Jubilarna godina sv. Prošpera u Hvarskoj biskupiji, kojom je obilježena 350. obljetnica od kada su u Hvar iz Rima prenesene relikvije gradskog i biskupijskog suzaštitnika sv. Prošpera mučenika, započela je 10. svibnja 2021. godine, a zaključena je 10. svibnja 2021. godine.
Nesretni grad traži zaštitnika
Stigavši u Hvar 1667. godine, biskup Ivan II. Andreis zatekao je osiromašeni grad i biskupiju te nesložne građane, koji su tešku situaciju još više otežavali. U sukobu s upravom izgradnje hvarske katedrale biskup je bio čak prisiljen na devetomjesečno izgnanstvo u Veneciju. Tu mu je vjerojatno palo na pamet rješenje za nagomilane hvarske probleme – u Rimu će nabaviti relikvije sveca koji će postati hvarski suzaštitnik.
Iz današnje perspektive izgleda čudno biskupovo rješenje, no u vremenu protureformacije bilo je sasvim logično. U Hvaru se pričalo kako su Hvarani nekoć čuvali relikviju glave splitskog mučenika sv. Staša, no Splićani su u 13. st. izborili da im se glava vrati. Gubitkom relikvije smatrali su da su izgubili i nebesku zaštitu. Odgovara li ta priča istini, teško je danas dokazati. No, Hvarani su doista u 17. st. mogli biti uvjereni da im je Bog okrenuo leđa. Cvatući grad iz 15. i 16. stoljeća 1570-ih godina zadesile su tri katastrofe – turski napad i palež 1571., kuga 1576. i eksplozija baruta na tvrđavi Fortica 1579. godine. U ranijem razdoblju povijesti grad se od ovoga mogao relativno brzo oporaviti, no u ovo vrijeme mletačka trgovina s Istokom opada, a Venecija se sve više okreće poljoprivredi. Za pomorsko-trgovački centar Hvar to je značilo ogromne gubitke. Plemići počinju napuštati grad i naseljavati se uz svoje posjede u poljima na Hvaru i Visu. Nevolje su se nastavile i u 17. st., osobito u vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.), kada Hvarska komuna bilježi velike gubitke u ljudstvu i resursima. Hvaranima se činilo da im dotadašnji zaštitnici više nisu dovoljni.
Prvom poznatom zaštitnicom Hvara možemo smatrati Bogorodicu – njoj je bio posvećen benediktinski samostan i prva katedrala koja je kasnije građena na njegovu mjestu, posvećeno joj je 7 crkvi na području župe, 5 oltara u katedrali te brojni u drugim crkvama. Najkasnije od početka 15. st. patron grada postaje biskupijski zaštitnik sv. Stjepan I., papa i mučenik. Njegova mala relikvija u 17. st. čuvala se u pozlaćenom drvenom relikvijaru-bisti. Hvarani su osobito štovali sv. Križić, raspelo koje je čudesno krvarilo 6. veljače 1510. u osvit Ustanka hvarskih pučana, no on mi je bio još jedan podsjetnik na „Božju kaznu“.
Donositelj sreće i napretka
Relikvije se časte u Katoličkoj Crkvi od ranokršćanskog razdoblja, no osobiti je poticaj čašćenju dao Tridentski koncil kao odgovor na protestantsku reformaciju. Protestanti su u germanskim zemljama uništili brojne relikvije. Nedugo nakon toga, 1578., u Rimu su nanovo otkrivene katakombe, što je smatrano Božjim darom Crkvi, koja je ostala bez brojnih relikvija. Ljudske ostatke iz katakombi smatrali su ranokršćanskim mučenicima, te su kao takvi slani diljem Europe kao novi zaštitnici. Kada na grobu nije pisalo ime pokojnika, kosti su najčešće bile krštene imenom koje je simboliziralo neku kršćansku vrlinu. Među popularnijim imenima bilo je upravo Prošper, od latinskog prosperus – sretan, napredan, uspješan.
