U devetstoljetnoj povijesti Hvarske biskupije osmogodišnje biskupovanje Jurja Dubokovića ostalo je u osobito vrijednoj uspomeni. Hvar je 1866. dobio tek drugog biskupa rodom s našeg otoka, biskupa koji je, unatoč svom visokom obrazovanju odabrao biti dušobrižnik, i biskupa koji je radio na duhovnom, ali i materijalnom unapređenju svoje biskupije.
Otok i grad Hvar u 19. stoljeću današnjim bi žiteljima bili neprepoznatljivi. Davno su prošla bogata vremena 16. st., koja su nam ostavila spomenike kojima se sada dičimo. Katastrofe s kraja 16. st., dugi ratovi 17. st. i stagniranje Mletačke Republike u 18. st. ozbiljno su unazadile grad i otok. Ipak kroz sve to vrijeme svijetla točka bili su hvarski biskupi. Osobito se među njima ističe prosvjetitelj Ivan Dominik Stratiko, ali za njime nisu zaostajali ni njegov predšasnik Ivan Petar Riboli, ni nasljednik Anđeo Petar Galli. Njihovim je radom unaprijeđeno i obrazovanje klera. Kada je uslijed napoleonski ratova biskup Galli napustio Hvar i nije se više u njega mogao vratiti, mijenjali su ga visokoobrazovani kanonici.
U takav Hvar prvi put je došao Juraj Duboković. Rođen 1800. g. u Pitvama, prva je znanja stekao od svog strica pitovskog župnika don Mate Dubokovića. Zatim je njegovo obrazovanje preuzeo vrbanjski župnik Jakov Pavičić, koji ga je podučavao gramatici. Kada je Pavičić imenovan kanonikom, Duboković je s njime preselio u Hvar gdje je retoriku i filozofiju učio kod dr. Nikole Zudeniga, koji je, kao kaptolski vikar, upravljao biskupijom, i dr. Josipa Vrankovića.
Školovanje u Hvaru je uspješno završio, pa je 1821. otišao studirati teologiju na padovanskom sveučilištu. Tu je 1825. zaređen za svećenika, do 1827. položio je sve ispite, a 1828. postigao je stupanj doktora teologije. Te je godine objavio i svoju prvu knjigu Teze iz teoloških disciplina.
Zadarska bogoslovije ponudila mu je katedru, no on se radije prihvatio dušobrižništva u rodnoj biskupiji. Nakon što je kratko bio kapelan u Pitvama, već 1829. preuzima tada najveću župu u biskupiji, Vis. Uz to je na Visu obavljao dužnosti ravnatelja škole i otočkog dekana.
Dao je sagraditi novu župnu kuću, obnoviti više crkvi i višku ubožnicu. Ostao je osobito zapamćen po gradnji oltara viškog suzaštitnika sv. Vicenca. Ustanovio je novu bratovštinu Presvetog Sakramenta i Čistilišta, koja je zamijenila stare ukinute od Francuza. Brinuo je i o materijalnom napretku stanovništva – zabilježeno je da je crkvene zemlje vraćao izvornim vlasnicima.
U Hvar se vraća 1842., kada je promaknut u kanonika-teologa. Već dvije godine kasnije postaje hvarski natpop, zatim prepozit kaptola i konačno 1850. generalni vikar, koji je čak zastupao biskupa Filipa Dominika Bordinija na biskupskim konferencijama u Beču. Nakon njegove smrti upravljao je biskupijom kako kaptolski vikar. Napisao je katekizam nazvan Nauk karstjanski za biskupiu hvarsku na hrvatskom i talijanskom jeziku. Ustanovio je u katedrali božićnu devetnicu i osnovao zakladu za održavanje iste. Kao i u Visu, pobrinuo se da mjesni suzaštitnik, ovdje sv. Prošper, dobije primjereni oltar. Premda je bio osnovan fond još 1837. kao zavjet za spas od kolere, Duboković je većinu troškova snosio sam. Za izradu svečeve mramorne rake uplatio je čak 1000 fiorina. Po završetku radova u osobitoj svečanosti 1860. kosti sv. Prošpera su procesionalno donesene u novu raku.
Nije zaboravio ni rodnu župu, kada je sredinom stoljeća bila spuštena na status kapelanije, njegovim nastojanjem vraćene su Pitve na status župe. Mjesto pomoćnog biskupa bilo je Dubokoviću ponuđeno 1863., zbog starosti biskupa Bordinija. No, on je to odbio kako ne bi ražalostio starog biskupa. Razmišljao je o umirovljenju i seljenju u Zavalu gdje je s bratom Ivanom uz obiteljsku kuću sagradio crkvu sv. Margarite. No, 26. lipnja 1866. papa Pio IX potvrdio je imenovanje Jurja Dubokovića hvarskim biskupom, koje je ranije te godine izvršio car Frane Josip. U kolovozu ga je u Zadru zaredio tamošnji nadbiskup Petar Dujam Maupas, a Duboković je biskupiju preuzeo 9. rujna.
