Svećenik Juraj Carić rođen je 12. rujna 1945. u mjestu i župi Svirče od oca Vicka i majke Konstance r. Milevčić. Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1966., a u sjemeništu je boravio od 1963. do 1966. Od tada pa do 1973. boravio je u bogosloviji u Splitu gdje je teološke studije završio na Centralnoj visokoj bogoslovnoj školi. Za svećenika Havrske biskupije zaredio ga je hvarski biskup Celestin Bezmalinović u Starom Gradu 27. lipnja 1971. Kao kapelan djelovao je u župama Postira i Splitska na otoku Braču od 1971. do 1972., u Hvaru i Milni na Hvaru od 1973. do 1974. Od tada pa do 1975. zamjenjuje župnika u Visu. Potom je opet kapelan u Pučišćima na Braču od 1975. do 1977. Bio je župnik Povlja na otoku Braču od 1977. do 1981. U to doba bio je župnik i Novoga Sela na Braču 1978. A župnik Zastražišća i Poljica na otoku Hvaru bio je od 1981. do 1996. kada postaje kapelan Jelse i Pitava, Pitava do 2018., a Jelse sve do svoje smrti.
Tijelo pokojnika bilo je izloženo u crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Pjaci u Svirču, gdje su vjernici i svećenici članovima obitelji izrazili svoju sućut. Potom je tijelo u procesiji, koju je predvodio župnik don Toni Aviani, dovezeno u prepunu župnu crkvu Svete Marije Magdalene u kojoj je koncelebriranu misu zadušnicu predvodio umirovljeni hvarski biskup Slobodan Štambuk, koji je don Jurici poželio „sretan Uskrs kod Gospodina kojemu je vjerno služio“, a ožalošćenima prenio pozdrave hvarskog biskupa Petra Palića koji je sudjelovao na ređenju pomoćnog biskupa Đakovačko-srijemske nadbiskupije Ivana Ćurića u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra.
U misi zadušnici koncelebriralo je dvadesetak svećenika, a sudjelovali su i Bratimi Presvetoga oltarskoga sakramenta iz Jelse. Liturgijsko pjevanje predvodio je mjesni župni zbor pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom Klare Milatić te župni zbor Sv. Cecilije iz Jelse pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom maestra Slavka Reljića.
Biskup Štambuk očitovao je radost što su na ispraćaj don Jurice, unatoč nevremenu, došli svećenici sa sva tri otoka Hvarske biskupije. Izrazio je sućut bratu Marku i sestrama Mariji, Dinki, Katji, Zorani i Vjeri i njihovim obiteljima. „Čestitam slavnoj lozi Carića koja je u don Jurici imala odličnog predstavnika“, rekao je, uz ostalo, biskup Štambuk i napomenuo kako je baš on don Jurici bio propovjednik na njegovoj mladoj misi. Istaknuo je kako don Jurica bijaše jedan od naših vrsnih propovjednika.
„Sijao je sjeme Riječi Božje koja je u njemu imala dobrog tumača. Enciklopedijski načitan i jasan u govorenju pomno se pripremao za svoje nastupe. Na neko vrijeme bio je „posijan“ na sva tri otoka Hvarske biskupije. Služio je u dvanaest župa i to kao prepoznatljivi svećenik; u nošnji, u riječima, u liturgijskim nastupima i slavljenju Boga. Hvala Ti, don Jurice, za odlično zastupanje naše katoličke vjere“, rekao je biskup Štambuk.
Na kraju misnog slavlja župnik Aviani izrazio je sućut rodbini, svećenicima i vjernicima, a don Jurici je zahvalio „za svu dobrotu, jednostavnost i znanje koje je dijelio s drugima“. Potom je pročitao stihove pjesme Izidora Poljaka „Moje zvanje“.