Tim je imenom generalni vikar Rima i posvojeni nećak pape Klementa X. kardinal Paluzzo Paluzzi Altieri degli Albertoni 2. kolovoza 1671. g. krstio ostatke tijela ranokršćanskog mučenika koje je predao hvarskom biskupu Andreisu. Svečevi su ostaci omotani u platno i položeni u drveni kovčeg omotan crvenom svilenom vrpcom i pečatiran. Predaja u Hvarskoj biskupiji drži kako su imena svecima iz katakombi davana po vrlinama koje su bile u opreci sa dominantnim manama stanovnika mjesta čiji su oni postajali suzaštitnici. Imajući u vidu ranije opisane nesretne okolnosti u kojima se našao Hvar, izgleda da u toj predaji ima i nešto istine. Andreis je osim Hvara opskrbio manjim relikvijama većinu župa u biskupiji. Premda su one sačuvane, kult ovih svetaca je uglavnom ugasnuo. Od „Andreisovih mučenika“ danas se još časte sv. Generož u Vrbanju, sv. Klement u bračkoj Milni i sv. Maksim u Pučišćima. Časte se još i kasnije nabavljeni sveci iz katakombi sv. Vicenco u Visu (nabavljen 1801.), sv. Viktor u Supetru (1853.), sv. Reparata u Starom Gradu (1890.) i sv. Jušt u Postirima (1898.).
Biskup se pobrinuo da se tijelo sv. Prošpera prenese u Hvar, gdje je postavljeno na glavni oltar katedrale. Kasnije je premješteno u sjeveroistočnu kapelu, dotad posvećenu Bogorodici. Tri godine po dolasku, 1674., odlukom Velikog vijeća od 25. veljače i Stolnog kaptola od 2. kolovoza te proglasom biskupa Andreisa sv. Prošper proglašen je suzaštitnikom grada Hvara i Hvarske biskupije. Iste godine izrađena je drvena pozlaćena raka sveca, rad mletačkog rezbara Michelangela Albarinija i pozlatara Josipa. Uskoro je u negdašnjoj Gospinoj kapeli podignut i novi oltar na kojem je smještena raka. Godine 1676. ustanovljena je plemićka bratovština sv. Prošpera zadužena za svečev kult i održavanje oltara i kapele. Bratimima je biskup Andreis povjerio i jedan od ključeva svečeve rake. Današnji oltar bratimi su naručili od majstora Paolo Tremignona, koji ga je zgotovio 1710. godine. Bratovština je prestala djelovati za francuske uprave Hvarom, ali se za kapelu i njeno održavanje nastavila prikupljati posebna milostinja, pod upravom hvarskih župnika.
Izbavitelj od rata, glada i pošasti
Mirno razdoblje bez ratova i epidemija do početka 19. st. Hvarani su pripisivali svome suzaštitniku. No, napoleonski ratovi dali su povoda da se vjera u njegov zagovor pojača. Godine 1806. u Jadran je došla ruska flota. Dana 29. travnja započeli su opsadu Hvara. Opsada je potrajala upravo do blagdana sv. Prošpera, 10. svibnja. Na uočnicu su se građani okupili pred rakom sv. Prošpera uz molitvu za prestanak opsade. Gradu je već prijetila glad, a Hvarani su bili iznenađeni kada su nakon obreda u luci zatekli brod iz talijanske Puglie pun hrane, koji je nevrijeme skrenulo u Hvar. Nikome nije bilo jasno kako je brod prošao rusku blokadu i svi su zaslugu za ovaj događaj pripisivali sv. Prošperu. Pred svečevom rakom molilo se i prilikom provale prosvjednika protiv francuske vlasti 1809. g., ali i za pandemija kolere 1836., 1849. i 1855. godine. U prva dva slučaja Hvar je ostao pošteđen bolesti, a kao zavjet sv. Prošperu je obećano nabaviti mramornu raku.
Izvršenje zavjeta postigao je kanonik Juraj Duboković. On je 1852. nabavio kipove Vjere i Postojanosti za kapelu sv. Prošpera, a 1860. realizirao je i prijenos svečeva tijela iz drvene u mramornu raku, rad padovanskog kipara Antonia Bresolina. Srebrni poklopac za raku napravio je hvarski srebrnar Josip Cristofoli, koji je djelovao u Veneciji. Godine 1871. proslavljeno je 200 godina od dolaska svečevih relikvija u Hvar, a Juraj Duboković, tada kao biskup, o svom je trošku nabavio relikvijar-bistu sv. Prošpera od drva sa srebrnom oplatom.
