim opisa procesije UNESCOu su dostavljene izvanredne fotografije jelšanskog fotografa Paula Bunčuge te dokumentarni filmovi posvećeni procesiji. Također su navedena sva dotadašnja istraživanja svih aspekata procesije, teoloških, povijesnih, muzikoloških.
Postoji li u svijetu sličnih procesija pod zaštitom UNESCO-a?
Na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine upisano je 80 procesija vezanih uz različite religijske, ali i ostale tradicije. Procesija za Križen svakako je jedinstvena po svom pasionskom, noćnom i ophodnom i pučkom karakteru. Neprekinuti kontinuitet procesije od prvog zapisa iz 1658. godine, ali i njezina ukorijenjenost u suvremenoj zajednici, njezine su osobite vrijednosti. Kako je otok Hvar izniman topos koji je na UNESCO-ovim listama prisutan sa više fenomena: Starogradsko polje, Procesija za Križen, hvarska čipka od niti agave (Čipkarstvo u Hrvatskoj), a umijeće gradnje suhozida, klapsko pjevanje i mediteranska prehrana zajednička su baština šireg jadranskog područja, kulturna baština postaje prepoznatljiv simbol otoka i važan dio njegovog kulturnog identiteta.
Je li se za procesiju za Križen nešto promijenilo od upisa na Listu prije 10 godina?
Nakon upisa na Reprezentativnu listu nije došlo do promjena u značaju i izvođenju samog fenomena u odnosu na opis običaja iznijet u kandidaturi za upis na listu. Procesiju su u prošlosti organizirale bratovštine, a nakon njihovog ukidanja (18. stoljeće) obnovila se samo jelšanska bratovština Presvetog Sakramenta. Procesiju u ostalim mjestima organizira gotovo cijelo mjesto, odnosno mještani osobito vezani uz crkvu i aktivni u različitim vjerskim obredima i pobožnostima. U Vrboskoj je 2014. godine obnovljena bratovština Sv. Križa koja se aktivno uključila u korizmene i uskršnje običaje u mjestu. Time se uskršnji običaji na Hvaru i procesija manifestiraju kao živi organizam koji (re)kreira odnose i pojave organizacije poznate od ranog srednjeg vijeka.
IKA/HKM