Nakon toga i školski kolega iz gimnazije splitskog sjemeništa i bogoslovije te generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić napomenuo je kako je biskup Palić namjeravao voditi taj sprovod, ali nije bio u mogućnosti. Stoga je don Stanko svima, osobito obitelji, prenio njegovu sućut, kao i sućut hvarskoga dekana don Emila Pavišića kojega su liječnici, unatoč želji da bude na sprovodu, ipak zadržali u bolnici u Zagrebu.
Don Stanko je napomenuo kako su don Juricu zvali „Car“, a imao je i drugih „titula“. Njihov osebujni profesor don Srećko Dragošević oslovljavao ga je, s posebnom intonacijom poštovanja: „Gospon Carić“! Profesor je bio impresioniran njegovim enciklopedijskim pamćenjem podataka. Nije baš igrao nogomet, ali je o nogometu, onom pravom, sve znao i ispravljao krive navode u Sportskim novostima. U starijim godinama don Jurica se „prekvalificirao“ i specijalizirao točno evidentiranje svih kardinala KC, pa čak i mnogih nadbiskupa i biskupa. Tako je prilikom posljednjih konklava ispravljao „Slobodnu“ i „Večernji“. Don Stanko ga je predstavljao kao vrsnog „kardinologa“, premda se nije ‘hranio’ Internetom.
„Ako ste ga upitali nešto što nije toga časa znao, običavao je odgovoriti: ‘Ne znam, ali može se saznati’! Mogli ste biti sigurni da će vam kroz koji dan, kad ste vi već možda na to i zaboravili, priopćiti odgovor ili ga čak donijeti u pismenom obliku i to vrlo temeljitog. Nije mogao bez novina mada su ga često iritirale. Kad god je mislio da bi me nešto iz njih moglo zanimati ili zaintrigirati, donio bi mi to izdanje i na naslovnici zabilježio zanimljive stranice ili ih jednostavno otvorio na tu stranicu“, rekao je don Stanko.
„Već nam danima fali taj don Jurica. Ali puno više nedostajat će nam u crkvi jelšanskoj, za oltarom, naročito u ispovjedaonici u kojoj ste ga mogli naći i ‘upotrijebiti’ u svako doba. A nakon odlaska časnih iz Jelse, on je preuzeo i poprilični dio sakristanske službe: otvaranje crkve, regulaciju zvonjave, pripremanje oltara za misu…“, rekao je don Stanko.
„Falit će nam naš don Jurica, nama svećenicima, naročito kad negdje zatreba uskočiti u pomoć ili u zamjenu, falit će nam na našim susretima, dekanatskim i biskupijskim, redovitim i izvanrednim, radnim i rekreativnim, duhovnim i na otočkim župskim feštama. Falit će nam i na Pjaci jelšanskoj, u svakodnevnim druženjima s mnogima i barem tjednim sa svojim sestrama, po našim putima u raspačavanju Glasnika, u tako dinamičnim razgovorima i diplomatičnim razmjenama mišljenja. Znano je i čak poslovično utvrđeno da je mogao puno govoriti. Ali don Jurica nikada nije govorio o drugome; nije ogovarao ni tračao. Ni o sebi nije govorio, pa ni onda kad je trebao“, rekao je don Stanko.
„Dragi Jure, ljudski sam i bratski rastužen, veoma, tvojim odlaskom. Pred mjesec dana, Bog ti je kao svom miljeniku kucnuo u srce i pozvonio za upozorenje da slijedi prikazanje svete žrtve uskrsnice, priuštio ti je na Intenzivnoj 13 dana čistilišnog posta od svih komunikacija osim one s Njime, u čemu su ti pomagali vrijedni kapelani Križina. Potom ti je darovano nekoliko dana izvrsnoga predokusa raja u Svećeničkom domu. Radovao si se priželjkivanom povratku doma, a sad si napokon doista u pravome Domu, u kući Očevoj i našoj. Hvala ti od svih nas i od mene na svemu“, rekao je don Stanko.
Nakon mise zadušnice obred ukopa u mjesnom groblju obavio je don Stanko, a pjevao je muški zbor iz Jelse pod ravnanjem maestra Reljića. (IKA)