Blagdan sv. Prošpera uvijek se u Hvaru slavio svečano. Na uočnicu se uz pjevanje prve večernje otvarala svečeva raka. Na sam blagdan ujutro bila je pontifikalna misa, koju je obično predvodio mjesni biskup, a navečer je pjevana druga večernja nakon čega bi uslijedila procesija po Pjaci. Tako je uglavnom bilo do vremena nakon Drugog svjetskog rata, kada su sredinom 1950-ih zabranjene sve procesije osim onih na Veliki petak navečer i na svetkovinu Tijelova. Procesija je od tada bila unutar katedrale i vezana uz svečanu misu, koja se od 1964. obično slavi u večernjim satima. Godine 1966., povodom koncilskog jubileja, po prvi put su u slavlju sudjelovali i biskupi iz drugih biskupija, što je od tada postalo uobičajeno. Među značajnijim predvoditeljima slavlja možemo spomenuti pronuncije u Jugoslaviji Michelea Cecchinija (1977.) i Francesca Colaussona (1987.), nuncije u Hrvatskoj Giulia Einaudia (1993.) i Alessandra D’Errica (2015.), te kardinale Franju Kuharića (1986.) i Vinka Puljića (1995.). Od 1990. procesija se ponovno odvija po Pjaci.
Uz liturgijsko usko je vezano i svjetovno slavlje, koje se u Hvaru obilježavalo kao sajmeni dan – fjera. U 18. st. i u prvim desetljećima 19. st. za slavlje sv. Prošpera spaljivani su stari brodovi. Uz fjeru se priređivao sajam, razne igre, kazališne predstave i plesovi, bili bi osvjetljeni spomenici, a vrhunac slavlja bio bi vatromet. I to je zamrlo u godinama komunističke vlasti, a u reduciranom obliku obnovljeno je 2006. godine.
Sv. Prošper u očima umjetnika
O samom životu sv. Prošpera, kao i inače o ovakvim svecima iz katakombi, ne znamo ništa. Stoga ne čudi da mu ni ikonografija nije dosljedna. Najčešće je prikazan u dugoj haljini bez posebnih obilježja – tako na medaljonu Albarinijeve rake i kipu istog autora, zatim na zvonu „misa“ hvarske katedrale iz radionice Jakova Cukrova, kipu autora Luke Radice izloženom na bočnom oltaru crkve hvarskih benediktinki, te na prigodnoj misnici i antependiju za ovogodišnje slavlje, koje je naslikao Darko Šoša. Kao đakon prikazan je na kaležu biskupa Jordana Zaninovića i koricama evanđelistara hvarske katedrale autora fra Joakima Jakija Gregova. Isti autor prikazao ga je kao vojnika na brončanim vratnicama malih vrata hvarske katedrale. Najneobičniji prikazi su na zdravstvenim listovima Hvarske komune iz 18. st. – na jednom je prikazan kao biskup, a na drugom kao – papa (!). Relikvijar-bista napravljen je po uzoru na rimske carske portrete, a isti je poslužio i kao uzor akademiku Kuzmi Kovačiću za kip sv. Prošpera u luneti malih vrata katedrale.
Sv. Prošper čašćen je uvijek u Hvaru kao čudotvorac, o čemu svjedoče i brojni zavjetni darovi. U slučaju raznih potreba vjernici su naručivali mise pred otvorenom rakom sv. Prošpera. Kroz posljednja desetljeća uglavnom se molilo za zdravlje. To je bio povod tadašnjem župniku don Miliju Plenkoviću da u Godini vjere 2012. uvede mise za zdravlje na svečevu oltaru svakog utorka, što je ostao običaj do danas.
Dana 10. svibnja 2020. biskup Petar Palić otvorio je Godinu sv. Prošpera u čast 350. obljetnice dolaska svečevih relikvija u Hvar. Tijekom godine je svakog desetog u mjesecu organizirana prigodna manifestacija svecu u čast – duhovna obnova, koncerti, izložba, predavanja, promocije knjiga, tiskani su kalendari i majice, te izdane dvije knjige; „Gladi naše zaštitnik“ autorice Zorke Bibić i „Sveti Prošper hvarski“ autora Joška Bracanovića.
Kapeli sv. Prošpera je vraćen stari sjaj. Radove na obnovi vodili su konzervator-restaurator Giusseppe Savà, akademski kipar Luka Radica i restauratorica Zrinka Savà. Ukras na zidovima obnovljen je u izvornoj tehnici „stucco-rasato“, a vraćeni su i ukrasi na stropu kapele, koji su bili uklonjeni i(li) prebojeni za obnove 1982. godine. Izrađen je i novi križ od kararskog mramora i postavljen na mjesto staroga, na vrhu svečeve rake. Križ je izradio meštar Ivica Stipičić.
Sama godina je zaključena devetnicom s brojnim događanjima, te svečanom misom i procesijom na svečev blagdan, koju je predvodio mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.
Prof. Joško Bracanović