Za biskupski grb odabrao je štit podijeljen u crveno i plavo polje, sa stablom hrasta tj. duba, po kojem Dubokovići nose prezime, na kojem je anđeo sa zastavom u desnoj, a palminom granom u lijevoj ruci. Treba napomenuti da je bio člana Akademije katoličke vjere u Rimu i nosio titulu asistenta papinskog prijestolja.
U Beču je uspio postići da se imenuju u Hvaru četiri koralna vikara. Sudjelovao je na Prvom vatikanskom koncilu. Više puta je vizitirao biskupiju, a sačuvane su i tri njegove biskupske poslanice. I kao biskup nastavio je brigu o sakralnim objektima, opet veći dio o svom trošku. Restaurirao je i opremio biskupski dvor. O 200. obljetnici dolaska relikvija sv. Prošpera u Hvaru kupio je srebrno poprsje, relikvijar, koje se i danas nosi u procesiji.
Godina njegova imenovanja, bila je godina Viškog boja u kojem je pobjeda Austrije udaljila opasnost talijanskog osvajanja Dalmacije na duže vrijeme, ali je donijela i premoć narodnjačkoj stranci nad talijanašima. Biskup je pripadao poznatoj narodnjačkoj obitelji, no u političkim sukobima djelovao je mudro suzdržano. Zabilježeno je da je vjerske poduke držao na hrvatskom jeziku. Na spomen Viške bitke biskup je darovao oltarnu palu i zvona za crkvu sv. Klementa na istoimenom otoku pred Hvarom te je i posvetio obnovljenu crkvu.
Žalosno gospodarsko stanje Dalmacije, a tako i Hvara, tjeralo je biskupa na razmišljanje. Još je ranije bio sastavio rukopisni rad o statističkom, gospodarskom,trgovinskom i moralnom stanju u Dalmaciji. Zato je spremno podržao inicijativu dvorskog savjetnika viteza Franza Ungera da Hvar postane zimsko lječilište. Biskup je uvidio mogućnosti razvoja nove gospodarske grane – turizma, koja bi mogla donijeti boljitak stanovništvu. Naime, Austrija nije posvećivala puno pažnje ekonomskom razvoju pokrajine, a već duže vremena podbacivale su osnovne gospodarske grane – vinogradarstvo i ribolov. Kada je osnovano Higijeničko društvo, prvo turističko društvo na Jadranu, biskup je postao predsjednik osnivačkog odbora. Prvi sastanci održavali su se u biskupskom dvoru. Biskup je bio i drugi dioničar društva, a prvi hotel uređen je u kući čiji je vlasnik bila biskupova obitelj.
Tako je biskup Duboković odigrao vrlo značajnu ulogu u razvoju nove grane privrede koje će omogućiti novi razvoj i procvat grada i otoka. Naravno da je njegovoj darežljivosti pridonijelo što je bio član tada vjerojatno najbogatije otočke obitelji. Dubokovići su posjedovali vinograde kod Zavale i najveću flotu brodova na otoku. Biskupov brat Ivan bio je načelnik Jelse, a tako i njegov sin vitez Nikola i unuk Juraj, koji su omogućili procvat toga mjesta.
To ga nije spriječilo da osobito brine za siromahe. Njegova zauzetost i darežljivost prilikom teške suše koja je pogodila njegovu biskupiju 1873. ostala je dobro dokumentirana u tadašnjem tisku. Stoga mu je na nadgrobnoj ploči s pravom napisano: Dok se trudio oko sjaja bogoslužja i crkava i postojano brinuo o pouci povjerenog mu stada, zgrabi ga iznenadna bolest i uz plač sviju, a osobito siromaha sveto preminu.
I doista, iznenada je preminuo dana 21. ožujka 1874. u 75 godini života. Ukopan je uz stepenice koje vode iz katedrale u biskupski dvor u kapeli sv. Prošpera, dok mu je po vlastitoj želji srce pokopano u crkvi sv. Margarite u Zavali. Zadnje dane zagorčila mu je vijest o mogućem ukidanju Hvarske biskupije, što je po mišljenju suvremenika pridonijelo njegovoj smrti. Od namjere se odustalo tek 1875. kada je Dalmaciju pohodio car Frane Josip, a ulogu u odgovaranju cara od ovog nauma imao je biskup nećak Nikola Duboković.
U svojih osam godina biskupovanja Juraj Duboković je ostavio dubok trag u povijesti Hvarske biskupije, u povijesti otoka i grada Hvar. Posebne su njegove zasluge na obnovi i gradnji crkava, najčešće o vlastitom trošku, u brizi za siromašne te u značajnoj ulozi u počecima hvarskog turizma.