Biskup Petar Palić predvodio je na Veliki petak, 10. travnja, u hvarskoj katedrali obrede Velikoga petka. Obredi su slavljeni bez nazočnosti naroda, a uz biskupa su bili don Toni Plenković, katedralni župnik i don Ivan Jurin, kancelar.
Nakon Službe riječi i pjevane Muke Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, prigodnu homiliju izrekao je don Ivan Jurin.
U drugom dijelu slavlja iskazano je štovanje križu, a nakon obreda pričesti uslijedila je procesija gradskim trgom, na kojoj su sudjelovali svećenici i poslužitelji. Dio vjernika se spontano okupio kako bi iskazali svoju pobožnost i ljubav prema križu i Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.
Propovijed don Ivana Jurina donosimo u cijelosti:
Piše jedan naš teolog: “U sadašnjem vremenu vlasti medija i društvenih komunikacija najbolji epitet koji bismo mogli dati Bogu bio bi: dosadan Bog. Sve je podobno da bude temom medijskog senzacionalizma, čak i u religioznom životu; procesija za križem, život Crkve, okultno i povijesno… No, kad je u pitanju Bog sam, onda je intenzitet doživljavanja puno manji; čovjek je pasivan primatelj obreda i njegove simbolike, a iz crkve izlazi kao da se ništa važno nije dogodilo. Bog kao da nije zanimljiv, a čini se da mi, njegovo pozemljarsko osoblje nema baš privlačnih ideja i postupaka kojima bi ljude držalo budnima za Boga.” (S. Kušar)
No, ovi su dani pandemije još jasnije otkrili – puno je gore kad mi koji ispovijedamo njegovo ime uzmemo stvar u svoje ruke i Boga želimo učiniti zanimljivijim, jačim, opasnijim i možda ono najgore – korisnijim i uspješnijim.
Čega smo se sve naslušali ovih dana – ne od onih koje Bog ne zanima – već upravo od onih kojima je Božje ime tako često na ustima. Koliko zazivanja Božjega imena da kazni, koliko odvratnih tumačenja Božjih namjera… Koliko analiza ćudljivog Boga koji svijetu šalje bolesti da opominje, udara potrese zbog zatvorenih crkava.
U kojem to svemiru postoji Bog čije ime zazivamo kad vičemo: ”Ima Boga!” onda kad vidimo da će našeg neprijatelja dočekati kazna naše pravednosti.
Gdje smo to pronašli Boga koji je jamac naših svađa, besplodnih rasprava, podjela koje se događaju u sjeni križu, ma i zbog samoga križa?
Kako smo samo izmislili Boga kojemu su dovoljne mrvice naše vjere, ali traži pusta nabrajanja naših pobožnosti?
Koji je to trijumfalni Bog zbog kojeg treba nekoliko puta godišnje glasno proći gradom, sretni jer to smo mi – i jači smo od onih drugih.
Ali, večeras, u jednom tihom obredu, u praznoj katedrali – mi stojimo samo pred križem. Svijet koji prolazi svoju noć, strah i tamu stoji pred najjasnijom objavom Boga – pred raspetim tesarom iz Nazareta.
I kao da se iz nas izvija ono bolno Pilatovo pitanje: I ti si dakle, kralj?
Nemaš strategije i ambicije, ne koristiš vlast u sebične svrhe, glavna zanimacija su ti siromašni, nemoćni i potlačeni: I ti si dakle, kralj?
Govoriš nam kako nema autentičnog života bez žrtve i odricanja, ne dopuštaš da uzvratimo istom mjerom, zapovijedaš da ljubimo neprijatelje: I ti si dakle, kralj?
Poistovjećuješ se sa gladnima, bolesnima i onima koji riskiraju život za druge, pereš noge učenicima, braniš nam prva mjesta u sinagogama in a trgovima: I ti si dakle, kralj?
Bože, kako ti namjeravaš ostvariti svoje kraljevstvo? Zar još nisi shvatio da kod nas stvari ipak malo drugačije funkcioniraju?
A on šuti. Bespomoćan Bog, od koga svatko lice otklanja – šuti. Bože, zašto šutiš? Bože, zašto se jasnije ne javiš dok tvoj svijet pati, djeca ti umiru, bolesti se šire, zašto šutiš, siđi s križa i sve nas skini s njega!
A ti, raspet i ubijen ponavljaš ono što pismo govori: gledat će onoga koga su proboli – i blago onima koji u probodenom vide – Boga.
Nemoćnog Boga. Raspetog Boga. Mrtvog Boga koji je u potpunosti razotkrio svoje srce i u njemu smjestio sve naše nemoći.
Bože, sumnjičimo Te da vladaš nama prisilom i strahom, a ti imaš samo ljubav da dođeš do nas i da nas zadržiš.
Bože, ljutimo se i vičemo: spriječi ovu bolest, budi učinkovitiji – i ne vidimo da ti padaš s nogu od umora – jer nas liječih ljudskim rukama.
Bože, sumnjičimo Te da imaš suodgovornost u patnji dragih osoba i ne vidimo da ti plačeš njihovim očima i umireš na respiratorima.
Zbog nas i naših nostalgičnih hirova, zbog naših muzejskih izložaka koje častimo smatraju te tužnim i prašnjavim, a ti si izvor neopisive radosti.
I dok smo mi do jučer razbijali glavu pitanjem: koliki je taj minimum našeg vjerničkog života koji nam je potreban da položimo ispit, koliko puta se trebamo pričestiti, koliko svijeća zapaliti da izbjegnemo silini gnjeva tvojega – ti svijetu koji je stao govoriš: samo sam želio da se ljubite. Baš ovako kako sam ja vas ljubio.
Svemogući Bog i večeras se skriva na nama neprihvatljivom mjestu – u nemoći. I jednim okom promatra rane koje mu je ljubav zadala, a drugim promatra ovu zemlju i pita se: Ma ko me je natira da je provan, da je vako zavolin? I da je nastavim voljeti po onima koji žive poput mene. Po onima koji se svako jutro bude i svake noći zaspu sa svojim križem. Ali, to su oni koji znaju da im taj križ ja nastavljam nositi.
To su svi oni od kojih je patnja učinila ne ogorčene ljude koji proklinju. Ne, upravo patnja je od njih učinila nenametljive i jednostavne ljude koji znaju da živjeti znači – živjeti za druge. Jer, takvi ljudi u svojoj nemoći znaju da sam ja umro i zauvijek živim za njih – i oni će se smijati.
To su ljudi koji i večeras prepoznaju jedan skriveni Božji osjećaj. Znamo; Bog se znao razbjesniti nad trgovcima u Hramu. Bog je znao biti duboko zabrinut nad sudbinom Jeruzalema. Bog je znao gorko zaplakati nad smrću prijatelja Lazara. Ali, večeras – u tuzi svijeta Bog pokazuje još nešto. Nešto što ga je pratilo dok je vukao križ uz Kalvariju za tebe i mene. To je ono što je Boga pratilo dok je praštao neprijateljima i kad je razbojnika uveo u raj. To je osjećaj koji je Bog najdublje iskusio kad je pustio zadnju suzu i umirući na križu svijet otkupio.
Duboko sam uvjeren, taj osjećaj – to je bila njegova radost.
Bože, daj nam te radosti. Dotakni nas u našoj bespomoćnosti da u tvojoj nemoći vidimo svemoć nepobjedive i zauvijek žive ljubavi koja nam i večeras jamči: sve će bit dobro. Ja sam tu. Zauvijek.